BILJANA SRBLJANOVIĆ
PODRŠKA BOLJIMA
PO PRVI PUT U ŽIVOTU SAM SE, KAO PREDSTAVNICA UDRUŽENJA SCENARISTA SRBIJE, NAŠLA U NEKOJ KOMISIJI ZA DODELU SREDSTAVA ZA FINANSIRANJE DUGOMETRAŽNIH IGRANIH FILMOVA, U PREVODU - GLAVNOG KONKURSA FIMSKOG CENTRA SRBIJE ZA „VELIKU“KINEMATOGRAFIJU, ONU KOJA NAJVIŠE KOŠTA I DOBIJA NAJVEĆU POMOĆ DRŽAVE . ...
...Filmovi su umetnost u kojoj naša zemlja s pravom ima zapaženo mesto pre svega u Evropi, a poslednjih godina je, konačno, počelo da se mnogo više novca odvaja u odnosu na prethodne decenije.
Zakon o kinematografiji propisuje dobre kriterijume za dodelu novca: da predloženi filmovi budu originalni, autentični ili inovativni na planu ideje, teme, sadržaja, pristupa, filmskog jezika i stila, da narativna struktura, stvoreni svet likova, njihova dramska ubedljivost i uverljivost dijaloga bude u skladu sa najvišim standardima filmske dramaturgije, te da samo ostvarenje ima potencijal da uhvati duh vremena u kom nastaje, da postane značajno za čitavu srpsku kinematografiju i to ne samo u lokalnim, već i u međunarodnim razmerama. Rad u komisiji znači pročitati ne samo hiljade stranica scenarija, već i sve zahtevane scenarističke eksplikacije, rediteljski pogled, vizuelne reference, proceniti kako se to uklapa u producentski plan, koliko je realističan budžet i način njegovog prikupljanja (država uvek daje samo deo novca, ostatak se „skuplja“na međunarodnim konkursima i od raznih oblika sponzorisanja) i koliko su legitimni zahtevi i kredibilni njihovi potpisnici, posebno u odnosu na prethodno ponašanje prema istom tom državnom novcu. Drugim rečima, teret odlučivanja je ogroman, novac koji se dodeljuje je zamašan, pričamo o desetinama miliona zajedničkih dinara i odgovornost je brutalna.
Bilo je mnoštvo raznolikih filmova, odabrali smo pet, ali nijedan jednoglasno. Film „Žetva“koji je dobio najviše novca, meni je bio najgori - u pitanju je američko-srpska produkcija, pomalo provincijalno zamišljena kroz prikupljanje učešća rendom holivudskih zvezda, baziran na jednoj dosta emotivnoj, ali literarno bezvrednoj knjizi koja govori o tome kako je jedan Nemac došao na Kosovo da bi upoznao porodicu donora srca koje mu je transplantirano. Donor, zapravo, nije donor, nego mu je srce oteto u zloglasnoj „Žutoj kući“u gradu Burelju u Albaniji i to je zapravo jedini pažnje vredan podatak u čitavom literarnom predlošku, na osnovu koje je srednjenepoznati američki scenarista ispisao stranice i stranice neke mešavine Džemsa Bonda i Bikovićeve „Međe“, propagandnu papazjaniju koja pokušava da ovaj inače stravičan podatak - pa taman da je samo jedan čovek ubijen zbog krađe organa, pretvori u blokbaster. To za mene mitomansko obezvređivanje, insinuacija žetve hiljada organa, količini koje ni Maunt Sinaj ni Grejs Sloun bolnica sa svim svojim osobljem i medicinskom tehnologijom ne bi bila u stanju da izvede (ni blizu), obesmišljava prave žrtve, pa taman da je bila samo ta jedna, a nije. Time se strahota nove vrste ratnih zločina svodi na spektakl, na impotentno propagandno sredstvo kojim nije moguće postići mnogo toga, osim snimiti skup film sa skupim zvezdama koji eksploatiše tragičnu priču. Ipak, samo direktor Kinoteke Jugoslav Pantelić i ja smo bili tog mišljenja i bili preglasani. Demokratija, šta ću.
Ako govorimo o značaju filma kao najmasovnije umetnosti, za naše izranavljeno društvo bilo je drugih, većih, boljih, drastično jeftinijih i nemerljivo bolje osmišljenih projekata na ovom konkursu. „Rupa u ogradi“Zorana Amara, koji govori o ubistvu gardista u Topčideru, ali iako visoko ocenjen upravo prema kriterijumima iz samog zakona, ipak nije prošao. Bilo je ozbiljnih umetničkih postignuća mlađih autora, izuzetno novog i svetski prepoznatog kredibiliteta, kao što je film „Linije želje“Daneta Komljena, koji ponovo nije prošao. Ako ćemo i o „kosovskoj tematici“, bio je tu i film „Poslednji manastir“Nebojše Pajkića, patrijarha srpske scenaristike, koji je i propagandni, ali i velika umetnost, samo su autori autsajderi u savremenom filmskom biznisu, pa ništa ni od toga. Čvrsto verujem da je ovaj način finansiranja filmova važan, da je novca više i samim tim je mnogo bolje nego što je bilo. Ipak mislim i da nam, kao kulturi, kao naciji mnogo više treba bolji film. Potrebni su nam iskrenost, umetnički i lični kredibilitet, vrhunska moralna uverenja koja rađaju podršku boljima od nas samih, prepoznavanje talenta i kvaliteta, posebno kad od te podrške mi lično i pojedinačno nemamo ništa.
