Umri od smeha
AUTOR VALI LAMB U BESTSELERU „Znam da je ovo istina” vođen onom narodnom „rodi me majko srećnog, pa me u trnje baci” opisao je život blizanca Dominika i Tomasa kao đavolju rabotu. Jer kako drugačije naslikati životni put naizgled dve srećne bebe koji je od rođenja proklet. Jedan je rođen 31. decembra 1949, a drugi šest minuta kasnije 1. januara 1950. godine. Ironično i simbolično, jedan mališan je bio pozdrav staroj godini, a drugi zagrljaj ka novoj i potencijalno srećnijoj. Nažalost, u njihovom mikrokosmosu nije bilo zagrljaja i sreće, samo teških pozdrava i starih problema koji će ih mučiti u godinama koje dolaze.
Mini-serija rađena po istoimenom romanu Valija Lamba je s vremena na vreme teži posao nego istovaranje šest kubika drva. Emotivna težina koja se nadvija kao oluja nad gradom daleko je mučniji posao nego fizički iscpljujući rad. Nema prostora u seriji „I Know This Much is True” za duboko disanje jer naši voljeni i slomljeni akteri od detinjstva plitko dišu.
Tomas i Dominik odrasli su u autoritarnom domu s očuhom i uslovljenom ljubavlju, povremenim udarcima u toku ručka jer lakat ne sme da se oslanja na sto dok se jede. Blaga i povučena majka je više bila simbol majčinstva nego roditelj, više zabrinuta za finansijski odgoj nego za mentalno zdravlje dece. Buntovni Tomas koji je uporno stavljao lakat na sto za vreme ručka želeo je da zna zašto majka ne želi da im kaže ko im je pravi otac. Buntovni Tomas nije želeo da spava u krevetu i veče bi povremeno proveo zavaljen u travi ispred kuće. Dominik bi ćutao i išao kroz život spuštenog pogleda jer što manje pitaš to je bolje za tebe.
Blizanci nisu odrasli kao uspešne i samozadovoljne individue. Tomas je razvio simptome paranoidne šizofrenije, a Dominik je kao ćutiljivi deo dua ostao osuđen da rešava probleme svoje disfunkcionalne porodice.
Život ispunjen teškom mukom postao je još teži nakon smrti majke koja je ostavila za sobom pismo njenog oca na italijanskom sinu Dominiku i nakon religijske uobrazilije Tomasa koji je odsekao sebi ruku u znak žrtvovanja Bogu kako bi porodična bol prestala.
Blizanci bez majke, saznanja o pravom ocu u prisustvu živog ali distanciranog očuha su tek na početku gorčine koja će ispuniti njihove sive i mučne živote.
Dante Aligijeri u „Božanstvenoj komediji” zapisao je: „Na pola našeg životnog puta nađoh se u šumi gde tama prebiva jer noga sa staze prave zaluta.” Ako je život osuđen na tamnu šumu pre nego što nas koraci izvuku na čistinu, onda je slikanje kistom života Dominika i Tomasa delom tragedija, delom komedija. U toku šest epizoda mini-serije scenario će dozvoliti da se barem na trenutak nasmejemo, ali podsetiće da smo sa junacima još uvek duboko u tamnoj šumi.
Mark Rafalo tumači lik ujutru, a Džudi je nesnađena, obuzeta krivicom, pomalo sociopatski nastrojena žena koja pokušava da ispravi greške koje je napravila za života. Mada, ma koliko god Džudi grešila, Džen tvrdi da mrzeti Džudi je isto kao i mrzeti bebe - nemoguće je, previše su cakane.
Džen je ogorčeni ciničar s neodoljivim šarmom. Momente neobuzdanog besa zbog gubitka supruga istresa na poslu ili u automobilu dok meditira uz hevimetal. Džudi pak laže sebe, pa onda i druge. Kad je upoznala Džen, slagala ju je da joj je verenik preminuo i da se zbog toga prijavila na kurs podrške ljudima koji tuguju za voljenima. Istina je da joj je potreban samo prijatelj i da je pet puta izgubila bebu - što je rezultiralo da je manipulativni dragi hirurški odstrani iz svog života, ali po potrebi i iskoristi za lično dobro.
Dve žene koje su karakterne suprotnosti - jedna je impulsivna i emotivno nestabilna, druga je željna pažnje i prisnosti, postaju najbolje prijateljice. Toliko dobre, da će Džen dozvoliti da Džudi živi u njenom domu, tačnije u sobi koja je pripadala njenom pokojnom mužu.
Između dva životna opozita u briljantnom komičnim scenama koje teraju dah iz grudi krije se triler misterija. Srećna okolnost je što „Dead to Me” ne shvata sebe ozbiljno, pa misteriozne i dramske momente više koristi u svrsi lake zabave i karakterizacije likova. Naime, jedna od njih krije veliku tajnu koja uključuje smrt Dženinog supruga, pranje novca, grčke mafijaše i pištolj koji će presuditi u daljem razvoju događaja samo naizgled nevinom pojedincu.
„Dead to Me” u kratkim epizodama neprestano će zabavljati gledaoca, odnosno do te mere da će dve sezone od po 10 epizoda proći dok izgovoriš „keks”. Kad serija prestane da zasmejava i golica publiku, pružiće joj dovoljno dramatičnu dozu zabave i „da li je moguće da se ovo desilo” momenata da je samo jedno sigurno - želećete još.
Ako ćemo da delimo imaginarne nagrade, „Dead to me” dobija plaketu „najbolja serija za maratonsko gledanje” ili popularno rečeno bindžovanje. blizanaca Tomasa i Dominika i možda je po prvi put u svojoj karijeri napravio dva različita lika u kojima se ne vidi ni trag njegove ličnosti. Ako je najveći uspeh karakternog glumca da potone u ulozi, onda je Rafalo uspeo ono što je san svakog filmskog radnika u sedmoj umetnosti.
„I Know This Much is True” je neminovno depresivna i turobna serija, ali ako joj dopustite da unese svoje tamne oblake i odvede vas u mračnu šumu, mnogo ćete više ceniti vedro nebo i pregledan vidik pred sobom.