O rezultatima izbora i njihovim hirovima
21. juna objavljeni Su i Konačni Rezultati Parlamentarnih izbora u Srbiji. činjenica Da je Glasanje Ponovljeno na 234 biračka MESTA na Kojima je Moglo Da Glasa više od 200.000 upisanih birača Samo je Zaokružila listu „Specifičnosti“Koje Su Pratile ove izbore (Kampanja bez javnih Skupova i S bojkotom Dela opozicije, Prvi Parlamentarni izbori Za vreme leta od 1990. u Srbiji i Prvi nacionalni izbori Posle epidemije u evropi, Kampanja Koja je Započeta Pa Prekinuta i opet nastavljena).
međutim, pogoršanje epidemiološke situacije je gurnulo izbore u drugi plan, dok su protesti započeti u utorak veče nagovestili tenzično leto jer se radi o protestima koji nisu samo reakcija na uvođenje policijskog časa, već i jasno političko nezadovoljstvo, praćeno jakim besom i buntom. Tako, sumirajući rezultate ovih izbora, zaključujemo da nema puno srećnih, iako se to ne čini na prvi pogled. izbori nisu doveli do političkih promena, što je bilo očekivano, ali su za sve aktere otvorili puno više pitanja nego što su se nadali.
SNS je nesumnjivi pobednik izbora i s mnogo razloga za slavlje, ali ovi izbori nisu ispunili maksimalističke ciljeve za ovu stranku. SNS je očekivao apsolutnu vlast i da zadrži istu podršku s prethodnih izbora, u čemu je uspeo jer su osvojili 1.953.998 glasova ili 60,65 odsto. oni su na taj način uvećali svoje biračko telo za više od 130.000 u odnosu na 2016, odnosno za više od 217.000 u odnosu na 2014. godinu. broj od 188 osvojenih mandata je za šest manji u odnosu na rezultat SPS-A iz 1990, a za 12 mandata veći u odnosu na DOS iz 2000. godine. čini se da su naprednjaci priželjkivali i rezultat veći od dva miliona, što se na kraju nije desilo, a što je pošlo za rukom i SPS-U (1990) i Dos-u (2000). na drugoj strani, očekivanja Sns-a su bila i izlaznost od 50 odsto, što je neka vrsta psihološke granice, iako je jasno da je krajnja izlaznost od 3.221.908 ili 48,93 odsto upisanih birača pre pokazatelj neuspešnosti bojkota nego njegovog uspeha. činjenica da je izostao bilo kakav pluralizam u parlamentu, međutim, ne može da raduje vladajuću stranku jer to sigurno nije bio njihov cilj. na kraju, možda i najveće nezadovoljstvo za SNS dolazi zbog nastavka protesta i njihove radikalizacije u kojoj se prepoznaje ogromno nezadovoljstvo koje ne može da bude institucionalno kanalisano. SPS je osvojio 334.333 glasova (12,80 odsto), što im je donelo 32 mandata ili tri više u odnosu na prošli saziv parlamenta. uprkos broju mandata, ovaj rezultat može više da ih zabrine nego da obraduje jer je to za 79.437 glasova manje nego 2016. godine i, što je još gore po njih, ovaj rezultat znači kontinuiran pad još od 2012. godine (2012. - 567.689 i 2014. - 484.607). čvrst politički zagrljaj s mnogo većim koalicionim partnerom a s kojim dele isto biračko telo veoma sužava prostor za delovanje SPS-A i otvara brojna pitanja za buduće strategije. aleksandar Šapić i njegov SPAS su na svom prvom učešću na nacionalnim izborima prešli cenzus osvojivši 123.393 glasova, ili 3,83 odsto, čime su zaslužili epitet izbornog pobednika. ovaj rezultat svakako jeste razlog za otvaranje šampanjca, ali ne treba preterati sa slavljem jer je preliminarni ishod izbora na novom beogradu (koji je Šapićeva baza) otvorio put za koaliciju Sns-a i SPS-A (26 mandata spram 23 Šapićeva), čime bi Šapić napustio poziciju koja ga je vinula među političke zvezde. u tom slučaju, Šapić bi