DA LI SE NAPOLEON ZAISTA DIVIO KARAĐORĐU?
Jačanje kriminalnih grupa sa Balkana na međunarodnom tržištu trgovine kokainom dovelo je do toga da svetske agencije za borbu protiv kriminala ovdašnje kriminalce danas nazivaju vodećim u ovom poslu. Kakva ih budućnost očekuje?
Trendovi balkanskih kriminalnih grupa čiji pipci sada sežu oko cele planete opisani su u izveštaju Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, a pojedini delovi izveštaja tiču se i prilika među trgovcima kokainom u budućnosti.
Niz likvidacija u koje su umešani Srbi i koje se direktno dovode u vezu s osobama sa Zapadnog Balkana, ukazuju na to da u JAR postoji nova generacija kriminalaca iz Jugoslavije koji su umešani u trgovinu drogom u Južnoj Africi.
„Do sada nije bilo nikakvih hapšenja, saslušanja i sudskih postupaka, što otežava prikupljanje bilo kakvih informacija. Međutim, Južna Afrika se pojavila kao ključna tranzitna tačka u uspostavljenim putevima droge koje karteli koriste za krijumčarenje kokaina, a dobro je poznato da su srpske mreže glavni akteri u kontinentalnoj trgovini kokainom“, objašnjava autor u izveštaju.
Policijski izvori sugerišu da se kokain doprema preko luka Port Elizabet i Durban, premešta u Gauteng gde se prepakuje, te se potom šalje dalje.
Moguće je i da kokain putuje iz Južne Amerike u JAR i ulazi u Evropu preko Turske, ali se u izveštaju takođe navodi da postoje indicije da je Južna Afrika tranzitna tačka na putu ka unosnim tržištima „poput Australije“.
„U prošlosti je bilo nekoliko hapšenja koja su sugerisala pokušaje uspostavljanja puteva droge između ove dve zemlje, poput slučaja iz 2019. godine kada je otkrivena pošiljka kokaina skrivena u građevinskoj opremi poslatoj iz Južne Afrike u Australiju, a medijski izveštaji su povezivali ovaj tovar sa srpskom mafijom u Južnoj Africi“, navodi se u izveštaju.
Pored toga, postoje pokušaji da se u JAR razvije domaće tržište droge pod rukovodstvom Srba koji beli prah kupuju u Južnoj Americi i donose ga u tu državu, gde ga dalje na ulice distribuira lokalno stanovništvo.
Velika potražnja i ponuda kokaina, političke prilike u zemljama Latinske Amerike, ali i dobra povezanost sa lokalnim kriminalcima ovu oblast čine vrlo primamljivom Balkancima i pretpostavlja se da će se tako nastaviti u budućnosti.
U proteklih šest godina, navodi GITOK, u Ekvadoru je uhapšeno 24 ljudi s područja Zapadnog Balkana:11 Albanaca, 10 Srba, po jedan Crnogorac, Bosanac i žitelj južne srpske pokrajine (KIM).
Postoje indicije da je Severna Afrika postala novi prostor gde operišu grupe sa Balkana, otkriva autor izveštaja navodeći primere dve velike zaplene u Alžiru 2019. godine koje pokazuju da je šverc kokaina u tom regionu u porastu. Region je tako pozicioniran da je oduvek bio važno raskršće, na primer, trgovine heroinom balkanskom rutom ili glavno čvorište za krijumčarenje migranata.
n
Prošlost srpskog naroda predstavlja svojevrstan mozaik sačinjen od delova koje čine istaknute ličnosti, doga aji i istorijski procesi, koji postepeno prerasta u svevremeni prikaz težnje tog samo po broju malog, ali starog i slobodoljubivog evropskog naroda da svoj dom podigne i stolećima (o)čuva na jednom od najznačajnijih geografskih, istorijskih i civilizacijskih raskršća Starog kontinenta.
Brojni su primeri iz istorije srpskog naroda koji svedoče o velikim dostignućima, delima istinskog rodoljublja i spremnosti da se podnese žrtva za dobrobit, slobodu i nezavisnost svog roda. „Jednom nas tu gde nas ima neće biti. Mi smo niti koje vežu nerođene s mrtvima“, zapisao je naš istaknuti pesnik Stevan Raičković.
