3RYI NA LISTI NEPOTREENOSTI SU POLITIČARI, A NE KULTURA
Kad dramaturški pogledaš radnja, stanje, zbivanje, odnosi - čovek je ekonomsko politički doveden u bezizlazan, beznadežan, ponižavajući položaj, a onda mu je sa koronom stavljena brnjica koju on zahvaljujući poluzi straha dobrovoljno stavlja - kaže naš proslavljeni reditelj.
Nedavno nedeljno podne. Temperatura prijatna.
U omiljenom kafeu proslavljenog reditelja Dejana Mijača - na uglu Kralja Petra i Knez Mihailove - kafa dobra, pivo još bolje…
Tek nekolicina ljudi u bašti.
Uz poneku šalu merimo distancu…
Posežemo za sećanjem, od kada nismo razgovarali…
I, kako to obično biva, pre uključenog diktafona i intervjua, malo prodivanimo o tome u kom i kakvom smo se trenutku našli.
Na suncu koje se stidljivo promalja kroz oblake blista njegova neverovatna snaga duha.
Između ostalog, citira nekoliko replika iz raznih Nušićevih komada… Uz prateće digresije. Istina omanja, ali vrhunska pozorišna predstava.
Smejemo se.
Na početku razgovora gotovo bespogovornim tonom kaže:
- Nemojte me pitati za Vučića. On za mene nije nikakva tema.
Da li je tema to što nema pozorišta?
- Valjda videli da Dejan Mijač može bez pozorišta, pa ko vele - kad može on, onda mogu i svi drugi…
A bez te šaljive dimenzije? - Ostaje nimalo šaljiva poruka - može bez pozorišta, može bez kulture, navići ćemo se… Ovo sve skupa jeste idealna situacija da se ukine sve ono što smo mi nekada nazivali kulturom, pa i pozorištem. Lično smatram da će pozorište prevazići ovu situaciju. Naći će ono svoje načine. Nalazilo ih je i kroz istoriju. Makar se vratilo u srednji vek, makar igrali moratorijum. A ovo što nam se nameće i aranžira kao neka vrsta najčešće banalnog spektakla, umesto onoga što kultura jeste, to je pre svega manipulacija ljudskim kulturnim potrebama, koje su stvarne kao recimo potreba za snom, čak i kad ih pojedinac ne prepoznaje. I trajaće, bojim se, sve dok se ne ukinu političari.
8kinu?
- Ako je, spram čoveka i života, na delu stav da nije potrebna ne samo kultura, nego, vidimo, i niz drugih stvari, onda su prvi na listi nepotrebnosti političari. Šta sad imamo da biramo nekoga da vlada nad nama, da nam zavlači ruku u džep, da nas maltretira… Ukratko, da uzme vlast i da se pravi važan. Lično, što se te igre vlasti tiče, van toga sam. Ne glasam, tu me niko ne može podmititi, ne može mi učiniti ustupak… Poprilično mi u ovom trenutku ne može dosta toga. Ne mogu da kažem ne može mi ništa, jer vrag ne spava. Neću ni da pomislim šta sve može biti, a sve se to iza brda valja.
Ģta?
- Valja se nešto što ne valja. Nije stvar u sposobnosti ili nesposobnosti da se stane tome na put, nego se uporno ide tome u susret.
Ko ide tome u susret i šta je to?
- Ljudi koji pokušavaju da umese nešto što je politika moraju da shvate da ništa nije večito. A toliko se zalažu stvarajući opštu nevolju zarad svog ćara. Takvu opštu nevolju, da rat u klasičnom smislu više ne treba ni da postoji, jer mi ćemo sami bez ikakvog rata izvršiti sva ta razaranja a naročito pljačku i ubistva. Čak prilično masovno.
A zašto ćemo mi to uraditi?
- Složeno pitanje za koje imam eshatološko objašnjenje. Stvoren je moloh i moloh jede svoju decu. I tome nema otpora. Ne da ga ne može biti, nego ga nema. Recimo, sve što je neka vrsta aktivnog bunta jako je simpatično. I bojim se, ništa više od toga. Nemam nadu da može biti eksplicitne akcije koja će izvršiti koreniti prevrat. Jer ili je koreniti ili nije prevrat, nego zamena...
