Erdogan Aja Sofijom privremeno prikrio prave probleme Turske ODJECI EZANA SA MINARETA BOGOMOLJE
Sve se dogodilo onako kako je turski predsednik Redžep Tajip Erdogan najavio 10. jula. Posle izvršenih tehničkih priprema, koje je “sultan” neposredno nadgledao, imenovanja imama i mujezina za “novu” džamiju i prekrivanja plavim tepihom njenoga čudesnog p
Vraćeni smo u 1453. godinu. Zapravo, neki su se mentalno vratili u daleku prošlost koju u glavama i srcima nikada nisu ni napustili, a od pre izvesnog vremena je i sve glasnije prizivaju. Opijeni su iluzijom da se davno minula doba njihovom voljom mogu obnoviti u svemu onome što bi im odgovaralo, a preskočiti ili prevideti vekovi kojima je uobličena stvarnost jednog bitno izmenjenog sveta, sa poretkom stvari i sistemom vrednosti koji im nisu po volji. Hiljade euforičnih muslimana (po Erdoganu 350.000!?), okupljene na platou ispred Aja Sofije, jer je u džamiju, usled ograničenja nametnutih pandemijom, sa kojom se Turska teško nosi, moglo da uđe srazmerno malo, oko 1.500 odabranih klanjača i zvanica, klicale su “ponovnom osvajanju Konstantinopolja”, kako je svoja osećanja ozareno, sa suzama u očima, opisao jedan od prisutnih vernika. Veliki događaj je obezbeđivalo oko 20.000 pripadnika snaga reda i on se odvijao mirno i dostojanstveno. Samo je manja grupa najfanatičnijih uspela da na trenutak probije kordon i pojuri ka novozaposednutoj hrišćanskoj svetinji. Kao da petnaestovekovni džihad sultana Mehmeda Osvajača i dalje traje. A možda i traje?
Stariji učesnik ove grandiozne manifestacije religijskog jednoumlja uvereno je objašnjavao nekolicini zapadnih izveštača da je čin prevođenja Aja Sofije u Alahovu Kuću blagodat i za hrišćane, jer islam je najtolerantnija vera, namenjena celom čovečanstvu, pa će se u velelepnoj džamiji od sada uznositi molitve jedinom istinskom Bogu, čemu se hrišćani slobodno mogu pridružiti, ako su za to spremni. Dok se ne predomisle, džamiju će van vakata molitve, ne plaćajući ulaznice, bez ograničenja posećivati kao turisti, a tolerantni muslimani će samo tokom klanjanja namaza zastorima prekrivati likove hrišćanskih svetitelja i neće ih, kao nekad, premalterisavati ili, ne daj Bože, oštećivati oštricama handžara i kopalja. I to je nešto, ako se uzme u obzir da je, recimo, ikonoklastički ostrašćeni profesor istorije na univerzitetu Sakarija Ebubekir Sofuoglu, koji se inače dosta bavio kosovskom problematikom i bio gostujući profesor na Univerzitetu u Prištini (2005-2006), založio za uklanjanje mozaika sa likom vizantijske carice Zoje (978?1050), za koju je ustvrdio da je bila prostitutka!
“OTROVNI OBRUČ”
Na prvim stranicama turskih novina osvanuli su svečano patetični naslovi: “Dan novog uspravljanja”, “Alah se vratio svojoj kući”, “Ezan iz svih muslimanskih srca”... Istanbul je doslovno proključao snažnim izlivima istovremeno verskog i nacionalnog osećanja (poznatog kao “tursko-islamska sinteza”), razgaljenosti i ponosa, u kome uvek ima i prkosa prema svemu i svima koji ne žele dobro Turskoj i kuju zaveru protiv nje ili je, u najmanju ruku, ne poštuju onoliko koliko bi trebalo i koliko ona i turski narod zaslužuju. To je ona poznata teza o navodnom “otrovnom obruču” oko Turske, kojom su se obilato služile generacije turskih političara različitih ideoloških opredeljenja, kako bi, s jedne strane, kod pripadnika svoje nacije podsticali pravednički gnev i samoodbrambeni elan, a sa druge zamagljivali i kamuflirali promašaje i nedoslednosti sopstvene politike u zemlji i prema bližem i daljem okruženju.
Na upravo ovakvu masovnu odušku usled svih mogućih socijalnih nezadovoljstava, objektivnih prikraćenosti, raznih frustracija i straha od pandemije virusa Covid 19 Erdogan je u prvom redu i računao kad je odlučio da sprovede u delo odavno planirano pretvaranje Aja Sofije u džamiju. Ako bi se sudilo samo po sugestivnim prizorima ispred svečano ukrašene, podžamijane Justinijanove bazilike, koji su obišli svet, turski predsednik je u svojoj nameri uspeo. Još jednom je pokazao da dobro poznaje svoj narod, da zna kako mu se treba obraćati, da mu nepogrešivo opipava puls i da ima smisao za pravi potez u pravom trenutku, sa pozitivnim odrazom na njegov liderski rejting i na popularnost Partije pravde i razvoja, a onda i na izborne rezultate prilikom naredne provere biračke volje. Prošla, na lokalnim izborima, kao što znamo, za Erdogana nije bila baš slavna. Prema jednoj ad hoc urađenoj anketi na dan klanjanja u Svetoj Sofiji, da se sada održavaju predsednički izbori, Erdogan bi dobio oko 48% glasova, a njegovi jedini verovatni takmaci, gradonačelnik Ankare Mensur Javaš 14,2%, a gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu samo 13,6% glasova. Da li je u ovom trenutku moguće jednoznačno konstatovati da je harizmatični turski predsed
Erdogan je pokazao da dobro poznaje svoj narod, da zna kako mu se treba obraćati, da mu nepogrešivo opipava puls
DA SE SADA ODRŽAVAJU PREDSEDNIČKI IZBORI, ERDOGAN BI DOBIO OKO 48% GLASOVA, POKAZUJE ANKETA URAĐENA NA DAN KLANJANJA U SVETOJ SOFIJI
nik ostvario još jednu pobedu na domaćem terenu, a svetu pokazao da mora ozbiljno računati sa njegovom nepokolebljivom voljom i obnovljenom samostalnom snagom Turske na međunarodnom planu. Na prvi pogled reklo bi se da je tako. Vredi se, ipak, malo odmaknuti od zapenjenih talasa ustalasanog muslimanskog verničkog mora pred Aja Sofijom u prošli petak i moguće posledice prenamene Svete Sofije sagledati sa izvesnom analitičkom distancom, kako u unutrašnjepolitičkom tako i u spoljnopolitičkom i u širem civilizacijskom kontekstu. Erdogan je svakako nešto postigao, ali da li je to nešto, pogotovo perspektivno posmatrano, dovoljno da ga ovaj sračunato odigrani krunski adut ne dovede do Pirove pobede?
ODGOVOR IMAMOGLUA
Pođimo od samog Istanbula, pozornice netom minulog grandioznog spektakla, grada iz koga se, kao uspešni gradonačelnik, Redžep Tajip Erdogan svojevremeno vinuo ka vrhu političke piramide, a koji je na prošlogodišnjim lokalnim izborima tesno izgubio. Da li će uspeti da ga povrati? Nije izvesno, čak i sa džamijom Aja Sofijom kao štitom. Sadašnji gradonačelnik i Erdoganov sve ozbiljniji politički takmac Ekrem Imamoglu kontrirao je “Sultanu” podjednako snažnim potezom – najavom da neće prisustvovati svečanom uvođenju Aja Sofije u funkciju džamije. Znači, dovoljno je snažan i samouveren, a i politički inteligentan, da se, u strahu od optužbi za izdaju svetih islamskih ideala, ne mora i neće prikloniti talasu opšteg versko-nacionalnog entuzijazma i onome što je zvanična državna i religijska propaganda predstavila kao događaj od najvišeg nacionalnog i verskog značaja. Štaviše, ne samo da je “pročitao” Erdogana, što i nije bilo naročito teško i u čemu na turskoj političkoj sceni odavno nije usamljen, već je obrazloženjem odsustvovanja sa velikog slavlja politički u svoju korist valorizovao simbolički potencijal njegovog poteza, (bar) izjednačivši rezultat. Rekao je, doduše, i da mu je pozivnica kasno dostavljena, ali je to objašnjenje moglo izazvati samo osmehe. U obraćanju članovima svoje Republikanske narodne