izgubio vlast, a dobio priliku da napravi stranku (institucionalno delovanje, stabilne finansije). Stoga malo čudi da Šapić otvoreno nudi mogućnost koalicije sa Sns-om jer se ne čini logičnim da kao mlada stranka, bez ideološke potke i profilisanosti ljudi, „trči“u ovakvu neravnopravnu koaliciju. opozicija nema razloga za zadovoljstvo, ni ona koje je izašla na izbore, ni ona koja ih je bojkotovala. Prvi su ili kažnjeni za kalkulisanje i menjanje već donetih odluka (PSG, Zelenović, Paunović, koalicija na vračaru) ili za nerazumevanje potrebe da se ukrupne, taktički ili programski. čini se da je njima smanjenje cenzusa bila medveđa usluga jer su poverovali da je cenzus od tri odsto lako dostižan, čime su propustili priliku da nastupe u širim koalicionim aranžmanima jer se ne može drugačije objasniti da se na izborima pojavila čak 21 lista, što je rekordan broj još od 2008. godine. ako se pažljivije pogledaju akteri, teško je ne uočiti velike sličnosti, na primer, između lista koje su nastupile odvojeno, bilo da se radi o građanskom ili nacionalnom bloku. Tako je jasno da nema suštinskih ideoloških razlika između
PSG-A, ns-a i uds-a ili SPAS-A, liste Metla 2020 i liste okupljene oko Milana Stamatovića. čini se da svi radije biraju lidersku poziciju organizacije sa jedan odsto podrške nego da budu deo na kompromisu nastalog tima koji bi osvojio tri ili četiri odsto na izborima. Drugi razlog njihovog neuspeha je kontekst u kome su se našli, pritisnuti vlašću s jedne i bojkot opozicije s druge strane, a koji je polarizovao javno mnjenje i opozicione birače doveo u situaciju bez dobrog izbora. bojkot stranke su u izbornoj noći slavile uspeh, prevashodno zbog izlaznosti manje od 50 odsto i lošeg rezultata svih opozicionih stranaka (sem SPAS-A), a posebno PSG-A i lokalnih lidera koji su na početku bili deo bojkot bloka. Međutim, pažljiviji osvrt na podatke sugeriše da ima više razloga za zabrinutost nego za slavlje i da razloge za slavlje jedino mogu pronaći u činjenici da im politički protivnici nisu prešli cenzus i da će budući saziv parlamenta biti bez jake opozicije. naime, izlaznost pokazuje da su efekti bojkota relativno mali imajući u vidu i lošu epidemiološku situaciju, kao što je izvesno i to da bojkot nije osnažio (u pogledu podrške) njegove ključne protagoniste, niti da se pravi očekivana sinergija. Rečju, za čitavu opoziciju, ne samo za onu koja je bojkotovala, rezultati ovih izbora su pre signal upozorenja nego signal za uspeh i da će za 2022. godinu biti neophodni i drugačiji aranžmani i drugačiji pristupi. ono što opoziciji ide u prilog jeste „dešavanje života“, prevashodno kroz brojne proteste koji, uz adekvatnu artikulaciju, mogu da budu polazna platforma za buduće organizovanje. Ti protesti su odraz konfuznih poruka različitih institucija i velike krize poverenja u informacije o Covidu 19. Manjinske liste su u igrama velikih igrača vrlo često skrajnute, neretko se i nipodaštavaju kada je reč o njihovoj ulozi i važnosti u parlamentu. od pet manjinskih lista, u parlament su ušle četiri - SVM, albanska demokratska alternativa (ada), lista oko Muamera Zukorlića i SDA - a jedino Ruska stranka nije uspela da pređe manjinski prag. u nastupima pojedinih manjinskih lista na ovim izborima može puno da se nauči, prevashodno u njihovoj fokusiranosti i disciplini poruke, ali i o spremnosti da se ujedine kao što je slučaj s albanskom zajednicom, uprkos ogromnim razlikama.
