Priče razorenog uma
“Priče razorenog uma” (priredio Petar Nikolić), Otvorena knjiga, Beograd
Nemoj tu da nam fantaziraš! To je zamisao van zdrave pameti! Jesi li ti normalan?! Ove tri prethodne rečenice, a takvih je u našoj sredini još mnogo, svima su nam poznate iz svakodnevice. Loša vest je što se, kako vidimo iz ove važne, tvrdo ukoričene zbirke proznih ostvarenja na 224 stranice, ništa u odnosu prosečnih prema radoznalima, inovatorima i drugačijima od sebe koji nemaju pametnijeg posla nego da uznemiravaju i nešto talasaju, unazad nije promenilo najmanje vek - vek i po. Priređivač na koricama: „Kroz vekove, isprva se verovalo da je ludilo isto što i stvaralački zanos, te da predstavlja jedini put umetnika ka onome što nije od ovog sveta.“
Velim “proznih ostvarenja”, a ne priča, jer se između njih sedam (5 Rusa, 1 Francuz i 1 Srbin, skoro kao u vicevima) nalazi i čitav roman “Jedan razoreni um” iz 1893. prvog srpskog pisca naučne fantastike Lazara Komarčića. Roman je toliko čudan da ćemo o njemu naredni put, ali samo da kažemo kako je čestita komšinica Peladija za jednog aktera, koji se načitao Kantove “Opšte prirodne istorije neba” i posle pokušao da svoje naučno saznanje o nastanku Sunčevog sistema, planeta, satelita i života na slavi prenese življu Ljubovije i Despotovca sa okolinom, zloslutno konstatovala: “Kanda g. Velja nije pri svemu zdravlju. Njemu je, pokatkad, mutan pogled.” Baba Stojka se složila jer je već imala iskustva sa takvima...
Tu je i novela “Paviljon br. 6” Čehova, koji je u celom svetu postao sinonim za ludnicu. Kakvih tamo fantazmagoričnih ideja ima! Ekranizovana je i kod nas u TV drami sa sjajnim glumcem Cicom Perovićem koju smo posle, pošto je snimljena filmskom trakom, proglasili za film. Bulgakov priču “Kako je on poludeo” završava parafrazirajući klasika: “Rano je za otpuštanje. U Paviljon broj 6 i košulju!”.
Gi de Mopasan u priči “Lud?”piše: “Njene oči bile su sive u podne, zeleno obojene predveče, plave u zoru. Ja nisam lud! Kunem se da su imale tri boje!”. Verovatno bi mu savremenica baba Stojka, vezujući maramu, rekla otprilike: “E, moj Gi, ne znam šta da ti rečem...”. Za Gogoljeve “Ludakove zapise” i Tolstojeve “Beleške umobolnog” ne treba trošiti ovaj prostor, ali Dostojevski u kod zdravorazumskih kritičara skrajnutoj priči “San smešnog čoveka” na str. 32-42 opisuje, po merilima ufologa, tipičnu vanzemaljsku otmicu! Pokušava samoubistvo, vanzemaljci ga odnose na drugu planetu oko drugog sunca, on tamo svojim nezgodnim karakterom izaziva nevolje i vraćen je na Zemlju: “Znate, reći ću vam jednu tajnu! Možda sve to nije ni bio san! Jer se tu odigralo nešto toliko užasno, nešto toliko istinito, da to nije moglo da mi se prividi samo u snu”. Posle toga on potpuno menja svoj pogled na svrhu života.
Danas je raspon pažnje sveden na deliće onoga što je bilo normalno pre samo nekoliko decenija