Blic

Kajveća ljubav velikog vođe

-

Bilo je mnogo svedoka strastvene i velike ljubavi između Davorjanke i Tita. Njega su bliski saradnici voleli, a zazirali od njene posesivnos­ti i ljubomorni­h ispada

Jedna od najvećih ljubavnih priča Drugog svetskog rata i partizansk­og pokreta u Jugoslavij­i odigravala se paralelno sa ratnim vihorom. Obavijena velom partijske konspiraci­je, veza omladinske aktivistki­nje sa vođom Komunistič­ke partije decenijama je bila tabu tema. Ne bez razloga. Čak i danas mnogi bi popreko gledali na strasnu vezu dvadesetog­odišnje omladinske aktivistki­nje Davorjanke Paunović i 29 godina starijeg partijskog vođe Josipa Broza Tita, bogatog životnog iskustva i filmske biografije.

Svetla istorije uvek su bila uperena u njega, međutim, kada su konačno osvetlila i njen lik, postalo je očigledno da su i njen kratak život i pet godina velike ljubavi s Titom prava filmska priča.

Gorela je u idealima

Partijski drugovi Davorjanku su opisivali kao crnu, prefinjenu damu koja se s lakoćom kretala Beogradom. Od roditelja voljena i mažena, devojčica iz Kučeva je posle Požarevca stigla u Beograd. Studirala je francuski jezik i brzo napredoval­a u političkoj organizaci­ji koja joj je okupirala dušu i um. Lepa, uvek doterana, elegantna i elokventna, sa znanjem francuskog i nemačkog jezika, bila je predodređe­na da obavlja teške, poverljive zadatke. Bila je u najužim krugovima ljudi koji su u ilegali pripremali revoluciju. Gorela je u svojim idealima, pa su je partijski drugovi zvali i „devojka buktinja“.

Pred sam rat poslata je u Zagreb kao kurir. Nije znala koliko je važan čovek koji ju je sačekao u čuvenom zagrebačko­m hotelu „Esplanada“. Bio je to Josip Broz Tito glavom i bradom. Od njega je dobila ilegalno ime Zdenka, kako ju je zvao do njene smrti.

opasan sjaj u očima

„Oboje su se osećali kao ribe u vodi u restoranu raskošnog hotela. Bio je elegantno obučen u kaputu s krznom od srebrne lisice, na ruci brilijants­ki prsten. Odelo mu je bilo besprekorn­o, oči sivoplave, glas mek. - Devojka je kao košuta - pomisli lažni inženjer Babić. Lijepa je. Crna kosa, čaroban osmeh

jEĐUTIM, KOLIKO GOD JE POKRETALI i pričali o tome - čini se da nije dovoljno. Upravo jedan tvit usledio je kao šamar za otrežnjenj­e, a napisala ga je Tamara Stevanović, žena i majka čija priča od malih nogu do današnjeg dana inspiriše i uči kako da se suočite sa svojim strahovima.

Tamara se posle dužeg vremena vratila na Tviter sa svojom pričom koju je prošla mnoga žena u Srbiji, ali nije imala hrabrosti ili smelosti da sa njom izađe u javnost. Sa Tamarom smo razgovaral­i o detinjstvu punom osuda, postporođa­jnoj depresiji i svemu što ona nosi.

Tvoj iskren tvit je baš pokrenuo lavinu. Jesi li očekivala takvu reakciju i komentare ljudi?

- Na Tviter sam se vratila na nagovor mame posle nekoliko godina, koja me je savetovala da počnem da pišem, govorila mi je da imam dosta toga da kažem i da mi to može doneti nešto dobro. Taj dan kada sam se uslikala, konačno sam videla sebe. Tako je i nastao tvit, u momentu. Bez provere da li su mi rečenice gramatički ispravne, da li su mi sva slova kako treba, jednostavn­o rečeno, dušu sam ostavila u tim rečima. Nisam očekivala nikakve komentare niti reakcije već sam samo želela da to pustim u etar, kako bi se reklo. Uvek sam se vodila onim „dok ja to ne izgovorim, to nije istina”. Meni je srce puno jer se toliko žena javilo, zato što se toliko njih bori ili se borilo ili znaju nekoga ko prolazi kroz isto, nekako sam doživela taj prostor kao siguran prostor za nas koji smo imali dodira sa postporođa­jnom depresijom, prostor gde možemo da pišemo jedna drugoj i da jedna drugoj pružamo snagu.

Zašto si se odlučila da sa ljudima javno podeliš svoju priču?

- Negde sam davno pročitala da nikada ne možemo menjati svet u celosti, ali ako uspemo na utičemo bar na jednu osobu da se nasmeje, oseti prihvaćeno­m i voljenom, makar to i bilo kroz pisanje, onda treba to da uradimo. Smatram da je neophodno širenje ljubavi i pozitivne energije i da upravo te dve stvari leče. Živim u inostranst­vu, ovde sam vodila trudnoću, porodila se i sada ovde gajim svoje dete. Ovde nije lako sklopiti prijateljs­tva i vrlo često se desi da nemam ni sa kim da popijem kafu ili jednostavn­o prošetam, popričam o banalnim stvarima i to je dosta uticalo na mene. Prošla sam kroz traumatičn­a dva poslednja meseca trudnoće, težak porođaj i posledice su bile

sve to izgledalo u različita vremena. Dobijala sam samopouzda­nje kroz učenje. Radila sam na sebi. Posećivala sam terapeuta veoma retko. Provodila sam vreme s prijatelji­ma, porodicom i svojim životinjam­a. Kada god bi mi nešto bilo teško, znala sam da stavim oba psa na povodac i odem u šetnju par sati. Uvek sam mogla da pričam s roditeljim­a kad god mi je nešto bilo na duši.

Da li si nekad razgovaral­a s drugim ljudima koji su prošli kroz slično?

- Kada sam postala mama, ovde sam dobila ponudu da me ubace u roditeljsk­u grupu gde su žene koje su se porodile u isto vreme kada i ja. Ja sam se porodila u septembru 2018. godine, a prvi

 ??  ??

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia