Otkrivena intimna pisma za Simon de Bovoar
Žene i muškarci svih fela, od fabričkih radnika do doktora, poslali su oko 2.000 pisama francuskoj spisateljici u kojima joj otkrivaju svoje tajne i traže savete.
Ne rađa se neko kao žena, već to postaje, smatrala je Simon de Bovoar. Koliko su ovaj stav feminističke ikone, koja se proslavila 1949. godine sa delom „Drugi pol“, ali i njena „otvorena“ljubavna veza sa piscem i filozofom Žanom Polom Sartrom uticali na javnost, možda najbolje svedoče pisma koja je dobijala. A stiglo joj je oko 2.000 pisama, koje su joj iz čitavog sveta upućivali čitaoci, i Simon de Bovoar ih je sve sačuvala.
U pismima i žene i muškarci iz svih fela, od fabričkih radnika do doktora, otkrivaju spisateljici svoje najintimnije tajne, traže savet od nje, bilo da je u pitanju brak, ljubavna afera, abortus ili seksualna konfuzija...
„Ja sam, kako bi me nazvali, perverzna, lezbijka. Volim svoju prijateljicu već godinama. Da li biste mogli da mi pošaljete ime doktora koji bi mogao da me operiše i pretvori u muškarca“, piše Simon jedna čitateljka iz Velike Britanije još 1962. čitavih pet godina pre nego što je homoseksualnost dekriminalizovana u toj zemlji.
Nekoliko godina ranije filozofkinji egzistencijalizma jedna francuska profesorka se poverava:
“Nikada nisam osetila niti ljubav, niti bilo kakvo osećanje. Nisam lepa, mada je moje telo privlačno. Ali, niko me nije ispunio žudnjom.”
Pre nego što je u Britanija legalizovala abortus, jedna žena joj piše kako je “jaukala od očaja” nakon ilegalnog abortusa na “prljavom stolu”.
Sva ta pisma pronašla je, kako piše “Gardijan”, profesorka istorije na Univerzitetu Teksas Džudit Kofin u Nacionalnoj biblioteci Francuske u Parizu, dok je radila na naučnom radu o delu “Drugi pol”.
- Ništa nije moglo da me pripremi za dramu koju sam otkrila. Izliv projekcija, identifikacije, očekivanja, razočarenja, strasti - sve sam to pronašla u ovim pismima - priča za britanski dnevnik Kofinova, koja je ovu arhivu nazvala “kulturnim artefaktima 20. veka”.
Pronalazak ovih pisama i intimna veza koju je francuska spisateljica delila sa svojim čitaocima inspirisali su Džudit Kofin da napiše knjigu u koju je i uvrstila većinu tih pisama. Nazvala ju je “Sex, Love and Letters: Writing Simone de Beauvoir”, a biće objavljena 15. septembra.
Američka profesorka i autorka objašnjava da su javnost i čitalačka publika Simon de Bovoar videli istovremeno kao briljantnu intelektualku i rođaku po patnji sa, kako stoji u jednom pismu, “najčistijom hipersenzitivnošću”. To je, kako smatra ova autorka, i razlog što su potpunom strancu bili spremni da otvore svoje duše. A naročito je fascinirana time što je gotovo trećina pisama spisateljici stiglo od muškaraca.
Jedno pismo, primera radi, stiglo je od oca bliske prijateljice. Na čitavih deset strana on joj 1964. piše o “propalom životu”, o svojoj mnogo mlađoj ljubavnici i neverovatnoj ljubomori kada je otkrio da ga ona vara.
Ta prijateljica, koja je još uvek živa, stupila je u kontakt sa Džudit Kofin i s njom podelila uzvratno pismo Simon de Bovoar od čak tri strane, u kome se nalaze i ove oštre reči spisateljice:
“Veoma sam bila zainteresovana tvojim pismom. Ali, pored toga što saosećam sa tobom, mislim da se veoma loše ponašaš. Ništa u tvojoj priči nije ni nalik mom paktu sa Sartrom. Prvo, mi smo tu, istih godina, a ti si 20 godina stariji od svoje ljubavnice…”
Njena veza sa Sartrom i to što nikada nije pristala da se uda za njega, iako mu je bila odana do kraja, opčinilo je jednog čoveka, koji joj piše:
“Ti si nam uzor… ljubav bez sitničavosti, bez ljubomore.”