Rekao bih da je, jednostavno, pred ljudima zadatak - ako hoćeš da menjaš svet, pođi od sebe. Nemoj ti biti interešdžija, mufljuz... Postani maksimalno čovek, a minimalno učesnik u ujdurmi koja postoji oko tebe. Koliko god možeš, izoluj se. Kada bi ljudi, čovečanstvo na univerzalni način gandijevski rekli “ne”, to bi stvorilo ozbiljne šanse.
Kada bi rekli “ne”, čemu?
- Svemu, sem životu. Generalno - ne. Molim da se resetuje! E sad, čovek ne može biti izolovan, treba mu socijalizacija, mora biti povezan, čim si povezan, to znači organizaciju, a organizacija odmah na tapet stavlja razne marifetluke. To se nekad zvalo - poluge vlasti. I onda se to koristi, pa se relativno brzo izdvoje manipulatori i manipulisani i opet caruje manipulacija. I onda je na redu ovo što mi imamo. Veliko simuliranje. Ali ne mora biti.
Kako “u tom što mi imamo” gledate na aktuelne proteste?
- U aktuelnim protestima meni se najviše dopada i mislim da je najdragocenije - sedenje. Sedi, sedi i ne galami, sedi i ćuti... Napravi tajnu od sebe. Uporno ćuti. Određeno sedenje i ćutanje na svoj način govori da si protiv. Poručuje: znam, vidim, ne pristajem... i dobro znam da to što nam dajete do znanja da će svaki pokušaj na ovaj ili onaj način propasti i da se ništa ne može učiniti - nije i ne mora biti tačno. To protiv izbezumljuje svakog ko je na vlasti. Nisu džaba ubačeni nasilni elementi da izazovu sukob. A otvoreni sukob je jedna od stvari kojoj se kaže - ne. Osetio sam da ovaj protest inklinira ovome o čemu govorim. Ali treba biti rigorozan, istrajan, nepokolebljiv... Jednostavno, ovo je šansa da se pokaže snaga gandizma koji je, podsetimo, srušio ogromnu imperiju. Sednu ljudi i ćute, i samo rečju i delom kažu - ne. I šta god im se kaže, oni se drže svoga - ne. Poručuju - ne postojiš, ne igraš, sa svim tvojim predlozima niko si i ništa i nema te. Nešto moram, ali to što moram ne znači da ja odustajem od - ne. To što sam na ponešto prinuđen ne znači da prestajem biti ‘ne’ svemu ovome.
Sve ovo se događa i u vreme korone? Kako ste vi provodili i provodite vreme pandemije?
- U životu sam bivao bolestan, prinuđen da ležim čak prilično nepokretan, bio pod teškim dijagnozama. Nekako, izborio sam se da živim i eto živim. Ali ova korona - to je retko viđena masovna prinuda, koja se manifestuje izazivanjem straha i panike. Ne poričem da ima smrtnosti, da ima bolesti, medicinske opasnosti… Čak mislim da ima čitav niz bolesti koji je podveden pod - korona. Napada creva, mozak, pluća, pa je ovako, pa je onako… Pre bih rekao da je iz praktičnih razloga sve strpano pod jedan jedini odgovor - korona. Brnjica na usta, potisni se u bezličnost i onda je kao u redu. Kad dramaturški pogledaš radnja, stanje, zbivanje, odnosi - čovek je ekonomsko-politički doveden u bezizlazan, beznadežan, ponižavajući položaj, a onda mu je sa koronom stavljena brnjica koju on zahvaljujući poluzi straha dobrovoljno stavlja. I sada su na samo pola koraka do uspeha. Samo, do uspeha - čega. A odgovor na to pitanje vodi preko ovoga što vidimo da svi glasno najavljuju i spremaju se za žestoku globalnu ekonomsku recesiju. Sve su to olimpijade….
,?
-U ovom trenutku treba biti, da tako kažemo, maksimalno pasivan. Kazati - ne. Čovek i tako i tako živi svoju sudbinu. I sam bira prioritete. Dakle, osvestiti svoje biće, i ono ljudsko u sebi, i ne dati to. Ima u svemu ovome i nekog straha koji dolazi od gađenja, od poniženja da bi mogao biti, na primer, u korona prihvatilištu. To je na neki način i gore od smrti. Za smrt si predodređen čim se rodiš, svu lepotu života prolaziš idući ka njoj. Ali praviti predvorja smrti a kao nadu pružati užas. To je besmisleno. Nemam tu pamet a ni pravo da pričam o kraju civilizacije, ali znam da se život brani dok ga ima, a bez iole dostojanstva i ljudskosti ga nema.