Kultura omalovažavanja
Na snazi je kultura omalovažavanja ličnosti ili kako to vole kazati učevni – diskreditovanja. Sva autoritarna društva, istina, liče jedno na drugo, ali ona koja streme svom vrhuncu, što će reći da, zapravo, klize ka neminovnom padu – proizvode izvesne posebnosti.
Tako, uzmimo, ova naša kandidatura za diktaturu u svojoj osnovi ima ideju obezvređivanja bilo kog javnog čina – osobito, gle zanimljive pravilnosti, gesta otpora ili pobune – kroz strelometno omalovažavanje ličnosti „pobunjenog čoveka“, da se prisetimo nekada važnog naslova.
Čim se taj buni, mora da ima oraha u džepu i putera na glavi (a nije kolač). Jer, polazeći, može biti, od sopstvenog očnog balvana, onaj koji hitro vrši radnje bištenja tuđih beonjača u potrazi za trunjem i razobličavanja ličnosti pobunjenog, sećajući se, valjda, sopstvenih preobrazbi, padova, podizanja, preplivavanja, nasukavanja i ponovnih porinjavanja i poniranja, kao da ima potrebu ujednačiti svoja sitna ili manje sitna nepočinstva sa prošlošću opanjkanog. Tako se, izgleda, lakše susreti sa vlastitom njuškom u ogledalu, kako podseća znani moto poznatog remek-dela.
Valja napomenuti da je gornji utisak posledica izloženosti višku „saznanja“– što je, biće, znakovito – i pored hotimičnog potpisnikovog izbegavanja sredstava javne histerije, kako kao korisnika tako i čitaoca. Prostije rečeno – nisam na mreži, ne gledam i ne čitam đubre. Pa, ipak, volensnolens, stižu do mene nekakvi ni po čemu važni, još manje zanimljivi, a svakako za počinjene gestove pobune posve beznačajni detalji biografija omalovaženih.
I onda se zapitam: kako li ti, na obaraču laki, napadači na nečiju ličnost čitaju književna dela, na primer, ako im je tako lako ne pitati se nad paradoksalnošću „čovekove situacije“(da se još jednog slavnog naslova setimo)? Nije li im dosadan svet u kojem im je sve odmah jasno i nemaju sumnju u bilo čije motive, i nikada se ne dvoume oko izricanja konačne omalovažavajuće presude? Kako im je čovek, dakle, baš toliko nezanimljiv u svojoj protivrečnosti?
Kako li je njima s njima?
I onda se zapitam: kako li ti, na obaraču laki, napadači na nečiju ličnost čitaju književna dela, na primer, ako im je tako lako ne pitati se nad paradoksalnošću „čovekove situacije“