partije, čiji je osnivač bio Ataturk, Erdoganovu “epohalnu” odluku je sveo na političku manipulaciju. Upitao se zašto ju je baš sada doneo isti onaj čovek koji je pre samo godinu dana tvrdio da bi njeno donošenje bilo pogrešno, podsetio je na to da se u mesdžidu pri Aja Sofiji već trideset godina klanja namaz, da ga je i sam tamo klanjao i da je za njega lično Aja Sofija od 1453. godine džamija, tako da sa tom činjenicom nema problem, ali ga i te kako ima sa njenim “pretvaranjem” u Alahovu Kuću radi odvraćanja pažnje građana od stvarnih životnih problema – nezaposlenosti, gladi, siromaštva. Pozvao je na vraćanje toj nacionalnoj agendi, a ne “oslobađanju Istanbula” koji je, kako je naglasio, od stranih okupatora posle Prvog svetskog rata oslobodio upravo “Otac nacije”, Mustafa Kemal-paša Ataturk. A Erdogan je pak, podsetimo se, 10. jula Ataturkovu odluku da Sveta Sofija postane muzej opisao kao nelegitimni čin jednog jednopartijskog autoritarnog režima. Izgleda da njegov islamistički rat sa Ataturkovim nasleđem ipak još nije konačno dobijen, kako su posle odluke o pretvaranju Aja Sofije u džamiju mnogi pohitali da zaključe. Nisu baš svi u Turskoj očarani ovim opsenarskim performansom sa realnim, ali problematičnim posledicama i po imidž Turske u svetu. Ima bojazni da bi džamije turskih iseljenika u rasejanju mogle doći pod udar različitih vidova revanšizma. Proglašenja dana žalosti i akatisti Presvetoj Bogorodici, zaštitnici Carigrada i celog helenskog sveta u grčkim i nekim drugim pravoslavnim crkvama, a i konkretne mere i sankcije koje se protiv Turske predlažu na raznim stranama, uključujući i razmatranje odnosa prema Aja Sofiji u Unesku, sa mogućim kaznenim posledicama, sve ovo zajedno neće dovesti do toga da mujezin ponovo siđe sa davno dograđenih minareta, ali će dodatno narušiti sliku o Turskoj i ojačati neprijateljska osećanja prema njoj u velikom delu inostranstva koje ne smatra, kao na primer zvanična iranska novinska agencija Irna, da je otvaranje Aja Sofije za molitvu Alahu, “uprkos protivljenju SAD, Francuske, Egipta i Grčke”, jedan od najznačajnijih događaja veka. Ma koliko neka država bila objektivno jaka i samosvesna, nije preporučljivo da bez preke potrebe povlači poteze koji joj pribavljanju dodatne nesimpatije i izoluju je na međunarodnom planu. Tako bar kazuju istorijska mudrost i političko iskustvo sveta, ali se Erdoganova računica rukovodi nekom drugom matematikom, u kojoj su izazivačko postavljanje i inat važni elementi i modus operandi u sprovođenju spoljnopolitičkih kalkulacija. Neretko uspešnih, ali...
UTICAJ NA SUDBINU SRPSKIH SVETINJA
Zabrinuti srpski patrijarh Irinej uputio je hrišćanski konstruktivan i dobronameran apel turskom predsedniku da preispita svoju odluku ili da veliki Hram Božiji otvori za bogosluženje pripadnicima svih jednobožačkih religija. Od toga, naravno, neće biti ništa. Za nas je, međutim, najvažnije da shvatimo kako bi se logika “suverenog državnog gazdovanja”, (zlo)upotrebljena u slučaju promene namene Svete Sofije, pod određenim okolnostima mogla pokušati primeniti i na svetinje SPC na teritorijama upravno nedostupnim za delotvoran uticaj radi ostvarivanja njenih legitimnih prava i vitalnih interesa srpskog naroda i naše države, u prvom redu na KIM. To je nešto što bismo morali stalno imati na umu i u skladu sa ovim saznanjem dosledno uvek i svuda planski delovati. Prvenstveno u Unesku, ali nikako samo u Unesku.
Erdoganovu “epohalnu” odluku njegov najveći politički rival Ekrem Imamoglu, gradonačelnik Istanbula, sveo je na političku manipulaciju