Drugi joj se žale i na porodično nasilje, kada je to bila tabu tema, pa tako u jednom pismu stoji:
“Nisam nimalo srećna sa svojim suprugom. Veoma je osetljiv i jako nasilan.”
Iako je Simon de Bovoar preminula 1986. u 78. godini, zanimljivo je da su njeni čitaoci i dalje nastavili da joj pišu. A, pisma i poruke nisu joj više slali, već ostavljali na njenom grobu u Parizu.
Jelena Koprivica
IAKO SAM SE privikavala na to da na svoje pisanje mogu da se oslonim kao na pouzdan izvor prihoda, ali kad sam ispunjavala obrasce, u rubriku „Zanimanje“nikada nisam upisala ništa drugo osim drevnog: „Udata žena“. Bila sam udata žena, to je bio moj položaj i moje zanimanje, a usput sam i pisala knjige. Nisam ni pomišljala da svoje pisanje nazovem „karijerom“. Smatrala sam to ludorijom.
Moja svekrva to nije mogla da razume. „Agata, mila moja, ti tako dobro pišeš, sigurno bi mogla da napišeš nešto, pa, ozbiljnije?“Nešto „vrednije“, htela je zapravo da kaže. Shvatila sam da bih joj teško objasnila da je pisanje moja lična razonoda, pa sam i odustala od objašnjavanja.
Želela sam da budem dobar pisac detektivskih priča, da, i do tada sam već umislila da to zaista i jesam. Nekim svojim knjigama bila sam veoma zadovoljna, ali nikada u potpunosti, naravno, jer mislim da to nije ni moguće. Ništa ne ispadne sasvim kako očekujemo kad pravimo grubi nacrt prvog poglavlja ili dok koračamo tamo-amo i mrmljamo sebi u bradu, a priča nam se odmotava u glavi.
Moja draga svekrva je, mislim, želela da napišem biografiju neke slavne ličnosti. Ne mogu ni da zamislim nešto u čemu bih bila gora. Bilo kako bilo, ostala sam dovoljno skromna da ponekad bez razmišljanja kažem: „Da, ali ja, naravno, nisam pravi pisac“. Tada me je obično ispravljala Rozalind govoreći: „Ali ti jesi pisac, majko. Do sada si svakako postala pisac“.
Sirotom Maksu naš brak doneo je jednu veliku muku. Koliko sam uspela da utvrdim, dok se nismo venčali nije nikada pročitao nijedan roman. Ketrin Vuli nametala mu je “Ubistvo Rodžera Akrojda”, ali on se nekako izvukao. Neko je pred njim raspravljao o raspletu romana, a on je posle toga rekao: „Zašto bih, za ime sveta, čitao knjigu kad znam kako se završava?“. No, kao moj muž, junački se poduhvatio tog zadatka.
Do tada sam već napisala najmanje deset knjiga, a on je polako počeo da nadoknađuje propušteno. Pošto je za lako štivo smatrao zaista učene knjige o arheološkim temama, bilo mi je zabavno da posmatram kako se bori s detektivskim romanima. Ipak, nije odustajao, i s ponosom mogu da kažem da je na kraju počeo i da uživa u ovoj samonametnutoj dužnosti.
Čudno, ali slabo se sećam knjiga koje sam napisala neposredno posle venčanja. Pretpostavljam da sam toliko uživala u običnom životu da sam pisala u naletima. Nikada nisam imala neko posebno mesto, svoju sobu ili nešto slično gde bih se povlačila da pišem. To mi je stvaralo mnogo nevolja u kasnijim godinama, jer je svaki novinar koga primim na razgovor tražio da me prvo fotografiše dok radim. „Pokažite mi gde pišete.“
„Oh, bilo gde.“
„Ali sigurno imate neko stalno mesto za rad?“
Nisam ga imala. Za rad su mi bili potrebni samo čvrst sto i pisaća mašina. Do tada sam već počela odmah da kucam, mada sam i dalje uvodna poglavlja, a ponekad i neka druga, pisala rukom i kasnije ih prekucavala. Toaletni sto s mermernom pločom u spavaćoj sobi bio je dobar za pisanje, a koristila sam i trpezarijski sto između obroka.
Moja porodica obično je predviđala talas aktivnosti i govorila: „Vidi, Gospođa je opet zamišljena“. Karlo i Meri tako su me zvale, navodno na Piterovom psećem jeziku, a i Rozalind me je češće zvala Gospođa nego mama ili majka. U svakom slučaju, primetile bi da sam zamišljena i nagovarale bi me da se zatvorim u neku sobu i latim se posla.
