VLADAR KOJI SE OKUPAO SAMO DVAPUT U ŽIVOTU
Često imamo priliku da slušamo priče o velikim vladarima i njihovim veličanstvenim osvajanjima. Međutim, jako malo znamo o njihovom privatnim životima, o tome šta su voleli i kako su se ponašali.
neki su imali izuzetno neobične navike, koje bi se u najmanju ruku danas smatrale šokantnim. U tu grupu spada i francuski kralj Luj XIV, koji se tokom svog života okupao svega dva puta.
ko je bio luj XIV
Luj XIV bio je kralj Francuske iz dinastije Burbona, sin Luja XIII i ane austrijske. Postao je kralj 14. maja 1643, nekoliko meseci pre petog rođendana. U njegovo ime je vladala kao regent njegova majka ana austrijska, koja je glavninu vlasti predala kardinalu Mazarenu.
Nakon smrti kardinala Mazarena 1661. Luj XIV je preuzeo kontrolu nad vladom.
Vladavina Luja XIV, poznatog kao kralj Sunce ili Veliki Luj trajala je 72 godine. Preminuo je 1. septembra 1715. godine.
Bila je to najduža vladavina u evropskoj istoriji. ojačao je moć i uticaj Francuske u Evropi. Francuska je u doba njegove vladavine ratovala u tri velika rata: Francusko-holandski rat, rat Velike alijanse i rat za špansko nasleđe. Učestvovala je i u dva manja rata: Devolucioni rat i rat za reujedinjenja.
Luj XIV je uspešno radio na stvaranju centralizovane države, u kojoj se vladalo iz prestonice. Stvorio je modernu državu od dotada rascepkane feudalne države.
Država, to sam ja
Postao je primer apsolutističkog vladara. Često mu se pripisuje fraza „Država, to sam ja“, iako istoričari smatraju da su mu to verovatno prišili politički protivnici, kao stereotipan način potrde njegovog apsolutizma. Sasvim suprotno od toga, Luj je na samrti rekao „Ja umirem, ali država će uvek ostati“.
Čuvena priča o neprijatnom mirisu Luja XIV, ima zanimljivu pozadinu. Naime, lekari su Luja posavetovali da se što ređe kupa da ne bi ugrozio zdravlje. Prema nekim podacima, Luj XIV se okupao samo dva puta tokom celog života.
LUJ XIV SE PRVI PUT OKUPAO KADA JE NAPUNIO SEDAM GODINA. ČUVENA PRIČA O NEPRIJATNOM MIRISU LUJA XIV, IMA ZANIMLJIVU POZADINU. NAIME, LEKARI SU LUJA POSAVETOVALI DA SE ŠTO REĐE KUPA KAKO NE BI UGROZIO ZDRAVLJE
smrad Divlje Životinje
Luj XIV se prvi put okupao kada je napunio sedam godina. Noge su mu, doduše, oprali dve godine pre. Posle se zarekao da se nikada neće kupati jer mu se zdravstveno stanje pogoršalo nakon što su mu lekari predložili da se opere.
od tada više nije želeo da rizikuje. Spavao je u velikom krevetu sa baldahinom. Smrad koji su ujutro osećale sluge i lekari koji su ga budili i oblačili bio je još oštriji od onog na koji se žalila njegova ljubavnica.
„Njegovo veličanstvo Luj XIV smrdi poput divlje životinje“, napisao je jedan ruski ambasador o francuskom kralju koji se okupao samo dva puta u životu i koji je kupanje smatrao odvratnim.
Mnogi pripadnici aristokratije su kupanje zamenili tapiserijama s primesom eteričnih ulja ili parfema. Muškarci su nosili vrećice sa mirisnim biljem između slojeva odeće, dok su žene neprijatan miris kamuflirale mirisnim puderima.
Zadah iz usta kralja Sunca pokušali su da otklone oblacima teških parfema. kralj je često mačevao, trčao, jahao, ali jedina higijena bila je suva. Vremenom se tada proširio običaj menjanja donjeg veša i više puta dnevno ako treba.
