Kada vidim suze pacijenta i sama se rasplačem
Nakon bezmalo tromesečne borbe protiv korone, i to skoro bez slobodnog dana, pojedini lekari sa prve linije fronta konačno mogu malo da odahnu, pogotovo u Vojvodini gde je najevidentniji trend smanjenja broja obolelih.
TO JE ZA “Blic” potvrdila i dr Ivana Bajkin, koordinatorka jednog od Covid centara Kliničkog centra Vojvodine koja je po struci internista endokrinolog, zaposlena u novosadskoj Klinici za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma KCV.
- Svi članovi našeg tima vole svoj posao i nekako nam nije bilo teško da budemo svakoga dana na poslu. Jednostavno, nismo to ni primećivali dok je trajalo. Toga su bili svesni samo naši najmiliji, a nama je tada bilo najbitnije da su nam pacijenti dobro i da ih je što manje - poručuje dr Bajkin.
Kaže da joj je bilo teško da radi sa maskom, skafanderom i drugom zaštitnom opremom, ali da joj je najveći problem predstavljao izostanak pravog kontakta sa pacijentima.
- Nažalost, izostao je onaj kontakt koji je pacijentima
najpotrebniji, a to je da vide lice doktora. Celo osoblje centra je u skafanderima, od higijeničarki do lekara, i pacijent nikada ne zna ko mu je ušao u sobu. Praksa je pokazala da se pacijenti osećaju sigurnije u prisustvu lekara jer im on uliva poverenje, a mi smo njima bili potpuno nepoznati, tako da smo se razgovorom trudili da dopremo do pacijenata i da mu psihički pomognemo, što je bitno na putu oporavka - ističe dr Bajkin.
Upravo joj je jedan takav momenat izmamio suze,
koje je vešto sakrila ispod maske i vizira.
- Mnogi su se dobro držali, ali mi je najupečatljivija bila situacija kada sam jednoj ženi posle dugog ležanja u centru saopštila da joj je prvi kontrolni test negativan i da sutra radimo drugi koji ako pokaže iste rezultate znači da ide kući. Tada je briznula u plač. Kada sam videla te suze olakšanja, nisam mogla da se suzdržim i sama sam pustila suzu, ali se to nadam se nije videlo ispod maske i vizira - priča dr Bajkin.
n