Dve manjinske liste i njihovi predstavnici mogu da budu apsolutno zadovoljni ishodom glasanja i reč je o SVM i ada koji su ispunili maksimalističke ciljeve s kojima su i ušli u kampanju. Tako je SVM osvojio 71.893 glasova ili neverovatnih devet mandata, čime je otvorio novu stranicu u delovanju manjinskih stranaka, pozicionirajući se kao jedna od najmoćnijih i najorganizovanih političkih organizacija u Srbiji. Zanimljivo je da su kao lista mađarske manjine ponovili rezultat s prvih izbora kada je Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara (DZVM) osvojila isto devet mandata. albanska zajednica će po prvi put u istoriji višestranačja imati tri poslanika u parlamentu, što je posledica dogovora o zajedničkom nastupu, iako svi poznavaoci lokalnih prilika znaju da postoje suštinske razlike na lokalnom nivou. Snažan „politički lepak“za ovu saradnju su bile i aktivnosti Prištine i zvanične Tirane. bošnjačka zajednica u Srbiji će preko Muamera Zukorlića (četiri) i SDA (tri) imati ukupno sedam narodnih poslanika, što je uglavnom očekivan rezultat. ne treba izgubiti iz vida da manjine dobre rezultate duguju i skorašnjim promenama izbornog zakonodavstva koje je promenilo obračun manjinskih mandata, pa su se njihovi količnici množili sa 1.35. ovi rezultati nam govore da će se (1) politički život, sem u institucijama voditi i na ulicama, uz tenzičnu i emotivnu atmosferu i da će (2) najvažniji izbori biti oni 2022. godine. vladajuća stranka će morati da adresira vrlo komplikovanu zdravstvenu i ekonomsku situaciju, i to u kontekstu pregovora s Prištinom, što njihovu poziciju čini daleko zahtevnijom nego ranijih godina. ispred opozicije se nalazi puno aktivnosti, ali se sve one mogu svesti pod najvažniju, a to je traženje zajedničkih kandidata za predsedničke i beogradske izbore 2020.
SUMIRAJUĆI REZULTATE IZBORA ZAKLJUČUJEMO DA NEMA PUNO SREĆNIH, IAKO SE TO NE ČINI NA PRVI POGLED. IZBORI NISU DOVELI DO POLITIČKIH PROMENA, ŠTO JE BILO OČEKIVANO.
Ako je uvek bila “babaroga”, zašto su se uvek njome bavili i zašto su se uvek trudili da je diskvalifikuju kao – “otvaranje Pandorine kutije” i pokretača “domino-efekta” na Balkanu? Treći “argument” za njeno odbacivanje protivnici podele nisu uspeli da pronađu za bar dve decenije koliko već ona lebdi nad kosovskim problemom. Ako podela nikada nije bila ozbiljna opcija, zašto se njom bavila, na primer, čuvena i odavno zaboravljena Kontakt-grupa još 2005. godine, kada je u svojim “Rukovodećim principima za rešenje statusa Kosova” izričito odbacila mogućnost promene teritorije Kosova, kao i njegovu podelu?