Tkanina je upijala znoj i to se smatralo dovoljnim. Milionski Pariz imao je dva javna kupališta, ali više kao bordele. Tek kada je 1715. najvažniji francuski kralj umro, njegov je naslednik izdao zapovest da se svake nedelje sa hodnika kraljevskog dvorca u Versaju uklone fekalije i ostale telesne izlučevine.
opasno po Život
Brojni izvori navode da je u to vreme Versaj bio mesto puno neprijatnih mirisa. Pripadnici aristokratije koja se okupljala na dvoru su obavljali nuždu po hodnicima i ćoškovima. To je stvaralo užasan smrad posebno tokom vrelih letnjih dana.
krajem 18. veka knjige sa savetima kako da se održava higijena postajale su sve češće.
Slično održavanje (ne)higijene praktikovala je i španska kraljica Izabela I, koja se okupala samo kada se rodila i na dan kada se udala.
Još od antičkih vremena u mnogim civilizacijama je zabeležen pojam javnog kupatila. Podjednako pravo na njihovo korišćenje najčešće su imali svi građani, a funkcija ovih objekata povezivala se jednako i s higijenom i s principom hedonizma. Tokom IV i V veka, hrišćanska crkva propagirala je redovno kupanje, ali ne u javnim kupatilima. Posebno su bile zabranjene one terme u kojima su se u istoj prostoriji kupali muškarci i žene, prenosi „Telegraf“.
Zabranjene strasti
Vremenom, zabrane su se množile sve do te mere kada je hrišćanima bilo zabranjeno da se kupaju neodeveni. Crkvene vlasti su na kupanje gledale kao na uživanje u nečistim strastima koje vode u nemoralno i promiskuitetno ponašanje.
U tom periodu se verovalo da se putem kupanja prenose mnoge bolesti kroz pore na koži. Jedno istraživanje iz XVI veka opisuje kako kupanje zagreva telo, ali slabi organizam i proširuje pore i na taj način stvara rizik od raznih bolesti, pa čak i smrti.
Higijena se kod pripadnika nižih klasa u jednom momentu svela na umivanje, ispiranje usta i pranje ruku.
Umivanje se jako retko praktikovalo jer je bilo rasprostranjeno verovanje da voda u kontaku s očima slabi vid i prouzrokuje kataraktu. S druge strane, pripadnici viših klasa kupali su se oko pet puta godišnje.
U koncentracionim logorima u Drugom svetskom ratu i žene su radile kao nadzornice. Izložba u memorijalnom centru ravensbrik bavi se njihovim biografijama i daje šokantni uvid u način funkcionisanja nacističkog aparata.
Griža savesti? kajanje? Mariji Mandl su ti osećaji bili potpuno strani. „U tom logoru nije bilo apsolutno ničeg lošeg“, rekla je glavna nadzornica ženskog koncentracionog logora ravensbrik nedugo pre smrti sa 36 godina. U krakovu je 1948. osuđena na smrt i obešena, piše dw. Njena stravična karijera je neizostavna na novoj stalnoj izložbi o ženskom osoblju logora u ravensbriku. Jer nemačka samozvana gospodarska rasa želela je upravo takve žene kao osoblje u koncentracionim logorima: bezrezervno odane nacističkoj ideologiji i nemilosrdne.
Prema perverznoj logici nacističkog režima neko poput Mandl je bio predodređen za „veliko“, pa je posle tri godine iz ravensbrika premeštena u logor za uništenje ljudi - aušvic. Tamo je osnovala devojački orkestar koji je svirkom morao da prati transporte logoraša i pogubljenja.
ova austrijanka je bez sumnje bila jedna od najokrutnijih od oko 3.300 žena koje su u ravensbriku prošle obuku za svoj brutalan posao.
Taj koncentracioni logor, na oko 80 kilometara od Berlina, bio je glavni centar za obuku i regrutovanje ženskog osoblja za logore. od 1940. žensko osoblje je bilo pod direktnom nadležnošću elitnog SS-A. Zato je naslov izložbe koja je prvi put koncipirana 2004, a sada aktualizovana: „U pratnji SS-A“, piše Dojče vele.
I mesto postavke je pažljivo odabrano: radi se o zgradi u kojoj je nekada živelo žensko osoblje, odmah pored nekadašnjeg logora. od 1939. Do 1945. samo su zid i žica delili žene zločince od njihovih žrtava - ukupno 140.000 žena, dece i devojčica.
