Druga strana osuđeničkog načina života
Film „Blizanci satkani od sna“Seada Šabotića i Lee Vahrušev prati grupu osuđenih lica koji izdržavaju kazne u Okružnom zatvoru u Beogradu. Mislima usmerenim na svoje supruge i decu, ovi osuđenici preispituju svoje odluke, dok sanjaju slobodu i ponovni zaj
OVAJ FILM, KAKO Šabotić ističe, ima zadatak da pokaže kako izgleda osuđenički život prosečnog osuđenog lica koji služi kaznu u zatvoru u Srbiji. Ovo je istovremeno priča o nadi, isčekivanju, danima koji prolaze i ne donose ništa novo osim čežnje za slobodom. Film „Blizanci satkani od sna“biće prikazan u Srpskom takmičarskom programu 13. Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, koji se održava od 3. do 10. septembra na nekoliko lokacija u Beogradu i onlajn.
.ako ste doģli na ideju da snimite film o životu osu đenih lica u Srbiji?
- Ideja za ovaj film originalno nije moja, već moje saradnice Lee Vahrušev. Mi smo ista generacija na master studijama na Fakultetu dramskih umetnosti, te smo saradnju na ovom projektu započeli kao kolege sa studija. Lea je imala ugrubo postavljenu ideju za film koja je bila usko vezana za problematiku održavanja bračnih, odnosno porodičnih odnosa, na liniji osuđenih lica i njihovih partnerki i porodica. Osuđena lica imaju zakonsko pravo na tzv. „bračnu posjetu“. U tom pogledu, tadašnja razvojna ideja projekta je podrazumijevala usko bavljenje posjetama i originalno ovaj film je trebao da bude kratki dokumentarni. Tokom perioda razvoja projekta i scenarija za film te predprodukcije, Lea i ja smo uvidjeli da se film polako sve više i više širi na različite aspekte života osuđenih lica koja su bila na našoj užoj listi ljudi o kojima smo željeli praviti film. Zanešeni pričom (pričama) na koje smo naišli, odlučili smo se na to da snimimo dugometražni film i obuhvatimo nekoliko aspekata pomenute problematike. Vrlo je bitno naglasiti da smo se mi na krajnje kreativan način pozabavili ovom problematikom. Žanrovskom terminologijom govoreći, naš film je vrlo blizak doku-drami.
Film je snimljen u Okruž nom zatvoru u %eogradu .akvo iskustvo 9am je to donelo i koliko se vaģ po gled na zatvor i osuđena lica promenio nakon sni manja u odnosu na onaj koje ste imali pre?
- U početnoj fazi rada na ovom filmu imao sam prilike da se upoznam sa određenim svijetom koji, sa slobodom mogu reći, suštinski uopšte nijesam poznavao. Na samom početku, tokom istraživanja i prikupljanja podataka i informacija neophodnih za sam film, upoznao sam čovjeka koji je snimio čak četiri filma u zatvorima u Srbiji. U pitanju je Božidar Kalezić, filmski a prvenstveno TV reditelj i čovjek koji je duboko promišljao televiziju kao medij. Susreti sa Božom i neizmjerna količina korisnih savjeta pomogli su mi kako da se postavim kao reditelj u ovom filmu. Božo je imao prilike da intervjuiše višestruke ubice, mentalno oboljele osuđenike te političke osuđenike, među kojima se izdvaja Vladimir Vlado Dapčević. U mnoštvu korisnih savjeta
koje mi je Božo izrekao među njima se nalazi rečenica koja ne opisuje samo ovaj film, već iz mog ugla gledano svaki dokumentarni film: „Dokumentarista živi život na filmu.“.
Polazaći iz gore pomenute stajne tačke sve vrijeme smo kao ekipa nastojali da se saživimo sa osuđenim licima. Naš boravak u zatvoru je trajao dugo i vrlo često sa osuđenim licima nijesmo pričali o filmu, ideji filma i slično već o svim drugim stvarima koje su naizgled nepotrebne za film. Samim tim od početnih faza, praćenih snažnim gard stavom, polako smo se sve više zbližavali sa njima. Oni su nama vjerovali tada, a vjeruju nam i danas. Kao što rekoh na početku, ušao sam u svijet koji nijesam poznavao a iz njega sam izašao sa velikim iskustvom. Osjetio sam da je tim ljudima potrebna mogućnost da se čuje njihova, druga strana priče, a to nikako ne isključuje činjenicu da su oni ipak osuđena lica koja su tu zbog težih krivičnih djela. Kao jedan od autora ovog filma sa slobodom mogu reći da ne postoji opravdanje za krivično djelo, sa jedne strane, dok potreba za drugom stranom priče jeste poželjna za film i djelo koje tretira zatvorsku tematiku uopšte. Uvijek je u takvim filmovima posredi ta skrivena strana priče. Posebno sam ponosan jer film nije patetičan, što nekada bude problem sa filmovima koji tretiraju ovakvu vrstu tematike.
