Poslednja beba Knina pre „Oluje“
Rođena sam 3. avgusta 1995. u Kninu. Ne sećam se kolone, spaljenih kuća niti svih strahota rata. Jedino znam da su moji rođendani uvek proslavljani nekako setno i melanholično.
SVAKE GODINE ZA moj rođendan okupila bi se rodbina i prijatelji, ali nikad nisam bila sigurna da li obeležavaju moje rođenje ili “Oluju”. Svi bi posedali oko trpeze, otvorila bi se i neka flaša kupovnog vina da se nazdravi, ali nijedno nikada nije bilo ni blizu onog iz naše konobe. Tako kažu. Tada bismo se prisetili svih onih vrelih avgustovskih dana u koloni, straha, neizvesnosti... Svih onih koji su poginuli, užasnih prizora i svega što je izgubljeno. Priču bismo zaključili rečima: “Bar se ovo dijete rodilo živo i zdravo, eto, bar nešto dobro da izađe iz svega onoga, naš mali, poslednji Knindža”, dok im je nesiguran osmeh igrao na usnama.
A priča kreće mnogo pre mog rođenja. Moji roditelji su živeli u selu Prović kraj
Benkovca. Za neupućene, u blizini Šibenika. Selo je etnički bilo pola hrvatsko, pola srpsko. Suživot u ovom selu najbolje oslikava činjenica da u njemu postoji zajedničko
Međutim, kako je počeo rat, tako se u selu povukla debela i teška linija između ova dva naroda. Roditelji su ubrzo ostali bez posla samo iz razloga što su Srbi. Okrenuli su se vinogradu i maslinjacima koji su ostali još od pradede i čukundede, te im to postaje glavni izvor prihoda. Paralelno sa svim ovim dešavanjima oni pokušavaju da dobiju dete, a to ide malo teže s obzirom na činjenicu da oboje imaju više od 40 godina. Međutim, moja majka Stana uspela je da ostane u drugom stanju dva puta pre mene i da ima dva spontana pobačaja. Jednom od stresa jer su joj javili da je moj otac poginuo na ratištu. Ipak, “samo” je granata pala na dva metra od njega, a zemlja iz rova se obrušila i zatrpala ga. To ga je spaslo. Posle je bio nagluv neko vreme, ali dobro.
Stana priča kako je tri godine spavala u trenerci i patikama, a kraj glave joj je bila torba sa najneophodnijim stvarima u slučaju da moj
PUT, MOJOJ DOK SE SVI SPREMAJU ZA
A BOGA MAMI KREĆU KONTRAKCIJE, OTAC PITAJ U KOM ROVU JE MOJ
otac dođe s ratišta i kaže da mora da se krene. A onda, u njenom stomaku sam se razvila ja. Tada su odlučili da je za mamu i mene bezbednije da odemo kod maminih roditelja koji su živeli u selu blizu Knina. U tom trenutku, to je bio najbezbedniji kraj za Srbe. U Kninu i okolini većinski su živeli Srbi.
POROĐAJ PA U PODRUM Otac na ratištu, majka kod svojih roditelja, ja nemirna u maminom stomaku. Krkljanac kreće - Knin će pasti. Slavonci su krenuli za Srbiju, valjda, a izgleda da ćemo i mi Dalmatinci. Stres. Ja sve nemirnija u maminom stomaku, pa sam požurila, malčice, da vidim šta se to dešava napolju kao kakva radoznala mačka. I ta osobina radoznalosti će me pratiti za života.
Dok se svi spremaju za put, mojoj mami kreću kontrakcije. Stana se odvaja od porodice koja kreće put Srbije, a boga pitaj u kojem rovu je moj otac. Ona sama kreće u kninsku bolnicu da se porodi. U kninskoj bolnici utvrđuju da nema vremena za epidural niti bilo šta, zapravo, nema vremena ni za porođaj - granate već padaju u okolini. Ali ja nisam mogla da čekam. Srećom, porođaj ipak protiče iznenađujuće brzo i bez ikakvih komplikacija. Zakmečala sam prvi put oko 13.30 sati. Niko nije baš siguran koje je vreme tačno bilo, pošto u takvoj situaciji nikome nije palo na pamet da gleda na sat. Stana je prebačena u bolničku sobu sa još šest porodilja i sedam beba. Nas sedmoro veličanstvenih smo poslednje bebe rođene u kninskoj bolnici pre “Oluje”.
Odmor od porođaja nije dugo trajao. Četiri sata posle mog rođenja, naređena je hitna evakuacija bolnice jer kreće bombardovanje. Knin će sigurno pasti. Majka sa mnom u naručju u još krvavoj bolničkoj spavaćici, kreće sa ostalim pacijentima prvo u podrum bolnice. Stana je pričala kako su u bolničkim hodnicima doslovce preskakali sve one ranjenike koje su dovlačili sa ratišta, iako u ovoj zdravstvenoj ustanovi skoro da više nije bilo medicinskih radnika da im vidaju rane.
U podrumu bolnice su se tiskale porodilje, bebe, nekoliko medicinskih sestara, stari i bolesni. Bez igde ičega i bez igde ikoga. A napolju grme detonacije.
BORBA ZA BEG IZ KNINA U nekom trenutku stiže vest da će doći autobus koji će ih izvesti iz Knina. I stvarno bi tako. Međutim, kada je autobus polupanih prozora i došao, rečeno je da u njega mogu da uđu isključivo medicinski radnici, a vozač se preprečio na ulazu u vozilo i nije dao nikome drugom da uđu. Stana, drčna krajiška žena, prišla mu je i dok je u jednoj ruci držala mene, drugom je iz sve snage udarila vozača koji je zapištao od bolova. Ne zna odakle joj snaga, nije ni razmišljala, samo je zamahnula i nadala se najboljem. Znala je samo da mora da bude u tom autobusu koji je možda poslednji koji je krenuo iz mog rodnog grada. Tako je Stana ušla u autobus, a za njom i ostale porodilje. Vozač nije imao druge, nego da upali autobus i krene prema Bosni.
U međuvremenu, moj otac