Istinite su i reči pesnika Branka Miljkovića, koji je rekao da je život smrtonosan, ali da smrti odoleva. Stoga nam je upravo u epohi u kojoj živimo možda i više nego ikada potrebno da dodatno jačamo svest i odgovornost da je neophodno da prošlost spoznajemo, promišljamo i pamtimo isključivo na osnovu istorijskih činjenica.
Ovo tim pre što se sve češće u ovo naše vreme, koje karakteriše i fenomen tzv. postistine, suočavamo sa brojnim primerima šarlatanstva koji se odlikuju pogrešnim interpretiranjem, domišljanjem, pa čak i svesnim izmišljanjem značajnih događaja, istaknutih pojedinaca, odnosno navodnih i/ili nikada izgovorenih velikih misli izuzetnih istorijskih ličnosti.
Jedan od novijih, ali u javnosti često prisutnih primera takvog mitomanskog, nenaučnog i nekritičkog delovanja pojedinih publicista jeste i čuvena misao francuskog cara Napoleona I (1804–1814; 1815) o velikom voždu Karađorđu (oko 1768–1817): Lako je meni biti veliki s našom iskusnom vojskom i ogromnim sredstvima, ali daleko na jugu, na Balkanu, postoji jedan vojskovođa, iznikao iz prostog seljačkog naroda, koji je, okupivši oko sebe svoje čobane, uspeo bez oružja i samo sa trešnjevim topovima da potrese temelje svemoćnog Osmanlijskog carstva i da tako oslobodi tuđeg jarma svoj porobljeni narod. To je Crni Đorđe – njemu pripada slava najvećeg vojskovođe.
Tu navodnu izjavu car Napoleon I izrekao je 21. maja 1809. uoči bitke kod Asperna.
Iako potpuno nepoznate istorijskoj nauci, ove navodne laskave reči prvog francuskog cara i velikog osvajača upućene junačkom voždu Karađorđu postale su popularne u nekim medijima, na društvenim mrežama i kod pojedinih publicista tek početkom ovog milenijuma, bezmalo dva veka nakon što su, navodno, izgovorene.
Njih su u orbitu savremene srpske mitomanije lansirala dvojica publicista.
Najpre je to učinio inženjer Roman Mulić u delu „Istorija srpske revolucije: Svedočanstva velikih savremenika 1804–1813“(Beograd, 2004), a potom i filolog Živko V. Marković u svom delu „Karađorđeva Srbija: Istorija Prvog srpskog ustanka 1804–1813“(Kragujevac; Bern, 2005).
NEMA IZVORA
I dok je Marković u svom delu navodnu laskavu izjavu prvog francuskog cara Napoleona I o voždu Karađorđu preuzeo od Mulića, ovaj ju je citirao iz zbornika „Građa iz zemunskih arhiva za istoriju Prvog srpskog ustanka; knj. 2, 1809“, objavljenog sada već daleke 1961. u Beogradu. Ukoliko se ne bismo zadovoljili ovom informacijom, već nastavimo potragu za eventualnim konkretnim pisanim izvorom koji bi nesumnjivo posvedočio o laskavoj izjavi francuskog vladara i osvajača o velikom voždu Karađorđu, došli bismo i do stvarnog uzroka ovog po svojim posledicama štetnog mitomanskog zamešateljstva.
Naime, na stranici 195. već spomenutog zbornika „Građa iz zemunskih arhiva za istoriju Prvog srpskog ustanka; knj. 2, 1809“, pod oznakom napomena br. 2, nailazimo na sledeći iskaz grupe priređivača:
Kažu da je Napoleon posle bitke kod Asperna (21. i 22. maja 1809. godine) zapitao svoje maršale da mu kažu koga smatraju najvećim živim vojskovođom, oni su odgovorili da je van svake sumnje on. Na to im je Napoleon rekao: „Lako je meni biti veliki s našom iskusnom vojskom i ogromnim sredstvima, ali daleko na jugu, na Balkanu, postoji jedan vojskovođa, iznikao iz prostog seljačkog naroda, koji je, okupivši oko sebe svoje čobane, uspeo iako bez oružja i samo s trešnjevim topovima da potrese temelje svemoćnog Osmanskog carstva i da tako oslobodi svoj porobljeni narod tuđeg jarma. To je Crni Đorđe – njemu pripada slava najvećeg vojskovođe.“
Dakle, nije u pitanju citat iz pisanog istorijskog izvora, već iskaz priređivača koji, što je iznenađujuće, nisu naveli izvor na osnovu kojeg su citirali careve navodne reči. I sami svesni da je u pitanju jedan od brojnih primera tzv. usmene tradicije, koja nema potvrdu u arhivskoj građi, istorijskim izvorima, a samim tim ni u činjenicama, priređivači ovih dragocenih arhivalija opredelili su se da reči pripisane francuskom caru Napoleonu I navedu u formi jedne u nizu uzgrednih napomena, ali ne i kao osnovni tekst publikacije.
