Prilagodljivost
BEOGRAD JE PRILAGODLJIV, inače bi odavno propao, a prilagodljivost njegova podrazumeva dozu organskog, arhitektonskog, urbanističkog, duhovnog licemerja. Beograd nije iskren i nije otvoren grad; to je grad pustolova koji ga čine rascvetalim, raspuklim, rasprslim, pa otud on deluje privlačno; zapravo su lične žrtve i lična bezobzirnost utkane u to što se naziva dušom ili duhom Beograda.
S Rimljanima je situacija još gora, s Parižanima još malo gora nego s Rimljanima; svi ti ljudi imaju osećanje pripadnosti, više ili manje osnovano, koje Beograđanima misteriozno nedostaje. Da bi se nekom mestu ili nekom biću pripadalo, mora postojati zebnja, mora postojati bojazan da ne pripadaš, jer čim si siguran da pripadaš, već si zastranio, a s tobom i to mesto ili to biće kojem bi trebalo, ili kojem bi mogao, da pripadaš.
Zato je Beograd - kao primopredajnik bezuslovne ljubavi, što će reći ljubavi striktno rukovođene interesom - i poslednje i prvo mesto na svetu koje bi bilo kome trebalo da nedostaje. On će, uistinu, nedostajati mnogima, i ti kojima nedostaje uvek će biti puni daha, puni života - ali, opet, on u sebi nosi aktivnu smrt koja se u novi život preliva bez rezurekcije, bez vaskrsenja; ovde se podrazumeva da će svaki momak okačen o Krst ponovo sutra tu da se šetka, niko nije oduševljen što je neka pećina iza nekoga ostala prazna, a neverne Tome su svi jer, u okeanu viđenja i znanja, neverica je bliža veri od ovnujskog klimanja glavom.
Da bi se nekom mestu ili nekom biću pripadalo, mora postojati zebnja, mora postojati bojazan da ne pripadaš