BITKA ZA OKINAVU, VOĐENA NA OSTRVU OKINAVI
Na Rjukju ostrvima (južno od četiri najveća ostrva Japana) je bio najveći amfibijski napad za vreme Rata na Pacifiku tokom Drugog svetskog rata. To je bila najveća pomorskokopneno-vazdušna bitka u istoriji, vođena od aprila do juna 1945. Nijedna strana nije očekivala da će to biti poslednja velika bitka u ratu, što je bila. Amerikanci su planirali Operaciju „Pljusak“, invaziju na glavna ostrva Japana, koja se nije dogodila zbog japanske predaje u avgustu 1945. Bitka je zvana „Čelični tajfun“(Typhoon of Steel), na engleskom, a „Čelična kiša“(tetsu no ame), i „Siloviti čelični vetar“(tetsu no bōfū) od stanovnika Okinave, što se odnosilo na intenzitet pucnjave koji je karakterisao bitku. Američku kopnenu kampanju je kontrolisala Američka deseta armija, kojom je komandovao general-potpukovnik Simon Bolivar Bakner mlađi. Na samom kraju kampanje Bakner je ubijen od rikošetiranih delova granate, postavši jedan od najviših američkih oficira koji su poginuli tokom celog rata. Japanskom kopnenom kampanjom (uglavnom defanzivnom) je komandovao na jugu general Mitsuru Ušijima. On je na kraju bitke izvršio samoubistvo. Na severu Okinave, o kome se manje priča, komandovao je general Takehido Udo.
„Samoubilački fanatični piloti, oduševljeni što im je ukazana čast da svesno odu u smrt u slavu imperijalističkog gapana.“Tako se već decenijama opisuju kamikaze iz bitaka na macifiku pred kraj Drugog svetskog rata.
Stvarne kamikaze, međutim, nisu bili tako jednoglasno radosne što odlaze u smrt. „lni to nisu zaista želeli“, otkrio je za Klark jekali, profesor psihologije sa koledža „Bryn jawr“, čoveku kojem se treba verovati jer je jedan od glavnih istražitelja „Nacionalnog konzorcijuma za studiju o terorizmu“. r vremenu u kojem je samoubilački terorizam veoma aktuelan, Klark je proučavao taj fenomen kroz vekove.
ltkrio je da su golobradi mladići u japanskoj vojsci odlazili u smrt kao kamikaze zato što im je tako bilo naređeno, i zato što bi svojim porodicama naneli užasnu sramotu da su odbili. Službena propaganda gapana tog doba svejedno ih je nazivala mističnim imenima poput „jutarnje sunce“ili „cvetovi planinske trešnje“.
gapan je za kamikazama posegnuo tek krajem rata, NV44. godine, kada je admiral lniši, zapovednik mornaričkih vazdušnih snaga na cilipinima u oktobru te godine bio
KAMIprisiljen na gorko priznanje da nije u stanju da zaustavi napredovanje vojske SAD i saveznika.
U PRIPREMI ZA NAPADE
„joramo da pošaljemo naše lovce pune eksploziva u samoubilačke misije na neprijateljske mete“, predložio je on tada, što je vojni vrh prihvatio.
Do kraja rata P.8SM japanskih mladića pokušalo je da se zabije ili se i zabilo u brojne američke ratne brodove, pobivši pritom R.MMM američkih mornara. Zapravo je uspešnost kamikaza bila relativno niska.
Brodove je uspelo da pogodi samo NV odsto njih, jer je američka vojska uspešno reagovala hitnim menjanjem taktike i poboljšanjem protivzračne odbrane. rprkos tome njihova uloga se mistikovala.
Sa jedne strane zbog iskustva užasa američkih vojnika suočenih sa samoubilačkim letelicama, sa druge zbog podgrevanja mita o istoriji, tradiciji, veličini carstva itd.
Kamikaze, odnosno „božanski vetar“, nastao je kao izraz u tom ratu na osnovi legende iz NP. veka po kojoj su jongoli u jednom trenutku poslali veliku flotu na gapan koji je tada bio razjedinjen građanskim ratom.
clotu je potopio tajfun i tako spasio gapan, da bi se sedam godina kasnije dogodilo potpuno isto. Duh samožrtvovanja dugo se povezivao i sa samurajskim životnim kodeksom bušido. Nesporno je da su japanski
SAD