Finale iz Atine 2004. nikada nisam pogledao
Izgubili smo zlato od Ma ara i to je sigurno najteži poraz koji sam doživeo u karijeri, rekao je vaterpolo as Vladimir Vujasinović.
Vaterpolisti su nas navikli na stalne uspehe. Oni su jedini koji su osvojili sve. Koji su te 2016. kompletirali zlata i posle Olimpijskih igara u Riju bili evropski, svetski i olimpijski šampioni. Ali ovo nije priča o sjajnoj generaciji koju je pre četiri godine predvodio Dejan Savić sa klupe. Ovo je priča o Savićevoj generaciji koja je u bazenu 2004. na Igrama u Atini osvojila srebro, a koju je iz svog ugla ispričao Vladimir Vujasinović.
Najpre je podsetio na prvo učešće na Igrama.
- Olimpijski debi imao sam u Atlanti 1996, kada smo bili osmi. Četiri godine kasnije, osvojili smo bronzanu medalju u Sidneju, kada smo pobedili Špance za treće mesto. Mađari su nam se u polufinalu izmigoljili, ali tada smo pokazali da je Jugoslavija stvorila ekipu koja je kasnije uvek bila u vrhu svetskog vaterpola.
Kada je došlo na red evociranje uspomena iz Atine 2004, Vujasinović je sa pomešanim osećanjima govorio:
- U Atini smo konačno bili srebrni! Imali smo veliku želju da u kolevci olimpizma budemo najbolji. Stigli smo kao aktuelni prvaci Evrope i treći na svetu. Došli smo sa odličnim timom. Šefik i Kuljača na golu, na centru Jelenić i Nikić, bekovi Savić, Jokić, Udovičić i ja, pored nas Šapić, Ikodinović, Trbojević,
Ćirić i Gojković - počinje priču Vlada.
Takmičenje nije počelo kako su najbolji vaterpolisti naše zemlje očekivali.
- Jedva smo pobedili Rusiju, a onda je počelo polako podizanje forme za ono najbitnije što nam sledi. U četvrtfinalu smo odigrali tešku utakmicu sa iskusnim i uvek nezgodnim Špancima. Kada smo to završili na najbolji način i plasirali se u polufinale, znali smo da dve utakmice ne možemo da izgubimo. Susret sa Grčkom bio je neponovljiv. Ne zbog snage protivnika nego zbog atmosfere. Više od 10.000 gledalaca, temperament i jednih i drugih. Uživaš u igri, posebno kada pobediš. Ipak, olimpijsko zlato te godine nam je izmaklo u finalu sa Mađarima. Izgubili smo medalju za dlaku, stara je istina da zlato i bronzu osvajaš, srebro je gubitak zlata. Počeli smo loše. Imali smo prednost protiv Mađara, ali smo u finišu pali.
Poraz u finalu 2004. u Grčkoj je najbolniji u bogatoj karijeri sjajnog asa.
- Atina je za mene bila i ostala pravi šok, bez sumnje najteži poraz u karijeri. Dva meseca posle Igara se nisam nasmejao, a utakmicu nikada nisam pogledao. I ne verujem da ću to ikada učiniti. I danas kada mislim o porazu protiv Mađara, a tada sam verovao da je to moja poslednja olimpijska priča, shvatam da je za mene imao i neke dobre strane. Tužan epilog tog finala naterao me je da odlučim da probam još jednom.
Vujasinović sada sa trenerskom mesta prati nadmetanja na Igrama, a tvrdi da je učešće na najvećoj sportskoj smotri bilo najuzvišenije osećaje koje jedan sportista ima.
- Čitav život stane u tih 16 dana Igara. Teško je rečima dočarati atmosferu nekome ko nije imao priliku to da oseti. Na jednom mestu više od 10.000 sportista. Za sve nas dani su isti, smenjuju se radost i tuga, vidi se lepota sporta, ali i sve ono što ga danas čini marketinški, medijski, finansijski moćnim u svakom pogledu. Osetiš pripadnost naciji, pratiš odbojkaše, košarkaše, razmenjuješ misli, iskustva, hrabriš druge, raduješ se i tuguješ sa njima, a onda se opet okreneš svom sportu, sebi - rekao je Vujasinović.
