Jesu li mošti Svetog Save spaljene?
Ličnost Svetog Save I Srpskog (oko 1175-1236), utemeljivača samostalne Crkve u Srba, monaha, prosvetitelja, hagiografa, zakonodavca, diplomate, osnivača prvih biblioteka, bolnica, skloništa za sirote i bezdome, s pravom se već vekovima smatra neprikosnove
/ 23. AVGUST 2020.
Svojim životom, delom i istorijskom zaostavštinom Sveti Sava je postavio kamen-temeljac nacionalnog i svakog identiteta svojih sunarodnika u vekovima koji su usledili. Odanost Srba prema Svetom Savi odraz je istinske ljubavi, poštovanja i zahvalnosti koje njegovi sunarodnici vekovima gaje prema najvećem među Srbima.
Uprkos prvorazrednom i, usudili bismo se da kažemo, apsolutno jedinstvenom položaju koji ima u viševekovnoj kolektivnoj svesti i sećanju svojih sunarodnika, ličnost Svetog Save nije prestajala da privlači pažnju istraživača i svih koji su u njemu videli trajni i nerazrušivi uzor življenja i delanja za dobrobit čitavog ljudskog roda i sopstvenog naroda. Ipak, bez obzira na poseban status koji ima među svojim sunarodnicima, sve češće se susrećemo sa činjenicom da mnogi Srbi ličnosti Svetog Save pristupaju kao nečemu što se podrazumeva, što je istorijska datost čije temeljno poznavanje ne zahteva poseban intelektualni i etički angažman.
Stoga smo u prethodnom razdoblju postali svedoci slučajeva narušavanja integriteta ličnosti Svetog Save tako što su se pojedini njegovi savremenici usudili da krivotvore njegove reči, pa čak i da svesno izmišljaju misli i pouke koje bi mu pripisivali. O tome smo već pisali u knjizi „Mitovi srpske istorije“.
Sa druge strane, ovo naše vreme, pored ostalog, donelo je i sveopštu relativizaciju činjenica i istorijskih istina, i to do te mere da sada u Srbiji mnogi (neuki) pokušavaju da se bave istorijskom naukom. Jedan u nizu pokazatelja našeg štetnog odnosa prema sopstvenoj prošlosti dogodio se krajem 2019, kada su brojna sredstva informisanja u Srbiji, ali i šire, senzacionalistički objavila najnovija „saznanja“, prema kojima mošti Svetog Save I Srpskog nikada nisu ni bile spaljene nego se već duže vreme čuvaju u manastiru Ždrebaonik u Crnoj Gori.
„Razotkrivena jedna od najvećih zabluda srpske istorije! Mošti prvog arhiepiskopa srpske crkve Svetog Save nisu, kako se vekovima smatralo, spaljene na beogradskom Vračaru već počivaju u manastiru Ždrebaonik!“, bio je samo jedan u nizu senzacionalističkih naslova kojima su neštedimice zasipane savremene generacije Svetiteljevih sunarodnika. Dakle, jesu li mošti Svetog Save I Srpskog zaista spaljene? Kada se, gde i pod kojim okolnostima to dogodilo? Nalaze li se u manastiru posvećenom Svetom arhangelu Mihailu u Ždrebaoniku kod Danilovgrada, u Crnoj Gori, kao što se to zvanično govori, mošti arhiepiskopa Svetog Arsenija I Sremca (1233-1266) ili, kako se sve češće to može čuti, Svetog Save I Srpskog? Šta o svemu tome može da nam kaže naučna istoriografija?
DVA NATPISA
Kako tema ovog istorijskog eseja nije životopis Svetog Save I Srpskog već sudbina njegovih zemnih ostataka (moštiju), podsetićemo na činjenicu da je, godinu dana nakon što je 1233. podneo ostavku na položaj arhiepiskopa i ubrzo posle zbacivanja sa prestola njegovog starijeg bratanca kralja Stefana Radoslava (1228-1234), koga je nasledio mlađi sin Stefana Prvovenčanog i Savin mlađi bratanac kralj Stefan Vladislav (12341243), Sveti Sava krenuo na svoje drugo hodočašće s namerom da još jednom obiđe najsvetija mesta u hrišćanstvu. Vraćajući se s tog drugog hodočašća, Sveti Sava je, po svemu sudeći, preminuo 12. (25), a ne kako se danas smatra 14. (27) januara 1236. u ondašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu.
Veliki broj istoričara bavio se prethodnih decenija utvrđivanjem tačnog datuma smrti Svetog Save. I dok su, pre svih, akademik prof. dr Stanoje Stanojević (1874-1937) i prof. dr
SVETI SAVA JE, PO SVEMU SUDEĆI, PREMINUO 12. (25), A NE KAKO SE DANAS SMATRA 14. (27) JANUARA 1236. U ONDAŠNJOJ BUGARSKOJ PRESTONICI VELIKOM TRNOVU
Aleksandar Solovjev (1890-1971) čvrsto bili na stanovištu da je to bila nedelja 14. (27) januar 1236, mnogi drugi istoričari su, ispravno analizirajući tekstove Savinih biografa Teodosija i Domentijana, zaključili da je Sveti Sava preminuo 12. (25) januara iste 1236. godine.
Ovome u prilog ide i sledeća činjenica: Na osnovu rezultata interdisciplinarnih istraživanja znamo da je njegov grob bio u tzv. spoljnoj priprati (egzonarteksu) mileševskog katolikona (glavne manastirske crkve). Tokom složenih arheoloških iskopavanja vršenih unutar samog mileševskog katolikona otkrivena
je grobnica Svetog Save. Na istočnom zidu, koji se nalazi neposredno iznad same
arhiepiskopove grobnice u mileševskom egzonarteksu, na freskosloju živopisa nastalog tokom prve polovine 13. veka kod scene Hetimasije, gotovo do samog ugla gde ce sastaju severni i istočni zid, na visini od oko 1,5 metara od poda na tamnoplavo-crnoj pozadini ugrebana su dva natpisa, od kojih iz jednog saznajemo da je tu bio sahranjen Sveti Sava, a iz drugog da je u istoj grobnici, nakon ekshumacije moštiju Svetog Save, bio sahranjen i ugledni mileševski
iguman Atanasije, koji je bio jedan od zaslužnih za prethodno obavljenu translaciju (prenos zemnih ostataka nekog svetitelja). Posmrtni ostaci igumana Atanasija pronađeni su tokom arheoloških iskopavanja.
Ovaj natpis, koji je nastao ubrzo nakon Savine sekundarne sahrane (u Mileševi), a svakako pre ekshumacije njegovih moštiju s ciljem njihovog svečanog polaganja u kivot radi poklonjenja vernih, sadrži i veoma zanimljiv podatak. Naime, u autentičnom natpisu govori se o tome kako je Sveti Sava, kao što smo naglasili, preminuo 12. (25) januara, a ne dva dana kasnije, kako se misli i već duže vreme tradicionalno obeležava godišnjica njegovog usnuća. O tome da je u potonjim vekovima godišnjica smrti Svetog Save obeležavana 12. (25), a ne 14. (27) januara svedoče nam i podaci do kojih se došlo 1958. prilikom istraživanja spomeničkih vrednosti u crkvi sela Gornja Bistrica, koja se nalazi na oko deset kilometara od Nove Varoši, na putu za Prijepolje.
Učeni dr Svetozar Dušanić, tadašnji upravnik Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, i Radomir Nikolić naišli su na veći broj rukopisnih knjiga za čije ce postojanje nije znalo. Proučivši pomenute rukopise, dr Svetozar Dušanić je utvrdio da u jednom rukopisu nastalom tokom prve polovine 16. veka „Služba Svetom Savi“pada na dan 12. (25), a ne 14. (27) januara.
To znači da su monasi u prijepoljskom kraju, u neposrednoj blizini manastira Mileševa, u to doba „Službu Svetom Savi“čitali tog datuma. Nije isključeno da ce u Mileševi, gde ce najbolje znalo kada je Sveti Sava zaista preminuo, njegova služba u doba Nemanjića uvek
čitala 12. januara.
Bez obzira na ovu nepodudarnost u datumu smrti Svetog Save, što nije osnovna tema ovog eseja, valja naglasiti i to da njegove mošti nisu dugo počinule u toj grobnici već su ubrzo svečano ekshumirane i položene u poseban kivot, koji je najverovatnije bio u samom središtu mileševskog egzonarteksa.
MOŠTI U KIVOTU
Smatra se da je svetac preminuo usled posledica izraženog zapaljenja pluća, od kojeg je oboleo tokom služenja praznične bogojavljenske svete arhijerejske liturgije u Velikom Trnovu. Vest o smrti Svetog Save primljena je s velikom tugom i žaljenjem. Istovremeno je odlučeno da mesto njegovog pogreba bude unutar hrama posvećenog Svetoj četrdesetorici mučenika sevastijskih u Velikom Trnovu.
Čuvši za smrt svog velikog i svetog strica, kralj Stefan Vladislav ubrzo se molbom obratio bugarskom caru Jovanu II Asenu (1217-1241) s namerom da zemne ostatke (mošti) Svetog Save prenese u svoju novopodignutu zadužbinu, manastir posvećen Vaznesenju Gospodnjem u Mileševi. Nakon što je bugarski car dao saglasnost za translaciju Svetog Save, njegove mošti su između 1237. i 1241. svečano ispraćene iz Velikog Trnova put Mileševe.
Nakon što su kratko vreme počivale u zidanoj grobnici, mošti sveca svečano su položene u poseban drveni kivot postavljen u mileševskom katolikonu sve dok ih, prema našem opštem verovanju, Osmanlije 10. (23) marta odatle nisu uzele, prenele za Beograd i 27. aprila (10. maja) 1595. spalile na Vračaru.
Šta nam o sudbini moštiju Svetog Save i njihovom spaljivanju svedoče istorijski izvori? Postoje li pisana svedočanstava očevidaca? Nažalost, ne postoje. Na osnovu čega, dakle, smatramo da su mošti Svetog Save spaljene na beogradskom Vračaru 27. aprila (10. maja) 1595? Ukoliko su mošti zaista spaljene, kako se onda, prema verovanju, njegova leva ruka i danas čuva u mileševskom katolikonu?
Zašto se u javnosti sve češće spominje i to da se u manastiru Ždrebaonik ne nalaze mošti arhiepiskopa Svetog Arsenija I Sremca već njegovog prethodnika i duhovnog oca arhiepiskopa Svetog Save I Srpskog? Sa druge strane, koji je to svetitelj čije se mošti čuvaju u manastiru Ždrebaonik, ako to nije Sveti Arsenije I Sremac, naslednik Svetog Save I Srpskog na arhiepiskopskom tronu? Šta se, zapravo, desilo s moštima prvog srpskog arhiepiskopa?
Sadržaj svih dosad poznatih
GODINE KOJE SU U PISANIM ISTORIJSKIM IZVORIMA NAVEDENE KAO ONE KADA SU SPALJENE MOŠTI SVETOG SAVE JESU 1586, 1594, 1595, 1596, 1599, 1605, 1667, 1688, 1689, 1692. I 1697!
U jednom od relevantnih izvora možemo da pročitamo: „V leto 7103. (1595) otnesoše Turci svetago Savu iz Mileševa, mjeseca marta 10. den, Ahmet beg Oćuz i sožegoše aprila 27. na Vračaru kod Belgrada“
pisanih izvora koji svedoče o spaljivanju moštiju Svetog Save nije podudaran po pitanjima: a) godine koje se dogodilo spaljivanje moštiju; b) lokacije s koje su mošti odnete; v) lokacije na kojoj su mošti spaljene; i g) identiteta nalogodavca spaljivanja moštiju Svetog Save.
Sve to stručnjacima umnogome otežava napore da dođu do nepobitnih činjenica.
Godine koje su u pisanim istorijskim izvorima navedene kao one kada su spaljene mošti Svetog Save jesu 1586, 1594, 1595, 1596, 1599, 1605, 1667, 1688, 1689, 1692. i 1697! Drugim rečima, kao godine tokom kojih su spaljene mošti Svetog Save pisani izvori navode čak jedanaest različitih godina koje obuhvataju vremenski okvir od neverovatnih stotinu jedanaest godina!
Istorijski izvori koji svedoče o spaljivanju moštiju prvog srpskog arhiepiskopa najvećim delom su srpsko-crkvene, mada postoje i oni koji su ruske, odnosno manje pouzdane zapadne (rimokatoličke) provenijencije.
MILEŠEVSKI MONASI
Najznačajniji pisani izvori srpske provenijencije u kojima nalazimo podatke o spaljivanju moštiju Svetog Save jesu tzv. srbljaci, poput Rimničkog, Vrhobrezničkog, Dorpatskog, Račanskog, Drugog Sofijskog, Remetskog, Koviljskog, kao i zapisi iz Ovčarsko-kablarskih manastira. Svi ovi pisani izvori navode potpuno različite godine, ali i ličnosti osmanskih zvaničnika koji su naložili
spaljivanje svetiteljevih moštiju.
Tako u jednom od relevantnih izvora možemo da pročitamo: „V leto 7103. (1595) otnesoše Turci svetago Savu iz Mileševa, mjeseca marta 10. den, Ahmet beg Oćuz i sožegoše aprila 27. na Vračaru kod Belgrada“, a u drugom: „V leto 7103. (1595) sažegoše mošti Svetoga Savu, prvago arhiepiskopa Srbskako. Sinan paša (Kodža Sinan-paša; veliki vezir u čak pet navrata između 1590. i 1596. - prim. autora) iz Manastira Mileševa odnese u kovčegu Pozlaštenu i sožeže na Vračaru više Belgrada“.
Sa ovim datiranjem poklapa se i podatak iz dela „Il Regno de gli Slavi“(„Kraljevstvo Slovena“) Mavra Orbinija (1563-1614), štampanog 1601. u italijanskom gradu Pezaru, u kojem je Orbini zabeležio kako su „kosti Raška, u kaluđerstvu nazvanog Save, koga Srbi smatraju svecem, nedavno javno spaljene po naređenju zlikovca Sinan-paše“.
Sa druge strane, u mnogim srpskim pisanim izvorima koji nastaju srazmerno kasno, tokom čitavog 18. stoleća, ne predstavlja teškoću samo to što se u njima navode različiti datumi i nalogodavci ovog nedela već i što su protivrečni u odnosu na čitav niz kasnijih datiranja ovog događaja, kao što je slučaj sa, primerice, podacima sadržanim u „Sinaksaru Prvovenčanom kralju Stevanu“, u kojem je navedeno da se spaljivanje dogodilo 1596.
Takođe, u zapisu na „Rukopisnom evanđelju“manastira Svete Trojice kod Pljevalja čitamo da su mošti Svetog Save spaljene 1599. Moskovski „Srpski memorijal“kazuje nam da se to dogodilo 1667, dok je u „Ravaničkom letopisu“spaljivanje datirano 1692, odnosno čak i 1697. Takođe, u istom izvoru navedeno je kako su Savine mošti odnete iz Studenice, a ne iz Mileševe.
Istorijski izvori različito navode i samu lokaciju spaljivanja moštiju srpskog arhiepiskopa. I dok jedni svedoče da se to dogodilo u Beogradu, drugi kao mesto spaljivanja navode Vračar, koji je u to vreme bio znatno izvan gradskih bedema.
Ono što, međutim, osim čak jedanaest različitih godina za koje se u srpskim izvorima tvrdi da su godine kada su spaljene mošti svetitelja, kao i pominjanja dva različita nalogodavca tog stravičnog nedela (Ahmed beg-ođuz i Kodža Sinan-paša), stručnjacima predstavlja još skoro nerešivu teškoću, jeste sadržaj drugih istorijskih izvora srpsko-crkvene provenijencije. U njima se nedvosmisleno ukazuje na postojanje (makar delimično) očuvanih moštiju prvog srpskog arhiepiskopa u Mileševi, ali nakon njihovog spaljivanja na ondašnjem Vračaru kraj tadašnjeg Beograda!
Da čitavo ovo zamešateljstvo bude još komplikovanije, pobrinuli su se mileševski monasi, i to tokom dobrog dela 17. veka. U nekoliko istorijskih izvora srpske i ruske provenijencije, koji su zaslugom prof. dr Stevana
Dimitrijevića kod nas publikovani 1922, navode se izvodi iz obraćanja više različitih starešina i članova mileševske monaške obitelji, koji su samo tokom 17. stoleća u najmanje deset navrata odlazili u Rusiju kako bi od tamošnjih careva iskali pomoć za svoj manastir „Mileševu, gde počivajet Svjati Savo“.
Prvi koji je išao u Rusiju bio je arhimandrit Teodosije sa četvoricom monaha 1627. On je 11. juna iste godine poslao molbu za pomoć caru Mihailu I (16131645), u kojoj je, pored ostalog, naveo i: „Iže v Srbscem zemlji carska i svjaščena obitelj voznesenija Gospoda Boga i spasa našego I. Hrista, Monastir zovom Mileševa ideže počivajut svjatije i Miro blagouhanije četnie moči iž v svjati Otca našego i učitelja prvago arhiepiskopa Srbskago svjatitelja Savi velikago čudotvorca“.
Dakle, ako bismo verovali rečima arhimandrita Teodosija, to bi značilo da mošti svetitelja nisu spaljene nego su i tada još (makar i delimično očuvane) počivale u Mileševi.
To nam potvrđuju i podaci iz 1638, do kojih dolazimo iz sadržaja obraćanja mileševskog arhimandrita Antonija istom tom ruskom caru. On je naglasio da se u manastiru nalaze mošti Svetog Save.
Nedugo zatim, 1647, mileševski arhimandrit Vasilije uputio je ruskom caru Alekseju I (1645-1676) molbu za pomoć za, kako je u svom obraćanju naveo, „Monastir, zovom Mileševa, ideže počivajet Svjati Sava, veliki čudotvorac arhiepiskop i čitelj vsej zemlji Serbskoj“.
Da je reč o pouzdanim podacima, svedoči i to da se mileševski arhimandrit Visarion 1652. vratio iz Moskve sa carskim poklonom - pokrovom za kivot sa svetiteljevim moštima...