Projekt(ova)na kultura
Pre izvesnog vremena, merenog decenijom ili dvema, beše nastala moda širenja ideja „projektne kulture“. U grcanjima i posrtanjima provincijalnog ekonomskog neoliberalizma, onda kad nije posredi bila obična pljačka, priučeni „menadžeri u kulturi“, poglavito oni koji nikad nisu vodili ni trafiku pa se ne razumeju ni u one osnovne knjigovodstvene kategorije „ulaza“i „izlaza“, promicali su ideje o finansiranju umetnosti – jer o tome je reč – „po projektu“.
Dovodeći sebe i druge u zabludu, većinom sa razloga nepoznavanja mehanizama nastanka složenih umetničkih dela, kakva su, recimo pozorišne predstave, opere ili baleti, ne razlikujući festivalske produkcije od redovnog repertoara, a pre svega na razumevajući smisao i ulogu stalnog raznovrsnog repertoara u javnom, kulturnom i duhovnom životu društva, ti su se promoteri provizorijuma i svakovrsne privremenosti, ostrvljavali na „stajaću vojsku“stalnih ansambla, suprotstavljajući im ad hoc grupe vezane uz jedan „projekat“.
Manje krize nisu im bile opomenom. Sadašnja pak, opšta, uslovljena pandemijom, a sa tek nastupajućim posledicama, pokazala je belodano manjkavost tih i takvih „kulturnih modela“. Zamislimo, prostije rečeno, u ovo predvečerje nove sezone i u nadi da će je kakve-takve i biti, da sva beogradska pozorišta imaju umetnike i one koji umetnički rad omogućuju, samo i isključivo vezana ugovorima po jednom, određenom naslovu. Osim što bi okapavali nad njihovim ugovorima, što pred sudovima, što pred nastupajućim sezonama (jer, jednom će pandemija proći), ne bi uspeli sastaviti ni tri repertoarska termina. O ljudskom i egzistencijalnom u svemu tome, evo, neću reći ni reči.
Ustanove kulture, što jače, što bolje, što spremnije da izdrže nevolje, imaju ulogu koju su u srednjem veku imali manastiri: spasiti nematerijalnu i materijalnu baštinu, sačuvati sećanje, negovati nasleđe, očuvati duh stvaralaštva. U isti mah, dakako, prepoznavati, štiti i na poseban način institucionalizovati vaninstitucinalnu kulturu kao tekovinu, kao vrelo talenta, kao mesto otkrivanja, prema već postojećim evropskim modelima, vrlo je jednostavno i košta manje od dekorisanja javnih prostora. To je „ulaganje u infrastrukturu“.
Jer, to je stub društva, jači i važniji od bilo kog drugog.
Ustanove kulture, što jače, što bolje, što spremnije da izdrže nevolje, imaju ulogu koju su u srednjem veku imali manastiri