Sva druga rešenja koja su se u međuvremenu nudila i donosila, nisu dovela do rešenja problema. Ni proglašenje kosovske nezavisnosti, ni, s druge strane, vraćanje Kosova u ustavni sistem Srbije, niti sva druga međurešenja, poput Ahtisarijevog plana, pa i Briselskog sporazuma…
Džon Bolton je nedavno izgovorio naglas ono o čemu su mnogi koji se bave kosovskim pitanjem već dobro znali – podela JESTE bila na stolu, još od 2018. godine (što je važno), ali da to nije bio koncept Vašingtona (što je manje važno). U čemu je tajna vitalnosti ovog koncepta, a samim tim i pitanje – zašto je on toliko dugo u opticaju, uprkos neprestanom i upornom odbijanju? Nije tajna da je podela Kosova (razgraničenje, teritorijalna razmena…) opcija koja odgovara Beogradu i koja bi mogla da vodi u dugoročni kompromis sa Albancima. Podela se našla na stolu upravo zbog toga što je Beograd promenio svoj fokus prema kosovskom pitanju i iz tradicionalne negatorske (znamo šta nećemo) pozicije, dolaskom Aleksandra Vučića prešao na kolosek real-politike, tražeći rešenje koje može okončati problem (znamo šta hoćemo). Niko nije mogao ostati ravnodušan prema tako krupnoj promeni u poziciji zvanične Srbije. Naročito su protiv toga bili kosovski Albanci, koji su, većinom, podelu Kosova doživeli kao smrtnu presudu za svoju idealizovanu državnost, pokazujući istu onakvu pretpolitičku psihologiju, kakvu je imala Srbija do pre desetak godina. Ili država – ili ništa. Izuzetak je bio Hašim Tači, koji je i po rečima Boltona, diskutovao o ovoj ideji, ali njegov pregovarački autoritet je, izgleda, nepovratno propao nedavnim objavljivanje optužnice, koju je protiv njega podigao specijalizovani sud za zločine OVK. Odstranjivanje Tačija kao pregovarača, samo je poslednji u nizu napora da se podela ukloni sa stola kao moguća opcija. I po rečima Timotija Lesa, britanskog diplomate i istraživača, “ubijanje” podele bilo je motiv za uvođenje taksi na srpsku robu i dovođenje radikalnog Aljbina Kurtija za premijera Kosova. U sponzorima ovih triju akcija, a to je bez sumnje Evropska unija, pre svih Nemačka i Francuska, vidimo najčvršće protivnike podele Kosova. Berlin i Pariz su najveći zagovornici teorije da će podela “otvoriti Pandorinu kutiju” ili će “izazvati domino efekat” na Balkanu, bez ikakve dalje eksplikacije. A naročito bez odgovora na pitanje – ako Srbima i
Albancima to odgovara, zašto biste vi to sprečavali?
Protivljenje rešenju koje bi potencijalno prihvatili Srbi i Albanci, direktno radi protiv sporazuma i nagoveštava još dugo, dugo tavorenje procesa i faktički njegovo novo zamrzavanje. Protivljenje podeli, a u isto vreme nepostojanje nijednog drugog koncepta, a to upravo radi EU preko Berlina i Pariza, jednako je zaustavljanju dijaloga i obeshrabrivanju svih onih koji žele rešenje, a to su pre svega Srbi i Albanci. U ovoj tački se strategije EU i Rusije sasvim poklapaju, s malom razlikom što se EU ponaša kao nekada Srbija – zna šta neće, dok u Moskvi veoma jasno znaju šta hoće, a to je očuvanje Kosova kao trajno nerešenog, konfliktnog i neuralgičnog pitanja. Američki zaokret u tom pogledu bio je od ogromne važnosti i nagoveštavao je ulazak u završnicu. Država koja je ubedljivo najuticajniji promoter kosovske nezavisnost, njen najjači međunarodni zaštitnik, imala je dovoljno autoriteta i smelosti da prihvati koncept podele, bar kao temu za razgovor, jer je s pravom zaključila da baš to mogu biti vrata koja bi vodila do sporazuma i rešenja. Takvu smelost i autoritet od Evropljana dosad nismo mogli da vidimo, osim kada je trebalo torpedovati svaku priču o razgraničenju. Novi briselski razgovori ne upućuju na to da će se u takvoj strategiji išta promeniti i zato bi što brži povratak Vašingtona u pregovarački proces bio više nego poželjan. Ako želimo rešenje.
Kolumnista je autor knjige “Dva lica globalizacije – istina i obmane”