Štaviše, kako bi uklonili sva
ku sumnju u to da su uistinu u pitanju reči velikog francuskog vladara i osvajača, priređivači ovog zbornika arhivske građe otpočeli su iskaz rečima: „Kažu da je Napoleon...“
ZAPISI DOBROVOLJCA
Kako je ovaj zbornik o Prvom srpskom ustanku publikovan 1961, dakle više od vek i po nakon što je car Napoleon I navodno izrekao laskave reči o voždu Karađorđu, sasvim je moguće da su njegovi priređivači naišli na daleki usmeni odjek Napoleonu pripisanih reči koje je 1877. prvi zabeležio jedan italijanski dobrovoljac – učesnik u srpsko-turskim ratovima (1876–1878).
Đuzepe Barbanti-brodano (1853–1931), mladi advokat i novinar iz Bolonje, došao je u našu zemlju 1876. kako bi se pridružio odredu italijanskih dobrovoljaca-garibaldinaca koji su na srpskoj strani uzeli učešće u ratovima s Turcima započetim iste godine. Barbanti-brodano je za vreme srpsko-turskih ratova kao ratni dopisnik iz Srbije časopisu „Gazetta d’italia“slao izveštaje s puta od Bolonje do Beograda, kao i od Beograda preko Šapca do Drine. U pitanju je prva knjiga iz koje se najšira italijanska javnost mogla upoznati ne samo s borbom srpskog naroda za slobodu i nezavisnost, već i sa društvenopolitičkim uređenjem tada još vazalne Kneževine Srbije, kao i s njenom burnom prošlošću.
U želji da čitaocu na najjednostavniji način pokažemo kako zaista u praksi izgleda izmišljanje ili makar domišljanje tradicije, analiziraćemo putanju na osnovu koje je Barbanti-brodanovo pisano svedočanstvo u vezi sa usmenim višedecenijskim „pamćenjem“navodnih laskavih reči francuskog vladara o velikom voždu Prvog srpskog ustanka vremenom preraslo u „autentične“reči cara Napoleona I.
Već spomenuti publicista Živko V. Marković u svom tekstu je „citirao“izvod iz dela navedenog italijanskog garibaldinca
Car Napoleon I je svojim saradnicima u više navrata naglašavao da „sve što se desi srećno ili nesrećno za Tursku, biće srećno ili nesrećno i za Francusku“
Napoleonovu navodnu izjavu o Kara or u u orbitu savremene srpske mitomanije lansirala su dvojica publicista. Najpre je to učinio inženjer Roman Mulić 2004. godine, a potom i filolog Živko V. Marković 2005.
– dobrovoljca u srpsko-turskim ratovima Đuzepea Barbanti-brodana, koje je ovaj pod naslovom „Srbija: sećanja i slovenske studije“(„Serbia: ricordi e studi slavi“) objavio 1877. u Bolonji.
Ako se pažljivo iščita Barbanti-brodanovo delo, u njemu će se uočiti sledeći osvrt na navodne laskave reči francuskog cara Napoleona I o voždu Karađorđu: Pričaju Đorđevi poklonici da je Napoleon jednog dana pitao svoje dvorjane kojima beše okružen:
- Ko je najveći čovek na zemlji?
– Vi, gospodaru.
– Ne, to je Karađorđe zato što ja u bitkama pobeđujem sa regularnim vojskama i topovima, dok on pobeđuje samo sa jednom sabljom i uz pomoć naroda.