POTREBNI SU NAM ISKRENOST, UMETNIČKI I LIČNI KREDIBILITET, VRHUNSKA MORALNA UVERENJA KOJA RAĐAJU PODRŠKU BOLJIMA OD NAS SAMIH
Ovo su najvažniji rezultati istraživanja koje je Centar za evroatlantske studije (CEAS) iz Beograda sproveo tokom juna ove godine na reprezentativnom uzorku od 1.000 punoletnih građana Srbije. Bojan Klačar, izvršni direktor Cesida, rezultate istraživanja o podršci Srbiji u procesu priključenja Evropskoj uniji vidi kao ohrabrujuće.
- Ovi podaci su relativno dobri i ohrabruje što su se poslednje tri godine stabilizovali. Imamo manje od trećine ispitanika koji bi glasali protiv članstva, što je najniže u poslednje tri godine. Razloge za ovakvu podršku treba tražiti u usporenom i dugotrajnom procesu pridruživanju, pa se uočava blagi zamor javnog mnjenja. Drugi razlog su i ambivalentne poruke domaćih političara, pa i onih na vlasti (u vladi su, na primer, i ljudi koji se protive članstvu iako je to strateški cilj države Srbije), kao i povezanost članstva u EU sa drugim temama, Kosovom pre svega, prema kojima domaća javnost ima emotivan odnos kaže Klačar.
Odnos građana prema ulasku u NATO, moglo bi se reći, godinama se ne menja. Radi se o nekih konstantnih tri četvrtine ispitanika koji su protiv i tek svaki deseti koji bi da Srbija uđe u ovu organizaciju.
- Već sedam godina nema bitnijih promena u odnosu prema NATO. Inače, procenat podrške NATO je za proteklih desetak godina bio najveći 2013. godine, kada je iznosio skoro četvrtinu populacije. Nema dileme oko razloga protivljenja, a to je NATO bombardovanje i to nam je ove godine kao razlog navelo 63% što je i više u odnosu na 2019. godinu kada je to reklo 57% ispitanih - kaže Bojan Klačar.
Kada je reč o Kosovu, ideju o razgraničenju prošle godine je podržavalo daleko više ispitanika nego ove. Šta je oduzelo moć predlogu o razgraničenju?
- Dve godine je podrška razgraničenju bila veća u odnosu na protivljenje i ta podrška je bila veća od trećine populacije. Ove godine beležimo pad podrške (na 29%) i rast protivljenja (sa 38 na 54%). Jedan od razloga za povećanje protivnika je što se očito jedan deo onih koji ne bi izašli na taj referendum iz ranijih ciklusa opredelio i izrazio protivljenje ideji razgraničenja (2018. i 2019. godine svaki peti građanin ne bi izašao na referendum a ove godine samo 6%). Istraživanje je rađeno u momentu kada je najavljen nastavak dijaloga između Beograda i Prištine i kada se ubrzala kosovska dinamika pa to može biti jedan od razloga za ove nalaze - kaže Klačar.
Kada je reč o odnosu SAD prema Srbiji, primetno je da ove godine najveći broj ispitanika smatra da se politika Vašingtona prema Beogradu promenila i to nabolje. Klačar vidi više razloga za takav stav.
- Dve petine populacije misli da se politika SAD prema Srbiji promenila i, što je važnije, samo je 5% građana koji je ocenjuju kao goru. Razloga je nekoliko.
Dve petine populacije misli da se politika SAD prema Srbiji promenila i, što je važnije, samo je 5% gra ana koji je ocenjuju kao goru
Najpre, dolazak Donalda Trampa na predsedničku poziciju koji je u srpskom javnom mnjenju predstavljen i percipiran kao predsednik koji se drugačije ponaša prema Srbiji. Drugo, spremnost zvaničnog Vašingtona da posreduje između Beograda i Prištine bez isključivog stava i već nametnutih rešenja. Treće, promenio se odnos domaćih političara (posebno onih iz vlasti) i velikih mejnstrim medija prema SAD, gde je ova država balansiranije predstavljena u odnosu na ranije godine. I poslednje, ne manje važno, vanredno dobar rad američkih ambasadora koji su se približili „običnim“ljudima u Srbiji objašnjava Klačar.
Na kraju, jedan pomalo paradoksalan stav: Čak 65% ispitanisada
ka je za poboljšanje saradnje sa SAD, liderom NATO, protiv koga je, inače 72% ispitanika!?
- Razlog je izostanak racionalne diskusije o NATO i manjeviše permanentna negativna kampanja protiv NATO dela medija i javnosti, i skoro čitave političke scene. Stvoreno je okruženje u kome se na NATO gleda samo i isključivo iz jedne vizure. Koliko je to okruženje važno, svedoči i činjenica da je podrška NATO u drugačijem okruženju bila veća četiri ili pet godina posle bombardovanja (kada su sećanja bila svežija) nego danas, dve decenije kasnije. Drugi razlog je dugogodišnje ubeđivanje da vojna neutralnost predstavlja pravi strateški okvir za Srbiju - analizira naš sagovornik.