Kuća stradalnog naroda
Nije samo osam vekova samostalnog trajanja najveći kvalitet naše crkve. Ta dugovečnost je samo potvrda da je ono što je postavio Sveti Sava bilo na najtvr im i najzdravijim osnovama.
Iod tada pa do danas kroz istoriju i naše bitisanje kao, pre svega, stradalnog naroda ( o čemu se stručno i argumentovano govori na sledećim stranicama) Srpska pravoslavna crkva je bila i temelj i nadgradnja. Institucija koja je na okupu držala narod i njegove svetinje, mirila i sabirala posvađanu braću, priskakala u pomoć državi kad je krvarila. Iako neretko u svađi sa svetovnim vladarima, alavim na bogatstva i privilegije carstva zemaljskog , Crkva nikad nije zaboravljala da je opstanak države i naroda iznad svih međusobica a da je njihovo čuvanje i očuvanje jedna od njenih najsvetijih misija.
Opstala je i u obezboženo doba komunizma kada je Bog i simbolički i praktično ubijan u ljudima, makar ispotiha pružajući utehu i utočište. I ne zna se koliko je njenih podvižnika stradalo na Hristovom putu koji su inženjeri novog čoveka i novih ljudskih duša svim silama hteli da poravne i zatru u ime „nove religije“čiji je jedan od osnovnih postulata bilo poricanje Boga samog.
Možda je nekad mogla ili trebala više, događalo se da i crkveni oci zalutaju na stramputicu ali sama crkva, kao živo telo Boga, opstajala je i preživljavala upravo zato što nju i ne čine pojedinci već sabrani zajedno i sveštenstvo i monaštvo i narod i zavet predaka i svetinje koje svedoče i obavezuju. Ono što je za pojedinca iskušenje, za crkvu je izazov a njih je bilo i biće i u njihovom prevazilaženju je i snaga njenog uzrastanja ka ciljevima koji su, zapravo, zadaci ispisani božijom rukom.
Pojedinci koji su na tom putu poklekli - nekima i mi za našeg vakta svedočimo i čudimo se - ne mogu i ne smeju biti legitimacija crkve: oni su, pre, Hristova suza na njenom obrazu puštena upravo ne bi li se ti ljudi zakleti na jevanđeljima i od Boga probrani i poslati da budu primer , prizvali nazad i Bogu i veri i ljudima. Čovek je slabo biće sklono padu, nosio on odelo, mantiju ili epitrahilj a čuda ovog sveta dovoljno su privlačna da i ga i najmanja slabost u srcu i razumu može odvesti na put koji nije njegov. I kad na taj put zaluta običan rab božiji nekako se i može shvatiti i oprostiti ali kad se na njemu nađe ili, što je još gore, odabere ga čovek sa pastirskim štapom u rukama onda je to dvostruka tragedija: i njega samog i pastve koja mu prilazi ruci tražeći utehu i oprost.
Davno je rečeno, ne sudi da ti ne bude suđeno kao i ono o trunu u oku brata i brvnu u sopstvenom, ali smo se u poslednje vreme nagledali isuviše takvih primera da bi trebali ćutati. Ne sumnjamo da će se Crkva smoći snage da izvadi to iz svojih očiju, pa bilo trunje ili brvna. Duguje to sebi, narodu koji joj hramove pohodi i sveštenstvo u domove prima, a pre svega svom prvom arhiepsikopu po kome smo svi zajedno uz ono srpsko ime dobili i svetosavsko prezime.