Navodne reči francuskog cara Napoleona I, koje je u svojoj knjizi 1877. zabeležio Barbantibrodano, tek u manjoj meri korespondiraju sa sadržajem onoga što nam je Marković u svom delu ponudio kao iskaz tog velikog vladara. Iako se u svojoj knjizi pozivao na Barbanti-brodana, Marković nije citirao autentično svedočenje tog mladog italijanskog dobrovoljca, već u nešto izmenjenom i znatno obogaćenijem sadržaju navodni carev iskaz objavljen je u navedenom zborniku arhivske građe.
Drugim rečima, pozivajući se na segment iz Barbanti-brodanove knjige, Marković je čitaocu nekritički ponudio citat iz potpuno druge publikacije.
Ovde treba naglasiti i da Barbanti-brodanovo delo ni do danas nije prevedeno sa italijanskog na srpski jezik, te da se u javnim bibliotečkim fondovima u Srbiji čuva u tek dva primerka, od kojih je jedan u konvencionalnom, a drugi u digitalnom obliku. Tim pre je u znatnoj meri otežana provera preciznosti citiranja Barbantibrodanovog svedočanstva o navodnim rečima francuskog vladara.
S druge strane, posebno je važno da nam Barbanti-brodano nije ostavio nikakvu dilemu jesu li zaista u pitanju reči prvog francuskog cara. On je jasno ukazao da se radilo o rečima koje su mu saopštili, kako ih je i sam nazvao, onovremeni Karađorđevi poklonici.
Dakle, Barbanti-brodano nije naveo autentične reči francuskog cara, već je preneo pričanja poštovalaca vožda Karađorđa, koje je čuo početkom druge polovine sedamdesetih godina 19. stoleća u Srbiji.
Nedvosmisleno je da je u pitanju usmeno i u pisanim istorijskim izvorima apsolutno neutemeljeno svedočanstvo koje je ovaj nama iskreno naklonjeni Italijan čuo, a potom i zabeležio, bezmalo sedamdesetak godina nakon što su ove careve reči, navodno, izgovorene. Italijanski dobrovoljac u srpsko-turskim ratovima nije naveo čak ni identitet lica koja su mu citirala reči francuskog vladara niti, kao što smo naglasili, eventualni istorijski izvor koji bi potvrdio da je car Napoleon I ikada tako nešto zaista rekao.
KARAĐORĐEVA PONUDA
Takođe, važno je naglasiti i da nije poznato kako su navodne Napoleonove reči dobile i svojevrstan hronološki dodatak da su izgovorene 21. maja 1809, i to baš uoči francuskoaustrijske bitke kod Asperna, koja nije imala dodirnih tačaka sa savremenim dešavanjima u Beogradskom pašaluku. Hronološki i publikacijski podatak u vezi sa datumom i mestom kada je francuski car navodno izgovorio reči u slavu velikog vožda Karađorđa ne nalazimo u Barbanti-brodanovom citiranom svedočanstvu, već u napomeni koja prati prethodno navedene arhivalije publikovane u zborniku „Građa iz zemunskih arhiva za istoriju Prvog srpskog ustanka: knj. 2, 1809“. Zanimljivo je i da su priređivači ovog zbornika arhivske građe, baš kao i u slučaju same navodne careve izjave, propustili da navedu pisani izvor koji bi makar ukazivao na datum i mesto kada je izgovorena.
Kako nam je, pored ostalih, u svojoj „Istoriji srpskog naroda“posvedočio i prof. dr Vladimir Ćorović, veliki pobednik Napoleon, koji je 1809. slomio austrijski vojnički otpor, Srbima je već odavno imponovao. U svoj svojoj teskobi, Srbi su u leto te 1809. zaista razmišljali da i njega zamole da ih primi pod svoju moćnu zaštitu. U sporazumu s Praviteljstvujuščim sovjetom, učinili su to već 16. avgusta iste godine. Srpski pregovarač bio je kapetan Rade Vučinić iz Karlovca. On je francuskog cara Napoleona I, kako nam na to u svom delu ukazuje prof. dr Vladimir Ćorović, zatekao u Beču u trenutku kada se ovaj spremao za povratak u domovinu. Vožd Karađorđe je ponudio da francuski garnizoni uđu u srpske gradove. Srbi su obećavali da će Francuzima biti verni saveznici, i to ne samo oni u Srbiji, nego i njihova ostala braća u Bosni i Hercegovini i u „kraljevstvu mađarskom“, pa čak i u Bugarskoj.
