Lekina smena bila je početak raspada Jugoslavije
Gotovo četiri decenije posle smrti čoveka o kome se u doba komunističke Jugoslavije tako sistemski ćutalo, a o kome su se po kuloarima i u kafanskim pričama ispredale legende, stigla je prva prava politička biografija Aleksandra Rankovića.
Autor je Bojan Dimitrijević, naučni savetnik, zamenik direktora Instituta za savremenu istoriju, a izdavač “Vukotić medija”. Našim čitaocima ćemo, ljubaznošću izdavača, u pet nastavaka predočiti samo mali deo izuzetno zanimljivog materijala iz ove knjige uz komentare samog autora. Na početku razgovora sa dr Dimitrijevićem pitamo ga po čemu je ova knjiga važna za domaću istoriografiju i zanimljiva za svakog čitaoca.
- Ovo je prva prava biografija Aleksandra Rankovića u sprskoj istoriografiji. Ranković je do sada bio proučavan samo u kontekstu Brionskog plenuma 1966. godine, i najveći deo naslova govore o njemu samo u kontekstu ovog događaja. Takvih knjiga bilo je od sredine osamdesetih, koje su pisali novinari, publicisti, a na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine i iz pera nekolicine njegovih saradnika kakvi su bili Vojin Lukić, Anton Duhaček ili Selim Numić. Ipak, svi oni su opisivali samo kontekst Brionskog plenuma i Rankovića u njemu. Nešto više svetla na njegov život u celosti donele su oko 2000. godine, knjiga sećanja Rankovićeve supruge Ladislave - Slavke „Život uz Leku“, kao i knjiga Rankovićevih sećanja. Od ove druge se možda očekivalo najviše, ali je nekakvo iznenađenje izostalo. Međutim, to je rukopis koji je Ranković pisao odmah posle Brionskog plenuma i donosi njegova razmišljanja samo iz tog perioda, a ne sa određene istorijske distance. Takođe, ta knjiga je objavljena i u vremenu kada je čitav niz događaja, ličnosti i ratova u dobroj meri zasenio interes za Rankovića koji je postojao krajem osamdesetih.
Ova biografija nosi sveobuhvatan pristup njegovoj životnoj priči. Mislim da ona nema dramatična otkrića, osim potvrde da nikakvog prisluškivanja pred Brionski plenuma nije bilo. Međutim, smatram da je ona važna jer je to prva celovita biografija čoveka koji je zaista bio druga ličnost jugoslovenskog političkog života više od dve decenije i čija je smena odvela tu državu u pravcu konfederacije i raspada. Sada čitaoci i stručna javnost mogu da sagledaju njegovu biografiju u celini, jer je on jedan od glavnih političkih aktera u Srbiji sredinom 20. veka.
Ranković je bio slika i prilika idealnog komuniste - skroman privatno, posvećen revoluciji, nemilosrdan prema klasnom i ideološkom neprijatelju, naglašeno jugoslovenskog opredeljenja, tvrda linija, jednom rečju. Nije li mu upravo zbog takvih osobina i montirana afera od onih sa suprotnim karakteristikama?
- Da, Ranković je bio gotovo pa prototip idealnog komuniste, kako kažete. On je bio čovek posvećen komunističkoj ideji, i to je pokazao i držanjem pred vlastima Kraljevine Jugoslavije i na potonjoj robiji sredinom tridesetih. Posvećen komunističkim idealima, on je u svojoj ličnosti kombinovao osobine i tradicionalnog srpskog sela sa početka veka, u kojima dominira patrijarhalnost, skromnost, posvećenost porodici i odanost državi. Sve je to Ranković zadržao i posle dolaska na vlast, i to se u vremenu sovjetizacije i potonjeg sukoba sa Informbiroom smatralo kao primer. Međutim, u vremenima koja su nastala otvaranjem Jugoslavije ka Zapadu, mirnodopskim učvršćenjem komunističke elite i jačanjem republičkih partijskih birokratija, već početkom šezdesetih njegovo ponašanje smatrano je kao anahrono od ostalih partijskih rukovodilaca. Takođe, njegovo striktno jugoslovenstvo, Rankovića je odvojilo od partijske baze u Srbiji upravo u vremenu kada je funkcionisanje „republičkog ključa“postalo praksa. Tako je izgubio mogućnost da u odlučujućem sukobu sa Titom, ostane bez podrške republike (Srbije) u kojoj je bio dominantna politička figura.
Za razliku od političke likvidacije Milovana Đilasa gde je partija imala za šta da se uhvati (objavljeni Đilasovi tekstovi), u Rankovićevom slučaju pribeglo se fabrikovanoj staljinističkoj aferi sa, ipak, srećnijim krajem po glavnog junaka. Da li upravo ta činjenica da Ranković nije završio u zatvoru govori da ga autori afere nisu videli kao ideološku opasnost, već da im je svojom državničkom
i partijskom doslednošću smetao u onome što su isplanirali?
- Za razliku od Đilasovog slučaja januara 1954, Tito i partijski vrh su juna 1966. morali da idu na izmišljenu optužbu da bi Rankovića uklonili. Ono što je razlikovalo Đilasa i Rankovića u vremenu kada su uklonjeni sa vlasti je različito ponašanje. Đilas je pružao otpor pišući knjige u kojima je Titova vlast nalazila opravdanje da ga godinama drži u zatvoru, ali da mu zbog toga na Zapadu poraste popularnost disidenta do neverovatnih granica. Ranković, naprotiv, posle uklanjanja sa vlasti nije dao niti jednu jedinu javnu izjavu o onome što se desilo na Brionskom plenumu i potom. To ga je spaslo od zatvora i političkog progona, ali ne i od svakodnevne prismotre koja ostala do vremena dok je Tito bio živ. S druge strane, to Rankovićevo ćutanje ostaće mu ono što mu i da danas mnogi zameraju, jer su mnogi u Srbiji u njemu videli mogući otpor Titovoj vlasti i činilo ga popularnim u beogradskoj čaršiji i Srbiji uopšte.
Čime je Ranković zadobio takvu, gotovo mitsku, popularnost kod Srba kada on nikada nije insistirao na svom nacionalnom poreklu već, naprotiv, često isticao najveću odgovornost srpskog naroda kao najbrojnijeg u federaciji. Čak je pomenuta i ocena da je „Ranković u istorijskoj vertikali srpskih komunista koja je iznedrila Slobodana Miloševića“?
- Ranković je kako rekosmo, bio pre svega politički Jugosloven, pa je njegovo prepoznavanje kao političkog Srbina i u Srbiji i u drugim republikama pogrešno. Mislim da je zadobio popularnost u Srbiji, kao neko ko je nepravedno optužen i sklonjen iz vlasti, na koju su se uspeli u Srbiji neomiljeni kadrovi i oni iz drugih republika. Ta nepravda sa kojom se postupilo sa njim, kao i zadržana skromnost, uticala je da postane popularan, iako su mnogi njegovi postupci u vremenu vlasti upravo bili na štetu srpskog naroda. S druge strane, predstavnici Saveza komunista Srbije - onih koji su trijumfovali posle 1966, zadržali su negativan odnos prema Rankoviću, koji je u Srbiji opstao do vremena pojave Slobodana Miloševića 1986 1987. godine, ali se produžio do danas. Milošević, koji je toj struji bio sušta suprotnost, za mnoge od njih je bio nastavak politike koja je nestala sa Rankovićem 1966, a u Srbiji bila označavana kao dogmatska, birokratska, nacionalistička, unitaristička i slično.