Jelena Đoković piše za „Blic“
Učimo svoju decu da ne pokleknu ni pred najbučnijim kritičarima
Za mene nema dogmi koje slepo sledim. Otvorena sam da čujem i ono s čim se ne slažem jer želim da preispitam ono što znam
doktora. Da li sam ja bilo kojim gestom rekla: “Hej žene, izlečite karijes i stiže beba na proleće?!“. Naravno da nisam. To nismo uradile ni Nadine, a ni ja.
Uvek sam se trudila da u javnom obraćanju ne namećem svoj stav i mišljenje i da pritom poštujem pravo da različito razmišljamo.
Nemam ništa protiv da se neko ne slaže sa mojim pogledima na svet. Meni je, naravno, potpuno opravdano kada vidim sa koliko opreza svi mi pristupamo informacijama. Svi smo se u nekom delu života opekli. Ono što delim sa ljudima ne mora biti korisno svakome, ali sam uverena da nije štetno. Zdravlje nam je svima tema broj jedan, pogotovo kada izostane.
Do sada sam navikla da moji javni stavovi izazivaju oprečna mišljenja, i to je skroz u redu. Ako vi i ja različite argumente vidimo kao validne, prihvatamo različite autoritete - da li možemo jednostavno da izbegnemo obrazac ponašanja u kojem je jedan od nas opasan, bolestan, iskompleksiran, dokon…? To negovanje kulture da samo ako mislite kao ja - vi ste OK, u svakom drugom slučaju mi smo neprijatelji - kao da postaje norma, s čim ja zaista ne mogu da se složim.
Kao majka dvoje dece, svaki dan ohrabrujem radoznalost njihovog uma, radujući se mnogobrojnim pitanjima koja mi postavljaju. S njima i ja učim. Međutim, paralelno s tim, suočavam se sa ljudima koji mi poručuju da ne treba da mislim ili pričam o svim temama koje smatram bitnim. Kao da je danas postalo nedopustivo misliti i naglas reći nešto što nije opšte prihvaćeno u javnosti.
Ako ja nisam radoznala i ne postavljam pitanja, već isključivo klimam glavom za ono što mi je servirano kao jedina istina, propuštam da vidim koliko nam je predivnih različitosti ovaj svet ponudio. Takođe, svojim primerom utičem i na otvorenost uma svoje dece.
Zbog toga i ne posustajem, već želim da istrajem u svojoj želji za rastom i učenjem. Ovakvim stavom ću popločati put i svojoj deci da budu hrabra, da postavljaju pitanja, da se ne boje grešaka i da nauče da ustanu kada ih radikalno saseku.
Učimo ih da ne pokleknu pred najbučnijim kritičarima, već da izađu kao pobednici jer veruju u dobro. I jer su u našoj porodici videli da je moguće.
Ako su meni i vama validni različiti argumenti, da li možemo jednostavno da izbegnemo obrazac ponašanja u kojem je jedan od nas opasan, bolestan, iskompleksiran, dokon…