Mnogi prijatelji su mi govorili: „Ja ne znam kad ti pišeš, nikad te ne vidim da pišeš niti čak da odlaziš da pišeš“. Sigurno sam se ponašala kao pas kad dobije kosku, nestane na jedno pola sata i sramežljivo se vrati blatnjave njuške. Ja sam takva. Pomalo me je stid kad pođem da pišem. No kad uspem da se iskradem, zatvorim vrata i kažem svima da me ne uznemiravaju, mogu da krenem punom parom, potpuno zadubljena u ono što radim. Zapravo sam bila vrlo vredna između 1929. i 1932. godine: osim nekoliko romana, objavila sam i dve zbirke priča, a jednu su činile priče o gospodinu Kvinu. One su mi bile omiljene. Pisala sam ih jednu po jednu, ne često, na otprilike tri do četiri meseca, ponekad i više. Dopadale su se časopisima, a i meni, ali odbijala sam sve ponude za redovno objavljivanje. Nisam želela da ih pišem pod obavezom, nego samo kad poželim. Za mene su te priče bile neka vrsta mosta s vremenom mojih ranih pesama o Harlekinu i Kolumbini.
Gospodin Kvin bio je lik koji se jednostavno pojavljuje u priči, davao je podsticaj, ništa više, a samo njegovo prisustvo uticalo je na ljude. Neka sitna činjenica, neka naizgled nevažna fraza, pokazala bi ga u pravom svetlu - kao čoveka obasjanog šarenim svetlom kroz prozorsko okno koji se neočekivano pojavljuje i isto tako nestaje. Uvek je bio na istoj strani prijatelj ljubavnika, povezan sa smrću. Maleni gospodin Satertvejt, neka vrsta Kvinovog predstavnika, takođe mi je postao omiljeni lik.
Objavila sam i zbirku priča pod naslovom “Partneri u zločinu”. Svaka priča bila je napisana u stilu određenog detektiva tog doba. Sada neke čak ni sama ne prepoznajem. Pamtim Tornlija Koltona, slepog detektiva iz dela Klintona Staga, doktora Torndajka iz romana Ostina Frimana, naravno, zatim pisca Frimana Vilsa Krofta i njegove sjajne železničke redove vožnje i, neizbežno, Šerloka Holmsa. Zanimljivo je videti koji su od dvanaest pisaca detektivskih priča koje sam odabrala i dalje poznati - za neke znaju svi, a neki su manje-više pali u zaborav. Meni se činilo da svi pišu dobro i zabavno, svaki na svoj način. Glavni junaci “Partnera u zločinu” bili su Tomi i Tapens, dvoje mojih mladih detektiva, takođe junaci mog drugog romana Tajni protivnik. Bilo mi je zabavno da im se vratim, promene radi. Ubistvo u parohijskom dvoru objavljeno je 1930, ali se uopšte ne sećam gde, kada i kako sam ga napisala, zašto sam ga napisala, čak ni šta me je navelo da za detektiva odaberem novi lik, gospođicu Marpl. U to vreme svakako nisam nameravala da je se držim do kraja života. Nisam znala da će postati suparnica Herkulu Poarou.
Čitaoci mi često u pismima kažu da gospođica Marpl i Herkul Poaro treba da se sretnu – ali zašto bi se sreli? Sigurna sam da ne bi u tome uživali. Herkul Poaro, egoista od glave do pete, ne bi voleo da ga postarija usedelica uči njegovom poslu. On je profesionalac i ne bi se osećao kao kod kuće u svetu gospođice Marpl. Ne, oboje su zvezde, ali međusobno različite. Neću ih spojiti osim ako ne osetim iznenadnu i hitnu potrebu za tim.
Sasvim je moguće da je gospođica Marpl nastala iz zadovoljstva s kojim sam stvarala lik sestre doktora Šeparda u ”Ubistvu Rodžera Akrojda”. Ona mi je bila omiljena ličnost u toj knjizi - beskrajno ljubopitljiva usedelica kisele naravi koja čuje sve i zna sve: prava kućna detektivska služba. Kad je roman adaptiran za pozornicu, najviše mi je bilo žao što je njen lik uklonjen. Umesto nje, doktor Šepard dobio je drugačiju sestru, mnogo mlađu, ljupku devojku koja bi mogla romantično da privuče Poaroa.