Prestonička kultura
Ne, ovde neće biti reči o kulturi u prestonici naše male zemlje – to jest: hoće, ali ne posve izravno i ne kao glavni motiv ove kolumne – nego o onom što dogodine čeka Novi Sad, a ove je zapalo Rijeku, Hrvatska. Biću precizan – nije zapalo nego se, baš kao i Novi Sad, baš kao što to nije uspelo Beogradu, izborila za taj ugled. Ako je to ugled. I ako ima smisla.
Hitam da pojasnim ovu laku skepsu: imajući u vidu, uzmimo, Maribor, koji je, kao i mnogo ranije Ljubljana, bio Evropskom prestonicom kulture – jer o tome je ovde reč – nisam posve uveren kako je taj ugled vredan neophodnog ogromnog ulaganja, a naročito je upitno ono što dolazi posle, kad se evropska svetla maknu sa grada koji im beše objekat (pr)osvetljavanja. Riječki je slučaj u začetku drugačiji. Bivajući oduvek gradom libeterskih stremljenja, Rijeka je i svoje otvaranje „prestoništva“učinila zanimljivim i drugačijim. Ima na YT koga zanima, da ne prepričavam. Ključna je ipak desetominutna izvedba neformalne partizanske himne „Bella Ciao“, a osobito nedolazak visokih zvaničnika hrvatske države. Zanimljivo, tamo se umetnici i kulturni poslenici žale što su lišeni posete zvaničnika, osobito bivše živopisne predsednice sklone javnim manifestacijama, ne samo sportskim – uostalom, svojevremeno se poklonila u zagrebačkom HNK posle jedne baletske izvedbe – a kod nas pak jadikuje se nad nekim nepotrebnim pokroviteljstvom. U oba slučaja, paradoksalno, reč je o istoj stvari: nerazumevanju i neuvažavanju umetničkih delatnosti i/ili onog što se zove kulturom. Tamo je reč o ignorisanju iz političkih razloga – Rijeka je, naime, neosvojiva tvrđava za desnicu, ovde o elementima neprestane političke kampanje. Kultura i umetnost kao prirepak politici, kako god okreneš.
Hoće li Rijeka posle svog prestoničkog mandata biti grad kulture više nego što je to bila pre, biće jasno za godinu-dve. Baš kao i Novi Sad.
A Beograd? Ona tri momka što su krstarila evropskim gradovima, slikala se sa tamnošnjim kulturtregerima i tako, bajagi, lobirali za „našu stvar“, imaju lepe uspomene. Beograd očekivano nije dobio titulu, a stvar je na godišnjem nivou koštala mnogo ulupanih para, čitave godišnje programe teatara, na primer, i unapred je, upozoravali smo ovde neki mi, bila izgubljena.
Riječko „Bella Ciao“jako je iznerviralo tamnošnje poricatelje NOB-A. Šta li nas dogodine čeka u Novom Sadu, gradu jarkih, ali kratkih i pomalo nedorečenih, avangardnih umetničkih zamaha?