Neuništive američke vojne baze delo JUGOSLOVENA
Bela kuća je nedavno objavila fotografije Donalda Trampa, snimljene u trenutku iranskog napada na američke baze u Iraku, na kojima on potpuno smireno i skrštenih ruku posmatra kako neprijateljske rakete padaju na američke vojne objekte.
Bilo je stalnih nesuglasica između Jugoslovena i Iračana IRAČANI SU INSISTIRALI NA NAJVIŠEM MOGUĆEM KVALITETU SVAKOG DETALJA
TEŠKO DA BI MOGLE DA IH SRUŠE ILI OZBILJNO OŠTETE IRANSKE BALISTIČKE RAKETE
Umeđuvremenu je otkriveno da je američki predsednik tada već znao da će odmazda Irana za ubistvo generala Kasema Sulejmanija biti skromna demonstracija sile u kojoj niko neće biti povređen. Teheran je u to uverio Vašington putem diplomatskih kanala komunikacije. Međutim, Tramp je najverovatnije bio svestan i nečega što se znalo još u staroj Jugoslaviji - baza Ajn al Asad, na koju je palo 10 od 15 ispaljenih raketa, toliko je jaka da Iranci jednim napadom nisu mogli da je unište.
Ajn al Asad druga je najveća vazduhoplovna baza i Iraku i jedna od takozvanih trapezida, koje je 80-ih godina pod projektom “Superbaze” gradio konzorcijum jugoslovenskih kompanija. Nadimak su dobile po karakterističnim putevima koje su dijagonalno od pista vodili do pozadinskih skloništa za avione. Gledano iz vazduha, ove konstrukcije imaju oblik trapeza.
Ona je jedna od pet baza koje su se našle u projektu pod građevinskom oznakom „Objekt 202“. Svaka od njih pokrivala je površinu od 40 kvadratnih kilometara sa svim pratećim objektima, uključujući i podzemne do čak 50 metara ispod površine. Lideri projekta bile su jugoslovenska firma SDPR i iračka DAFADW. Za projektni inženjering bio je zadužen „Aeroinženjering“. Kompanije kojima je povereno izvođenje radova bile su „Granit“, „Vranica“, „I. L. Lavčević“i „Unioninvest“. Vrednost čitavog projekta procenjena je na milijarde dolara. Uključivao je ojačane vojne strukture - vojni aerodrom, kasarne, skloništa za osoblje, hangare za bombardere i lovce. Osim vojnih objekata, izgrađena je i sva potrebna infrastruktura i javne zgrade potrebne za život nekoliko hiljada vojnika i njihovih porodica.
PROJEKAT KOJI JE OPRAVDAO IME
Posao sa Irakom bio je jedan od najvažniih poslovnih poduhvata Titove Jugoslavije. Naime, ubrzo posle oslobađanja Iraka od uticaja Velike Britanije krajem 60-ih godina, Sadam Husein dolazi u Jugoslaviju gde se susreće sa Josipom Brozom. Tito je uzvratio posetu i godinu dana kasnije, 1976. godine, počinju pripreme, snimanje terena i izrada projekata. Jugoslovenskim stručnjacima ovo poslednje nije predstavljalo veliki problem, jer je Husein, očigledno fasciniran organizacijom, podzemnim i nadzemnim objektima JNA, zatražio da mu se u pustinji Iraka napravi isto to.
Upravo su nestabilno pustinjsko tlo, najveću slabost projekta, jugoslovenski radnici uspeli da pretvore u njegovu najveću snagu. O svemu tome je iz prve ruke slušao Tom Kuper, austrijski vojni novinar i autor knjiga o ratovima u protekle tri decenije, koji je 1994. razgovarao sa kadrovskim šefovima koji su tokom izgradnje baza bili zaduženi za nekoliko hiljada jugoslovenskih radnika u Iraku. Kako bi opravdali naziv projekta i stvorili gotovo neuništive superbaze, naši radnici su morali da zadovolje niz neverovatnih zahteva od strane Iračana, poput prelaženja valjkom 5.000 puta preko jednog mesta.
- Iračani su insistirali na najvišem mogućem kvalitetu svakog detalja. Teško da bi takve građevine mogle da sruše ili ozbiljno oštete iranske balističke rakete sa bojevim glavama od po 500 kilograma - rekao je Kuper za “Blic”.
Tokom izgradnje baza Iračani su budno motrili na svaku, pa i najmanju grešku naših radnika. U tom slučaju usledile bi kazne.
JAKA ZEMLJA I NEPROBOJAN BETON
Prvi problem sa kojim su se jugoslovenski izvođači radova susreli u Iraku bilo je mekano pustinjsko tlo. U šali se kaže da, ako zabodete prst u zemlju bilo gde u Iraku, na površinu će izbiti ili voda ili nafta. Dakle, da bi se takvo tlo očvrslo pre bilo kakve fortifikacije, preko njega su morali da pređu teški valjci. Norma je bila da se preko jedne trake zemljišta pređe 500 puta, ali su Iračani zahtevali da naši radnici voze valjke 5.000 puta preko istog mesta. Trake koje su prelazili bile su dugačke po nekoliko kilometara. Ukoliko tu brojku nisu ispoštovali, morali bi da ponove ceo proces. Zbog toga su delovi zemljišta ispod ovih baza očvrsnuti i po 7.000 puta.
Sledeći problem bio je beton, a Iračani nisu zahtevali ništa manje od gotovo neprobojnih ploča. Pored standardnih mašina koje se koriste za izbacivanje vazdušnih džepova iz betona, naši radnici su morali da smišljaju posebne vibrirajuće sprave kojim bi kompresovali i dodatno ojačali beton. Nakon toga su morali da smišljaju taktike da vlaga izađe iz betona dovoljno brzo da on ponovo ne usisa vazduh, ali ne prebrzo, što bi dovelo do pucanja. Za to vreme Iračani su se osvrtali preko ramena. Ako nešto nije bilo po njihovoj volji, naši radnici bi morali da ponove ili čak da sruše i zidaju ponovo.
- A tu su bile i stalne nesuglasice između Jugoslovena i Iračana izazvane različitim mentalitetima. Osobe koje dolaze iz različitih zemalja i kultura često imaju različite poglede na jednu istu istu stvar, pa nije čudno što je često dolazilo do razmirica dodao je Kuper.
BAZAPrvobitno nazvana Kadisija po istoimenoj bici, baza Al Asad koja se 7. januara našla na iranskom udaru, izgrađena je između 1981. i 1987. godine. Amerika ju je uspostavila kao svoju vazduhoplovnu bazu tokom okupacije Iraka između 2003. i 2011. godine. Baza je ugostila i predsednika Trampa tokom božićnih praznika 2018. To je bilo prvo njegovo putovanje u zonu konflikta od kako je 2017. preuzeo dužnost. Oružana grupa Islamska država je 2016. godine, takođe, izvela napade na Al Asad, u kojoj je tada bilo nekoliko stotina američkih vojnika i savetnika koji su obučavali iračku vojsku nakon povlačenja SAD. Satelitski snimci objavljeni nakon iranskog napada pokazuju da je Al Asad pretrpeo minimalnu štetu, iako su rakete pale na najmanje šest objekata u sklopu baze.