IZ BOGATSTVA U PAKAO RATA
King, Oliv Kelso (King, Olive Kelso 1885-1958), Australijanka koja je služila u Vojsci Srbije i francuskom Crvenom krstu, Škotskoj ženskoj bolnici i pri sanitetu u Srbiji tokom Prvog svetskog rata. U dvadesetoj godini početkom 1915. odlučila je da se pridruži Savezničkim terenskim vozilima hitne pomoći kao vozač. Kupila je francuski teretni automobil koji je pretvorila u hitnu pomoć koja može da primi 16 pacijenata. Sredinom 1916. upisala se u Vojsku Srbije kao vozač. Dobila je čin narednice. Za pokazano herojstvo odlikovana je Ordenom Miloša Obilića. Krajem 1918. Oliv je, uz velikodušnu podršku bogatog oca Džordža i naroda Sidneja, otvorila više mobilnih kantina, obezbeđujući hranu, odeću i lekove za najugroženije stanovnike Srbije. Njen otac je u Sidneju osnovao fond za uspostavljanje australijskosrpskih kantina. Više od 10.000 funti, što je danas oko 600.000 evra, sakupljeno je za nekoliko meseci. Za humanitarni rad kralj Aleksandar joj je 1920. godine uručio Orden Svetog Save.
SPISMO OCU IZ SOLUNA
vi moraju do sada da znaju da je Srbija zemlja zbog koje je Nemačka zaratila. Ona je apsolutno neophodna za njen Drang nach Osten, prodor na istok, koji je bio njena glavna želja od kako je Bizmark lansirao tu ideju i smislio svoje lukave planove. Nemački planovi su umnogome skrenuli s pravog puta, ali ako naši državnici ne drže oči otvorene na konferenciji mira i ne shvate da je slobodna i ujedinjena Srbija od apsolutno vitalne važnosti za život Britanske imperije, Nemačka će ipak dobiti rat... Jedini način da se spase Britanska imperija je da se podrži jugoslovenski san o ujedinjenju, da postavimo jednu jaku, prijateljsku zemlju tamo gde će biti trajna prepreka „prodoru na istok“...
Od iznenadene smrti velikog cara Dušana 1354. i Kosovske bitke, 28. juna 1389, Srbija, koju su pregazili Turci a maltretirali Austrijanci, nije nikada imala priliku da se razvije, sve do 1912. Njene velike, sjajne pobede nad Turcima u Prvom balkanskom ratu, koje su oslobodile zemlju za tri meseca delovale su kao neprijatan šok za Nemačku i Austriju. Na podsticaj Austrije, Nemac Ferdinand, bugarski izdajnik zvani Balkanska Lisica, izdajnički je napao svog saveznika bez objave rata, čak i bez znanja svog parlamenta i ministara. Beč i Berlin su se u pozadini smeškali i trljali ruke, očekujući da njihovo oruđe, Ferdinand, smrvi Srbiju i otvori im Istočnu kapiju. Ali ishod Drugog balkanskog rata je bio čak gori udarac za Srednju Evropu. Srbija je do nogu potukla Bugarsku, i otpravila je kući glatko i brzo kao što je to učinila Turcima. Srbija je 1913. bila skoro dva puta veća nego što je bila godinu dana ranije, a njeno stanovništvo se uvećalo za preko milion i po. Trebalo joj je vremena da organizuje svoje nove posede i da se sama organizuje jer je narodu koji je pet vekova bio u sramnom ropstvu trebalo vremena sa se razvije u slobodnu državu. Srednja Evropa je uvidela opasnost za svoj omiljeni plan i shvatila da nema vremena za gubljenje, pa je odlučila da Srbiju treba konačno uništiti pre nego što dobije u vremenu da se definitivno organizuje. Mislim da je čak i na početku sadašnjeg rata ceo svet shvatio da je ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu bilo samo izgovor... Pretpostavljalo se da je Srbija, posle dva velika rata iscrpljena, ali je heroizam tog sjajnog malog naroda spasao svet. Više puta su odbacili Austrijance, i tek posle izdajničkog bugarskog napada, opet bez objave rata, nemačko-austrijski san je ostvaren i Srbija je izbrisana sa lica zemlje. Ali čak i u porazu, ona je bila još velika, možda veća nego ikada, kada je herojski odlučila da izvrši užasno povlačenje preko Albanije, umesto da krene lakšim putem ka Solunu...
Šta možemo da učinimo da se odužimo ovom narodu na čije besprimerno požrtvovanje i heroizam smo uzvratili izdajom i neosetljivom ravnodušnošću? A što je čudno, oni nas obožavaju! Njihova odanost i vera su prosto neverovatni. Mogu da vam kažem i to, to nije uopšte srpsko stanovište. Oni smatraju svoje žrtvovanje kao dužnost. Iznenadili bi se kada bi neko to smatrao herojskim činom...
...O, tata, toliko želim da pomognem ovim jadnim ljudima, oni su toliko strpljivi i ne žale se, i toliko jednostavni, dobroćudni i ljubazni. Kao što sam ti često rekla, čovek bi mogao da ih opiše kao vodeću rasu sveta pravih džentlmena, jer šta čini džentlmena nego blagost, učtivost, kavaljerstvo, hrabrost i nesebičnost, herojska strpljivost u najstrašnijim iskušenjima, a šta može da bude veća nesreća nego izgubiti svoju zemlju, svoj dom i nemati vesti o svojima? Oni najsrećniji dobijaju vesti veoma retko, i ništa više od dopisnice. To je za njih izuzetno teško, jer oni su narod koji mnogo voli svoj dom. Sve njihove misli su upravljene njihovim malim domovima, i njihovom dragom, voljenom snu o ujedinjenoj Srbiji... Britanci ne bi to ni približno tako osećali...
Stalno me pitaju, „O, gospođice, kada Britanci misle da će se rat završiti? Kada ćemo se vratiti u našu Srbiju?“, i onda počnu da mi pričaju, uzbuđeno, koliko je to lepa zemlja, i gotovo zaplaču kada pomisle da nikada nisam videla njihov voljeni Beograd pre nego što je bio porušen.
Još četvorica su umrla u toku noći. Tako je tužno videti Srbe kako prave drvene krstove koji će biti položeni na njihova tela. Danas je stiglo još mnogo ranjenika i svi su u veoma teškom stanju, nekoliko njih je već operisano. Dvojicu su sahranili popodne, sahrane su bile veoma dirljive. Sveštenik je išao napred u izvezenoj crnoj mantiji, za njim ljudi sa nosilima na kojima su bila tela mrtvih mladića umotana u bele čaršave i sa položenim drvenim krstovima i najzad nekoliko Srba. Dr Skot je upalila sveću jednom od njih kada je bio na samrti i on je zbog toga bio srećan.