Na izložbi se može videti, pročitati i čuti kakvom maltretiranju i patnjama su bili izloženi logorašice i logoraši. Neki intervjui bivših logorašica su stari više od 20 godina.
U jednom takvom videu Poljakinja Ursula Vinska opisuje kako je posebno brutalna Marija Mandl tukla jednu stariju ženu. kada joj je druga logorašica pritekla u pomoć, završila je u bunkeru i Mandl ju je mesecima svakog dana udarala po licu govoreći joj: „Ti si dama, ali ja mogu da te tučem.“
ali među osobljem je bilo i žena koje su tu i tamo znale da pokažu znake ljudskosti. Tako se Henrika Stanecka, takođe iz Poljske, seća kako joj je bilo dozvoljeno da se posle prisilnog rada na polju repe okupa u jezeru. „čak smo dobile jedan peškir“, kaže bivša logorašica.
„Atraktivan“posao
Što je duže rat trajao, to je nacistima bilo teže da pronađu osoblje koje se dobrovoljno javljalo za posao u logorima. Zato su počeli da daju oglase u novinama. U njima se, međutim, nije pominjala reč „koncentracionii logor“.
U listu Hanoveršer kurir je 1944. objavljen sledeći oglas: „Traže se zdrave ženske osobe za vojnu službu starosti između 20 i 40 godina. Plata po lestvici za državne službenike. Besplatni stan, hrana i odeća (uniforma)“.
Mnoge žene su se javile na ovakve oglase, upravo zbog ponuđenih uslova. Jedna od njih je bila i Valtraut G. U jednom intervjuu iz 2003. je otvoreno priznala da se odlučila na rad u koncentracionom logoru iz finansijskih razloga. Bila je najstarija od petoro dece. „Nisam dugo razmišljala. Mislila sam: dobro, ako ću tamo više zarađivati, idem tamo.“
Ni ana G. nije imala skrupula. Njoj se rad u logoru činio jednostavno „atraktivnijim od glupog rada na fabričkoj traci.“
Malo je onih koje su odbile da se povinuju zahtevima. kristel Vencel koja je bila raspoređena na rad u proizvodnji oružja, bila je jedna od njih. kustoskinja izložbe Simone Erpel je u svojim istraživanjima naišla na njen slučaj. od nje se tražilo da „logorašice natera da aktivno služe fireru i narodu“. kristel Vencel to nije htela, ali zbog toga nije morala da ispašta.
AUSTRIJANKA MARIJA MANDL
JE BEZ SUMNJE BILA JEDNA OD NAJOKRUTNIJIH OD OKO 3.300 ŽENA KOJE SU U RAVENSBRIKU PROŠLE OBUKU ZA SVOJ BRUTALAN POSAO
posle rata
Ni većina žena koje su bile nadzornice u logorima nije posle rata morala da ispašta - bilo je samo 77 sudskih procesa. Smrtna presu
da izrečena Mariji Mandl ili duge zatvorske kazne bile su izuzetak.
obustavljeno osam postupaka
kasno započete istrage su često bile bezuspešne. U saveznoj pokrajini Brandenburg u kojoj se nalazi ravensbrik, februara 2020. je obustavljeno osam postupaka - sedam zbog starosti i neuračunjivosti optuženih, a jedan zbog manjka dokaza.
U retkim sudskim postupcima vođenima protiv žena koje su radile u koncentracionim logorima optužene su tvrdile da su nevine. I to je sve što su bile spremne da kažu. 75 godina nakon oslobođenja ravensbrika, ovo poglavlje nemačkog pravosuđa je zatvoreno, kako je konstatovao jedan državni tužilac u intervjuu koji se može čuti na izložbi.