Srbi su, saopšteno je tom prilikom caru Napoleonu I, mogli biti od koristi Francuzima i u borbi s Austrijom, rušenjem pomoću svojih sunarodnika „mađarskog kolosa“. Srpska ponuda dostavljena je neposredno samom caru Napoleonu I, naglasio je prof. dr Vladimir Ćorović. On je iz obzira prema staroj francuskoj saveznici Turskoj nije mogao primiti, ali je naglasio da ne može ostati ni ravnodušan „prema sudbini jednog naroda koji je pokazao toliko istrajnosti i hrabrosti“. Stoga je izdata naredba francuskom vicekonzulu u Bukureštu da održava veze sa Srbima, ali u najvećoj tajnosti. Dakle, nema nikakve dileme da je vožd Karađorđe u drugoj polovini 1809. zaista i pokušao da uspostavi neposrednu komunikaciju sa francuskim carem Napoleonom I, ali nažalost ta inicijativa nije naišla na pozitivan odgovor kod tada najmoćnijeg evropskog vladara.
Francuska javnost i pojedini istaknuti pripadnici državnog aparata, oružanih snaga i intelektualne i kulturne elite s pažnjom su početkom 19. stoleća pratili i turbulentna dešavanja u okvirima Beogradskog pašaluka. Međutim, osim relativne i prilično površne zainteresovanosti, iz toga nije proistekla bilo kakva aktivnost koja bi dovela do uspostavljanja realne saradnje između srpskih ustanika i francuske države.
IPAK - PROSTACI
S druge strane, brojni istorijski izvori svedoče o Napoleonovom negativnom stavu prema Rusiji i izrazito pozitivnom prema Osmanskom carstvu, čija je vekovima odana saveznica bila Francuska. Car Napoleon I se u razgovorima i prepiskama sa svojim najbližim saradnicima u više navrata negativno osvrnuo na uticaj i manje-više prikriveno delovanje Rusije na području Beogradskog pašaluka početkom 19. stoleća. Štaviše, optuživao je Rusiju da podržava pobunjene Srbe koji narušavaju stabilnost i snagu tog dela Osmanskog carstva. U više navrata, a posebno u jednom od pisama koje je tokom 1806. uputio svom ministru spoljnih poslova Šarlu Morisu de Taljeranu Perigoru, knezu od Beneventa, Napoleon I se obrušio na Srbe nazivajući ih „prostacima“.
Istrajno i iskreno sledeći tokom čitave svoje vojničke i državničke karijere jednu od retkih konstanti francuske spoljne politike, koja je insistirala na savezništvu s Osmanskim carstvom (Turskom), car Napoleon I je svojim saradnicima u više navrata naglašavao da „sve što se desi srećno ili nesrećno za Tursku, biće srećno ili nesrećno i za Francusku“. Dakle, neobično bi bilo da je car Napoleon I, koji nije gajio nikakve simpatije prema srpskim ustanicima i njihovoj pravednoj borbi za oslobođenje od viševekovnog osmanskog jarma, istovremeno izrazio posebno divljenje za njihovog vožda.
Ne postoji ni najmanja dilema da francuski car Napoleon I nikada nije izgovorio laskave i pohvalne reči na račun vožda Karađorđa, koje su mu nekritički pripisane tek krajem stoleća u kojem je i sam živeo, da bi potom, delovanjem nekolicine publicista, bile „oživljene“i sadržajno „obogaćene“u drugoj polovini prethodnog i početkom ovog veka.
Činjenica da francuski car Napoleon I nikada nije izgovorio ono što mu je bilo pripisano ni na koji način ne umanjuje istinsko junaštvo, patriotizam i slobodoljublje srpskih ustanika predvođenih velikim voždom Karađorđem. Svojim brojnim podvizima i žrtvama koje su podneli, oni su postavili nerazrušive temelje novovekovne srpske državnosti, slobode i mira.