Poslednja decenija Save Šumanovića
Poslednja decenija stvaralaštva Save Šumanovića spada u najzreliji stvaralački period čuvenog slikara kada je nastalo 600 umetničkih dela. Polovina tih slika nalazi se u Šidu, a zaveštala ih je Persida Šumanović, majka umetnika, koja je uspela i tokom Drugog svetskog rata da sačuva umetničko blago.
Sava Šumanović (1896–1942) rođen je u Vinkovcima, ali je od svoje četvrte godine živeo u Šidu, rodnom mestu svojih roditelja. Gimnaziju je završio u Zemunu, a umetničko obrazovanje započeo u Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, gde je i realizovao prvu samostalnu izložbu 1918. godine. Svoje usavršavanje nastavio je u Parizu, u ateljeu Andrea Lota kada je imao priliku da se susretne sa brojnim umetnicima. U Parizu je ponovo boravio od 1925. do 1929. godine. Međutim, zbog iscrpljenosti i bolesti odlučuje da se ipak vrati u Šid 1930. godine, a dve godine po povratku počinje intenzivno da stvara. Za samostalnu izložbu 1939. u Beogradu pripremio je čak 410 slika, imao je uspešnu izložbu, ali baš tada počeo je Drugi svetski rat.
Iako je rat, Sava ne prestaje da stvara, samo što na svojim slikama više ne ostavlja potpis, kao da nagoveštava svoj odlazak, ostaje vrhunsko delo i datum. Tako je 28. avgusta uhapšen u ustaškoj raciji i odveden u Sremsku (tada Hrvatsku) Mitrovicu. Tog jutra na štafelaju ostala je upravo dovršena slika, poslednja iz triptiha „Beračice“, dva dana kasnije streljan je i sahranjen u masovnoj grobnici zajedno sa 120 meštana.
Stanovnici Šida posebno su ponosni na Šumanovića ali i na njegovu zaostavštinu koja je dobrim delom ostala u njihovom gradu, i to zahvaljujući njegovoj majci. Više od 300 slika čuva se u Galeriji slika „Sava Šumanović“, a deo tog umetničkog stvaralaštva stigao je i u Niš, i to posle 30 godina, u organizaciji Galerije slika iz Šida i Galerije savremene likovne umetnosti iz Niša.
Jednostavnom simbolikom, ukinuo je sebe i svoj potpis sa sveta koji stvara i time kao da je nagovestio svoj odlazak s ovog sveta
NAJZRELIJA FAZA
Autor izložbe dr Vesna Burojević objašnjava da ceo Šid dobija značaj kroz Savu Šumanovića, koji je poslednje godine svog života upravo proveo u tom gradu i dela nastala u periodu od 1932. do 1942. godine predstavljaju najzreliju fazu umetničkog stvaralaštva.
- Priredili smo izbor od 27 slika sa kojima smo pokušali na pravi način da predstavimo ono što je Sava Šumanović stvarao tokom poslednje decenije života. Za tih 10 godina naslikao je 600 slika, polovina njih je kod nas u galeriji u Šidu. uvek pominjem mudrost i upornost njegove majke Perside Šumanović, jer da nije bilo nje, ne bi bilo ni Save. Podržala je svog sina na putu da postane veliki umetnik, sačuvala je slike nakon njegove smrti za vreme Drugog svetskog rata i poklonila svima nama - objašnjava Burojević.
Kako ona ističe, ovakve izložbe je teško organizovati van ustanove u Šidu. Ipak u grad na Nišavi stigli su pejzaži i aktovi.
- Nadam se će svi u mislima i duši uspeti da stvore utisak koliko je Sava Šumanović veliki umetnik i koliko je njegovo delo veliko. Poslednja decenija je najzrelija stvaralačka faza, to se slažu svi - objasnila je Burojevićeva na otvaranju izložbe 30. septembra u Nišu.
DOKAZAO SE U PARIZU
Roditeljski dom je Sava Šumanović napustio kao desetogodišnji dečak, upisavši gimnaziju u Zemunu. U potrazi za znanjem školovao se i živeo nakon Zemuna u Zagrebu i Parizu.
- Na svom kratkom životnom i umetničkom putu, Sava Šumanović je uspeo da postane jedan od najznačajnijih srpskih umetnika. Pripadao je slikarskoj generaciji koja je posle Prvog svetskog rata uvela našu umetnost u savremene evropske tokove. Šumanović je uspeo da se istakne i razlikuje među umetnicima poput Bijelića, Dobrovića, Radovića, Milunovića, Konjovića, Tabakovića, Čelebonovića... Pariz je bio mesto gde su se susreli umetnici iz celog sveta željni znanja i napretka. Uspeo je da se istakne u tom internacionalnom okruženju, što nije bilo jednostavno jer su tu već bili De Kiriko, Šagal i Sutin, nezaobilazni Pikaso, Miro i mnogi drugi objasnila je Burojevićeva u svom katalogu o Šumanoviću.
Tokom prvog boravka u Parizu 1920. godine, mladi umetnik prihvatio je savremene tendencije u slikarstvu i postao najznačajniji predstavnik konstruktivizma u srpskom slikarstvu. Za vreme drugog boravka u Parizu, od 1925. do 1928. godine, u vreme kada su se mnogi značajni stranci borili za deo pariskog prostora, Šumanović je od najuglednijih francuskih kritičara dobijao priznanja.
- Slike „Doručak na travi” i „Pijani brod” reprodukovane su na naslovnim stranama umetničkih časopisa. Biti u pariskim uticajnim krugovima hvaljen
u to vreme - u trećoj deceniji prošlog veka - nije bio mali signal da se radi o izuzetnom talentu. U jesen 1928. godine priredio je samostalnu izložbu u Beogradu, veoma uspešnu, na kojoj je prodao sve slike. Vratio se u Pariz, a radovi nastali te poslednje godine u Parizu predstavljaju osnovu svega što je kasnije radio u Šidu. Povratak u Šid, marta 1930, označio je početak novog poglavlja u Šumanovićevom životu. U sigurnosti roditeljskog doma, u miru malog mesta, distanciran od svih uticaja, mogao je u potpunosti da se posveti slikarstvu - navela je Burojevićeva.
ŠESTA IZLOŽBA
Po povratku u Šid, porodica se pobrinula da Savi omogući najbolje uslove za rad kada je najveća prostorija u kući pretvorena u atelje. Imao je ličnog kočijaša sa kojim je svakodnevno obilazio okolinu i skicirao. Mladom Šumanoviću 1937. umire otac, te je preuzeo i deo obaveza u vođenju velikog domaćinstva.
- Najznačajniji događaj u karijeri umetnika bila je šesta samostalna izložba koju je organizovao 1939. godine u Beogradu. Izložba je ostala zapamćena po broju izloženih dela (410), i uspehu. Nažalost, na dan otvaranja izložbe počeo je Drugi svetski rat - objašnjava Burojevićeva.
Poslednja decenija u stvaralaštvu Šumanovića je zaokružena celina koja je počivala na čvrstim osnovama - talentu, obrazovanju i iskustvu. Kao tema ubedljivo dominira pejzaž, druga omiljena tema je akt. Sava nije mogao da uživa u uspehu, rat je došao i u Šid. Jednostavnom simbolikom, ukinuo je sebe i svoj potpis sa sveta koji stvara i time kao da je nagovestio svoj odlazak sa ovog sveta. Prestao je da se potpisuje, ali nije prestao da stvara - slikao je do samog kraja.
Po povratku u Šid, porodica se pobrinula da Savi omogući najbolje uslove za rad kada je najveća prostorija u kući pretvorena u atelje