„Činjenice I FIKCIJA“
Posebna prostorija je posvećena liku nadzornice u koncentracionim logorima u filmu i književnosti. Tu je na primer izložen roman „Čitač“Bernarda Šlinka. Preveden je na više od 50 jezika i uspešno ekranizovan - ulogu nepismene nadzornice glumi kejt Vinslet.
nespremne na Hitlerovu aroganciju i agresiju. Zadovoljavali su tek njegov ratoborni apetit, sa svojim sramnim Minhenskim sporazumom iz 1938. godine, a potom i s već spomenutim Molotov - ribentrop.
rajnhard Hadrih, šef Glavne uprave imperijalne sigurnosti, čovek kojeg su smatrali Hitlerovim naslednikom, koji će 1942. pasti u atentatu koji su izveli čehoslovački komandosi, već je odavno bio smislio provokaciju koja bi trebalo da bude paravan za nacističku agresiju. Bilo je to u vreme sudetske krize u Čehoslovačkoj, ali omela ga je tadašnja popustljivost Britanaca i Francuza. Plan je čekao novu priliku. I dočekao. Cilj je bila Poljska. Trebalo je naći povod za rat. Sa Staljinom je sve bilo dogovoreno. Podeliće Poljsku s rusima, a zapadne zemlje, Francuska i Velika Britanija, iako su se obvezale na savezništvo s
Poljskom, ipak nisu bile (još) u stanju priskočiti joj u pomoć. Trebalo je opravdati tek tehničke detalje i osvajanje Poljske je moglo započeti. odlučeno je da će lažni Poljaci (uglavnom Ss-ovci iz pripadnika nemačke manjine u Poljskoj, jer se tražilo znanje poljskog jezika) izvršiti provokacije na nemačkoj granici. Plan je predviđao napad na radio-stanicu u Glajvicu, šumarsko dobro kod kreuznerga te carinsku ispostavu rotver. Trebalo je u poljskim uniformama „napasti“nemačku teritoriju kako bi se optužili Poljaci i to bio povodom pred javnošću da „rajh brani vlastitu kožu“. To je obavio Hajnc Jost (nakon rata osuđen u Nirnbergu na doživotni zatvor, ali potom je 1951. godine amnestiran te je umro 1964).
No, kakav je to napad bez žrtava. Trebalo je naći i njih. Taj zadatak dobio je lično šef Gestapa
Hajnrih Miler koji ih je pronašao u konclogorima i zatvorima, a kako se o njima govorilo kako treba dostaviti konzerve, tako je i operacija napada na radio Glajvic dobila to ime.
prva Žrtva
Plan je bio proziran, ali dovoljan da prođe među zaluđenim Nemcima, a za ostale ih ionako nije bilo briga. Poljaci napadaju radio, te na poljskom u etar sipaju pretnje i uvrede na račun nacističke Nemačke?! Za taj deo bio je zadužen alfred Naujoks (nakon rata osuđen, ali je već 1950. pušten).
on je, nakon poziva iz Berlina, izašao iz hotelske sobe i u 19 sati okupio Ss-ovce u poljskim uniformama. U 20 sati počeo je „napad“na radio Glajvic. Sve je trajalo četiri minuta. Na lošem poljskom jedan Ss-ovac pročitao je proglas. To su mogli čuti tek retki u okolini
Glajvica, koliki je i bio domet radija. Do 20.20 sati čekali su da stignu „konzerve“. Oni su bili ošamućeni injekcijama, u polusvesnom stanju.
Jedan od njih bio je František Honiok. Bačen je na stepenice radio-stanice, a Naujoks mu je pucao u glavu. Bila je to prva žrtva Drugog svetskog rata.
Niko ne zna što je bilo s Honiokovim telom, a ne postoji nijedan spomen njemu u čast. U Berlinu su samo čekali da se javi kako je sve obavljeno.
Hitler tada potpisuje Naredbu broj 1. Napad na Poljsku. U petak, 1. septembra u 4.40 nemačka krstarica Šlezvig Holstajn pod zapovedništvom kapetana Gustava Klejkampa (umro je 1952) plovi prema poljskom Gdanjsku i bazi Vesterplate, kojom zapoveda major Henrik Sušarski (zarobljen i do 1945. godine u zarobljeničkom logoru, te nakon toga pristupa poljskoj armiji u emigraciji, ali umire u britanskoj vojnoj bolnici u Napulju 1946. godine). U 4.47 ispaljuje se prvu plotun. Rat je počeo!
Formalno Svetski rat počeo je 3. septembra, kad su Nemačkoj, u skladu sa savezničkim sporazumom, ali i ostacima morala, rat objavile Velika Britanija, Francuska, Indija, Australija i Novi Zeland.