„Balkan“za zagrevanje
PRVI SINGL “AZRE” pojavio se oktobra 1979. godine. U tom trenutku “Prljavo kazalište” već je imalo dva singla i album. „Konačno, i ’Azra’ je došla na svoje“, pisao je u novembru „Polet“, koji je Štuliću na početku davao zdušnu podršku, a kasnije je uskratio, favorizujući “Film” i druge. List je napominjao da je ime grupe „samo plašt bezbrojnih kombinacija Branimira Štulića Džonija, zacijelo najčudnijeg aktera zagrebačke scene“.
Singl je objavila zagrebačka diskografska kuća “Suzy”, a producirao Husein Hasanefendić Hus. “Azra” je imala producenta, ali ne i basistu, tako da je na ploči bas odsvirao Zlatko Miksić Fuma iz “Parnog valjka”. Utoliko Džonijev tada objavljeni i ubrzo slavni stih „Našao sam dobar bend“nije sasvim odgovarao stanju stvari. Međutim, u istinitost jednako popularnog nastavka - „Želim samo da sviram, da se otkačim, i to je sve“- nije bilo nikakve sumnje. A da bi Džoni lakše svirao i otkačio se, Hus se osim produkcije prihvatio i gitare.
Na prvoj strani singla nalazila se Štulićeva pesma „A, šta da radim“. Na drugoj je bio „Balkan“, njegova neobična muzička legitimacija, novotalasni sevdah. Štulić je za singl odabrao svoje najstarije pesme. Kao i „Balkan“, autobiografska „A, šta da radim“, poticala je iz 1974. godine. Obe su imale vanserijsku snagu, a steći će i takvu popularnost. Džonijeve pesme - ne samo ove dve - dugo su se ritale pred porođaj, a kada su napokon izašle na svetlo dana, ljudi su bili očarani njihovom nenameštenom iskrenošću i gubitničkom romantikom.
„A, šta da radim“, najpre zahvaljujući bubnjaru Borisu Lajneru, njegovom čvrstom ritmu i prelazima nalik na odrone sitnog kamenja - a zahvaljujući i pratećim vokalima koji su mig Bitlsima
- ima mnogo rokenrol štimunga. S druge strane, plačno pevanje kao da vuče slušaoca na kafanski šank. „Kada odu prijatelji moji / Kada ode djevojka na koju bacam oči“, jada se Džoni. Ali i poverava nam da je u muzici spas od usamljeništva i uteha posle ljubavnog fijaska. Pogotovo ako čovek ima grupu koja zna znanje. Kao što je pokazala Azra, i naravno ne samo ona, ako taj čovek peva, svira gitaru i ima valjane pesme, bubnjar i basista sasvim su mu dovoljni. Štaviše, ponekad nema ničeg boljeg.
Na drugoj strani singla, poetska draž „Balkana“, tipična za najbolje trenutke narodne muzike, ostavila je u senci rokenrol ikonografiju („Još da imam fendera, vidio bi svirke“). Takođe, solo na violini (Goran Reljić Relja) nadvisio je inače odličan Husov na električnoj gitari. Ukratko, „Balkan“je više ličio na kafanski nego na rokenrol klasik. Široku publiku upoznao je sa Džonijevom ljubavlju prema narodnoj muzici. Štulić je s „Balkanom“uspeo da osvoji i rok publiku i one koji sa rokenrolom nisu imali mnogo veze. Zahvaljujući širokom i snažnom početnom zamahu, “Azra” je uspela da u popularnosti pretekne sve druge novotalasne bendove. Zapravo, sve jugoslovenske grupe osim “Bijelog dugmeta” i “Riblje čorbe”.
Bilo je zaista teško odoleti ciganskom duhu i lepoti „Balkana“. U tom duhu prepliću se večito, sudbinsko prokletstvo i raspojasana, nepobediva ljubav prema životu. Time je obojena melodija, setna i razigrana u isti mah, kao i tekst, jedan od najboljih u savremenoj jugoslovenskoj poeziji. Štulić se dakle već na prvoj ploči pokazao kao autor spreman za ozbiljne podvige. Istoriju i perspektivu Balkana, tog čvorišta i raskršća religija, kultura i ubeđenja, vrele tačke na kojoj se sudaraju interesi Zapada i Istoka, sažeo je u stih pun dirljivog samosažaljenja: „Uvijek netko oko nas dođe pa nam preti“. Osim toga, majstorski je pomešao balkansku sa ličnom sudbinom. Malim, inteligentnim i simpatičnim bezobrazlukom, sebi i delu sveta koji je osećao kao svoj poželeo je odolevanje lošem usudu. To čujemo u popularnom refrenu „Balkane, Balkane, Balkane moj / Budi mi silan i dobro mi stoj“.
Odavno je poznata još jedna sitna nepodopština iz „Balkana“: stih „Moja kita miruje a furala bi furke“. Manje ljudi seća se da je na singlu umesto „kite“mirovala „pjesma“. Šteta što je Štulić ubrzo to promenio, jer sa „pjesmom“taj stih istinski bolje zvuči. U takvom obliku on dobija šire značenje, progovara o memljivom vazduhu poznog jugoslovenskog socijalizma i postaje važniji. Ma kako se na prvi pogled činilo čudno, ne samo cenzura nego i autocenzura ponekad čine uslugu umetnosti. Nekad je korisno da pesnik stoji sebi nad glavom i pazi šta radi. Mučeći se u potrazi za rečju na koju se cenzorska obrva neće podići, pronaći će bolje rešenje od onog koje bi mu palo na um u lenjosti i komforu potpune slobode. S druge strane, Štulić je kroz stihove „Brijem bradu, brkove / Da ličim na Pankrte“ostavio tačno i duhovito svedočanstvo o vremenu u kojem je pesma objavljena. Svoju situaciju izložio je kazavši kako se njegov bend „amaterski priprema da sviri“. Time je pokazao skromnost i sposobnost za samoironiju, dve lepe osobine koje će izgubiti kad se proslavi.
Njemu, inače, „Balkan“nikad nije bio naročito drag. Po izlasku ploče dvoumio se šta da kaže. Marta 1980, u intervjuu za omladinski list „Zdravo“, muziku je ocenio dobrom i rekao da „stoji iza nje“, da bi samo trenutak kasnije zaključio: „Bolje i loša ploča nego nikakva.“Tešio se da se slabe stvari zaboravljaju, a „dobro uvek ostaje“. Ali je kasnije ignorisao to što je upravo „Balkan“prošao sve probe vremena. Naposletku, tokom odricanja od prošlosti, odricanja započetog sredinom osamdesetih i mučnog za gledanje, trudiće se da konačno unizi i „Balkan“. U razgovoru za „Večernje novosti“2009. kazaće: „To je jedna odvratna pesma. To uopšte nije pesma, to je bilo nešto za zagrevanje.“Skoro deceniju kasnije u NIN-U će je svesti na „prepev teatarskog stiheka: pimpek moj, pimpek moj, samo mi dobro stoj, i ničeg se ti ne boj“. Pošto je pesmu streljao, pucaće joj jednim metkom i u glavu, za svaki slučaj: „Danas mi izgleda da sam dobro pogodio (pimpek ili duplo golo, na isto mu dođe).“