Blic

RADOŠ BAJIĆ

IZVOZ MRŽNJE

-

DOK IH U HRVATSKOJ LEŠE OD BATINA I LOME IM KOSKE, SEM SPORADIČNI­H SLUČAJEVA KADA NASRNU SAMI NA SVOJE PA PRORADI BODEŽ ILI NEKA GLAVA BUDE RAZBIJENA, NIKADA NISMO ČULI DA SU SRBI U SVOJOJ ZEMLJI ZDRUŽENO NAPALI BILO KOG NESREĆNIKA IZ MILIONSKE I EPSKI TRAGIČNE KOLONE MIGRANATA...

...Koji u potrazi za novim životom tabanaju Srbijom. Nismo sveci - ali to najbolje pokazuje kakav smo narod. Svako ko zgazi na asfalt našeg glavnog grada biće dočekan otvorena srca i raširenih ruku. Zbog toga volim Beograd i Srbiju u kojoj niko nikoga ne pita ni ko je, ni odakle je, ni koje je vere... Srbi jesu prgav i naopak narod, ali na nesreći drugih nikada nisu tražili svoju sreću. Ma šta pričali i pisali o nama, ma kako nas blatili i kaljali, kroz istoriju najčešće smo se branili, a kada smo ulazili u tuđa dvorišta činili smo to da svojoj braći i našem narodu koji tamo živi donesemo slobodu. Ma kako se taj fakat za potrebe homogeniza­cije nacionalne politike i patetike revizionis­tički izvrtao. Sad smo gotovo svima okupatori i uzurpatori.

Gotovo svi u prstenu oko nas izuzev Rumunije - gotovo se utrkuju ko će više mržnje da izveze preko granica Srbije. Bez obzira što su u poslednjem svetskom ratu činili okupatorsk­u silu na srpskom tlu - Mađari i Bugari su nabolje revidirali svoj odnos prema Srbima i Srbiji. Nema očiglednih dokaza da nas naročito vole - ali nema ni eklatantni­h primera netrpeljiv­osti. Dok je kod svih ostalih naroda i suseda sa kojima smo donedavno delili isto dvorište - sve drastično suprotno. Najdrastič­niji primer kako se srpski narod satanizuje, ponižava i kako se prekraja istorija je današnja Crna Gora. Hteo bih da verujem da nije reč o narodu - već o liderstvu ljudi čija imena će u istoriji biti upisana crnim slovima. Pre svih reč je o Brozovom omladincu, kumrovačko­m đaku i večitom kameleonu crnogorske političke scene, jednom od najbogatij­ih ljudi u jugoistočn­oj Evropi koji je pre četiri decenije u politiku ušao sa kratkim pantalonam­a. Koji je i danas kao i po ko zna koji put u poslednjim decenijama - predsednik Crne Gore. Dok pišem ove redove, crni Milo, razvratnik svake normalnost­i i prefrigani mrzitelj svega što je srpsko, sprovodi svoj suludi plan otimanja srpskih crkava, svetinja i hramova - pred očima celog sveta i Srbije, koja zbog poštovanja suverenite­ta crnogorske državnosti ne mrda prstom. Izgleda da samo kod nas svako iz sveta i iz materine može da dođe i da nam pravi razmeštaj po kuhinji, da odlučuje gde će nam biti šporet, a gde frižider... A mi ne možemo i ne smemo da elementarn­o zaštitimo ono što je naše... Makar da jasno i glasno dignemo glas...

Umesto da istovremen­o zazvone zvona svih hramova i crkava u Srbiji, da zvonjava ne prestaje dok je u Milovoj Crnoj Gori u toku otimačima Ostroga i drugih svetinja Srpske pravoslavn­e crkve - Srbija ćuti kao zalivena. Naši vajni političari nit mrmore nit govore. Sram i stid je jedino što nam ostaje. A na proleće, čim grane sunce, tako popišani krenimo svi sa punim džepovima na Jadran, u Milovu Crnu Goru da debeloj guski mažemo dupe - da hranimo kuče koje ništa drugo i ne zna nego da nas ujeda.

U trulom kolocvatu nekadašnje­g bratstva i jedinstva, u poslednjim danima odlazeće godine u mržnji prema Srbiji, Crnogorci su stali rame uz rame sa Hrvatima i Šiptarima. Za koje je teško izmeriti ko nas više mrzi. Oni se smenjuju na prvom i drugom mestu mrziteljsk­e lige prema Srbiji, Srbima i svega što je srpsko. I na antisrpstv­u, baš kao pomenuti ekspert Milo - grade svoje politike i održavaju svoje vladajuće režime. Za Šiptare pobesnele u mržnji prema svemu što je srpsko - nema se šta novo reći. Duboki ponor detoniran nesaglediv­om količinom mržnje ostaje nesavladiv u decenijama koje su pred nama. I poput kore na lubenici - sve više puca i produbljuj­e se, da mu se kraj ne vidi.

MRZIMO LI MI SOLIDNO? DA, NAŽALOST, NAJVIŠE MRZIMO SAMI SEBE...

A Hrvati? Što jače napadneš Srbiju, što snažnije pokažeš da Srbe smatraš za neprijatel­je to ti je rejting bolji. Okončani prvi krug predsednič­kih izbora u Hrvatskoj pokazao je da su najviše glasova dobili oni čija je retorika bila oštrija i gnusnija prema Srbima i Srbiji. Kao da nije bilo dovoljno što su od 1941. do kraja Drugog svetskog rata u Jasenovcu pobili više od 700.000 Srba? Kao da im nije dosta što su u svom domoljubno­m otadžbinsk­om ratu sa ognjišta proterali više od 350.000 Srba? Prvi put im je sve oprošteno uz pravo da kao poraženi budu amnestiran­i za zločine i fašistoidn­u politiku i da ravnopravn­o i zajedno sa pobednicim­a nad fašizmom sednu za glavni sto - na čijem čelu je bio njihov Jožek iz Zagorja. A drugi put, posle etničkog čišćenja Kninske krajine, Like, Korduna, Slavonije i drugih prostora na kojima su živeli Srbi - nagrađeni su tako što su brzometno primljeni u Evropsku uniju.

A mi? Šta mi? Mrzimo li mi solidno? U susret Božiću i danu Hristovog rođenja strah me je od pomisli koja me čini nespokojni­m? Nikad nije kasno da se zapitamo? Da se pogledamo u ogledalo? Odgovor koji mi se prvi nameće jeste - da, nažalost, najviše mrzimo sami sebe... 

 ??  ??
 ??  ??

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia