PISANJEM RUŠIMO TABUE
- Imaginacija je važna, važnija od priče. Fikcija može biti stvarnija od realizma. Vizija je važna - reči su Petera Handkea, laureata Nobelove nagrade za književnost.
Nobelov komitet je u obrazloženju istakao njegov “uticajan rad koji je lingvističkom genijalnošću istražio periferiju i specifičnost ljudskog iskustva”.
Ovdašnju publiku je osvojio knjigama “Moravska noć”, “Popodne pisca”, “Juče na putu” i druge, a nedavno je objavljena i “Veliki pad”. No uz to, ili čak pre toga, na ovim je prostorima poznat po svojoj naklonosti Srbiji, problemima koje je zbog toga imao u svetu, svojevremeno kontaktu sa Miloševićem…
U intervju “Blicu” (maj 2015) na pitanje kako gleda na odnos politike i književnosti te to što je smatran Miloševićevim čovekom, odgovorio je:
- Posetio sam ga u zatvoru. Posetio bih i druge. Posetio bih i Klintona. Ali on, nažalost, nije u zatvoru. (…) Napoleon je rekao da je politika sudbina.
Ali ja hoću drugačiju sudbinu.
Ja sam antipolitičan. Naročito kad sagledamo šta su u suštini političari, pogotovo danas. (…) Treba da dođu drugi, drugačiji političari. Živim u Francuskoj. Ta demokratija je diktatura. Tvrda diktatura. To se vidi i u drugim zemljama.
U dramskom komadu “Vožnja čunom” (koji je trebalo da se radi u Narodnom pozorištu Beograd, ali od toga ne beše ništa) napisao je da je „mešavina mita i istorije: bolest koja ubija“, a u pomenutom intervju kazao je i: „Ja sam antipolitičar i antižurnalista. Jedina moć političara je da vode ratove. Umesto da doprinose napretku, oni rade potpuno suprotno. Otvaraju žarišta i onda manipulišu rovitim, napetim situacijama. (…) Fašizam, kakvim ga u istoriji znamo, može da se savlada. U to vreme fašizma postojali
su ozbiljni pokreti otpora. A danas ne postoji nikakav pokret otpora.
Dela Petera Handkea prevođena su na mnoge jezike, laureat je prestižnih nagrada.
Pre par godina bio je gost književne manifestacije “Prozafest” u Novom Sadu.
- Ne kajem se ni danas zbog stavova o Srbiji devedesetih. Ja sam hteo da napišem ono što sam video i osećao tada. Nemam ni kajanje, niti korist od svega toga. I danas mislim da sam to gramatički i ritmički dobro uradio. Mene je zapravo tada užasno nerviralo to što su svi o problemu Balkana pisali unisonim žurnalističkim jezikom. (…)Mislim da je problem bio u tome što sam ja o svemu tome progovorio na svom poetskom jeziku i to je smetalo zapadu jer je on govorio svojim žurnalističkim jezikom. Ne volim taj žurnalistički jezik, a mnogi pisci danas pišu kao novinari. To je katastrofa - ispričao je tada.
Tada mu je uručena i nagrada “Milovan Vidaković”, a prethodno je bio laureat nagrada “Momo Kapor”, “Račanske povelje”, inostrani član SANU.
O njemu je urađen impresivan dokumentarni film (Korina Belc) u kome je, između ostalog, rekao da “pisanjem rušimo tabue” kao da bi dopisao 11 božiju zapovest - „Ne žuri“.
Peter Handke je nemačko-slovenačkog porekla, a rođen je 6. decembra 1942. u nemačkom gradu Grifenu.
I Peter Handke i Olga Tokarčuk su pisci čije delo poznajem i volim. Kada bi pravo na komentar imali samo oni koji poznaju ono što komentarišu, bilo bi manje nesporazuma u svetu, kaže Dragan Velikić