...F udbal nije tenis, i kojekakvi rekordi i statistička postignuća zanimaju samo kladioničare i njima podobnu novu generaciju televizijskih komentatora, sad već posve izgubljenih u okeanima besmislenih i beznačajnih činjenica i faktoida (kako je, onomad, Norman Majler, pišući o mitu zvanom Merilin Monro, imenovao tu smesu fakata i izmislica, mitotvoračku potrebu za brzom senzacijom i sveobjašnjavajućim jednostanim odgovorima). Nije nemoguće da te matematičke kategorije živo interesuju i neke od igrača. Ali, nešto sumnjam da broj tačnih pasova ili odbrambenih intervencija glavom zanima Virdžila van
Dajka. Ono što ga zanima, to je napravio: on je – da, on – Liverpulu doneo titulu posle trideset godina. Ne, dakako, sam. Ali, Liverpul je, u ovom času, koji traje od augusta prošle godine, nezamisliv bez prezimenjaka slavnog flamanskog umetnika, dvorskog slikara engleske
Krune, gastarbajtera i, sudeći po autoportretu, elegantnog momka, kakav je i mlađi imenjak burazera Vajata Erpa. Van Dajk, međutim, nije zamenik, nego šerif svog tima, osobito onog dela ispred korala, tamo gde se može očekivati obračun. A nije da ne ume zapucati kad zagusti, tamo napred.
KAD JE LIVERPUL, BIVAJUĆI NETOM POTVRĐENIM PRVAKOM, SKORO PA EVAPORIRAO U MANČESTERSKOM PLAVETNILU, IZGLEDALO JE KAO DA IH VIŠE NIŠTA NE ZANIMA: POSLE 30 GODINA I ONOG PROKLIZANOG PASA, KO BI SE BAKTAO SA ADMINISTRATIVNIM ZAVRŠETKOM JEDNE PO SVEMU SULUDE I, NADATI SE, NEPONOVLJIVE SEZONE?
LIVERPUL JE SEZONU PREHODAO SAM. PREKID SEZONE MU JE DOŠAO KAO KIŠA NA VIMBLDONU
Jebeš, dakle, statistiku i rekorde: valja izići pred Čelsi kojem treba bod da bude miran, a ne bi zgoreg došla ni pobeda nad – eh, eto igre brojeva, sam ću si skočiti u usta – rekorderom po broju takmičarskih kola preostalih kad je već titula osvojena. Valja(lo) je izići pred Čelsi koji igra krasan fudbal, koji daje golove, ali koji golove i prima, koji, vođen Lampardovom ponekad etički upitnom strašću, čemu nije pomoglo vojevanje pod Morinjom, krči svoje puteva ka protivnikovom golu, krči i raskrčuje kako to samo biva sa timovima pod trenerima-početnicima, doskora igračima, željnim pokazivanja onima od kojih su učili zanat – da je fudbal igra u kojoj valja dati više golova od protivnika, i ništa više. I ništa, dakako, manje.
Lampard je igrao kao trener, igrao, gorio i sagorevao, psovao, ljutio se kao igrač na terenu, ali je igrao – on i njegov tim – lep fudbal, takav koji je Liverpulu omogućio dostojanstven kraj sezone u svojoj, praznoj i tužnoj kući. Tamo gde se ljutio najozbiljnije, imao je, možda, pravo. Tamo gde je (bio) najtanji, u odbrani, naime, može se ljutiti samo na sebe. Trojica pozadi protiv Firmina, Manea i Salaha, Aleksander-arnolda, Robertsona, Vajnalduma, Fabinja i Kejte ili, kasnije, Okslejd-čembrlena i Milnera, o Gomezu, a naročito Virdžilu, da ne govorimo, to je više nego va bank, to je poklanjanje prevelike količine prostora protivniku, osobito ako ta trojica nisu Italijani, i ne priključuju im se još dvojica s bokova – to je Lampardova teško naučena lekcija iz trenerskog zanata. I to što nije umeo biti džentlmen posle utakmice, i to je deo te lekcije. Ako je pažljivo čuo Klopa, ako se u njemu nije oskolio skriveni Morinjov čauš, onda će od njega biti ozbiljan trener jednog dana. Ali ne ovog dana, kad Liverpul, posle trideset godina, slavi kod kuće.
Liverpul je sezonu prehodao sam. Prekid sezone došao mu je kao kiša na Vimbldonu onom ko je jači, ali gubi, jer gubi nerve. Nama, koji smo odrasli na Kigenu, Ijenu Rašu i Dalglišu, koji smo voleli Džerarda – jer, que serra serra: Steve Gerrard Gerrard, he’ll pass the ball 40 yards, he’s better than Frank Lampard, Steve Gerrard Gerrard – nama je Liverpulova ligaška titula važnija od istambulskog čuda, i samo nam je malo žao što Stivi Dži nije bio tu negde.
Hodati sam, bez Kopa, sa starim kapitalom iz Nove Engleske po staroj Engleskoj, protiv arapskih i ruskih dokonih lovana željnih onog što imati ne mogu – šmeka, naime, mogao je Jirgen Klop, čovek sa radošću u očima. Dobar čovek nikad neće ići sam. I kad je sam. Zato što je tad u dobrom društvu.
n