Porodični odnosi su tema kojom ste se bavili i u prethodnim Vašim filmovima. Koliko su faktori koji utiču na stabilnost porodičnih odnosa univerzalni bez obzira na to da li se radi o „svakidašnjoj“porodici ili onoj u kojoj je jedan član fizički odvojen?
- Pazite, probaću da parafraziram Mirka Kovača „Jer obitelj bez kurve, luđaka i barem jednog izroda nije potpuna.“To bi bilo i moje viđenje suštinskog problema bavljenja porodicom i porodičnim odnosima kao temom u umjetnosti.
Dolazim uvijek do poraznih i bolnih saznanja. Mislim da su današnje porodice uglavnom ruganje sa dušom. Izopačile su sve ono lijepo i divno apstraktno koje treba biti prevedeno u nešto konkretno. Prema porodici, a prvenstveno svojoj, čovjek teško može da ima kritički stav. Uglavnom u našem malograđanskom društvu to je blasfemija, sagledati otvoreno i objektivno greške bližnjih ravno je činjenju zločina. Zato smo danas tu gdje jesmo. Prosto mi smo opterećeni sljepilom. Od početaka na ovamo uvijek je bila impozantna ta tema porodičnih odnosa. Gradili su se mitovi i legende kroz nešto što se desilo. Pojedine nacije na Balkanu su nastale na genezi zla pojedinih porodica koe se međusobno ubijale zarad prijestola. Porodica je koliko i osnova društva toliko i često izvor negativnosti.
U ovom konkretnom zatvorskom slučaju naišao sam na vrlo jake porodične veze. Ljudi su, poput Nemanje, odsutni po skoro 12 godina iz nečijeg života ili su parcijalno i minimalno prisutni. Teško je to održavati ali oni, to niko ne zna kako niti ima odgovora na pitanje, održavaju svoje porodične odnose. Čuvaju se i čekaju. Čekaju taj dan koji će doći da budu na okupu. Za njih to vrijeme prolazi u strpljenju i solidarnosti. Ovu misao bih završio parafrazirajući Nemanju: “Pored mene je prošao moj otac, a kada ga je majka pozvala da se vrati, vratio se starac”.
Film ste snimali sa ko-rediteljkom Leom Vahrušev. Koliko i na koji način Vam je njen višegodišnji rad u zatvoru pomogao u radu na ovom dokumentarcu?
- Lea je već neko vrijeme zaposlena u Okružnom zatvoru Beograd. Njeno neposredno iskustvo je svakako velika pomoć u procesu pravljenja ovog filma. Ona je znala spram svih parametara ko može biti podesan za film a ko ne. Osim toga, njen osjećaj za osuđena lica i način rada sa njima je svakako od velikog značaja za naš film. Da nije bilo nje, ne vjerujem da bi bilo i ovog filma. Osim nje nama su veliku logističku podršku pružili pripadnici Službe za tretman, među njima bih prvenstveno izdvojio Goranu Strahinjić, načelnicu Službe za tretman Okružnog zatvora Beograd.
Razgovarajući sa osuđenim licima, da li ste promenili perspektivu na pojam slobode i u kojoj meri možemo govoriti o slobodi kao stanju uma u odnosu na fizičku slobodu?
- Osnovni princip zatvora jeste utamničenje čovjeka koji je počinio zločin i njegovo sprečavanje bjekstva. Shodno
tome njegova sloboda mora biti privremeno „oduzeta“. Kako i sam citat s početka filma govori i iz kojeg je i proistekao naslov filma, to je prostor nešto puta nešto metara oivičen i strogo čuvan. I u njemu je sunce uvijek u zenitu. Osjećaj njihove slobode se gubi u mnogo čemu – njihov život postaje programiran posebnim regulativama a suštinski se gubi oduzimanjem privatnosti.
Osuđenici nerijetko postaju broj na papiru. I njihov životni prostor se sužava a vrijeme zamrzava. Zbog takvih stvari su kazne strašne. U njihovim dugim šetnjama kroz hodnike i kroz dvorište se ogleda postepeno otapanje vremena. Mišljenja sam da se sloboda ne može oduzeti. Sam sistem i kontrola nije toliko uspješna i moćna. Najveća moć utamničenog sistema je strah koji dovodi do uvećanja percepcije moći sistema i kontrole. I često taj strah je zapravo ključan. Odatle potiče i fenomen straha od slobode. Ljudi bivaju često zarobljeni strahom od slobode više nego li samom slobodom. I u tome leži fabulozna moć sistema utamničenja. Naravno da se čovjek promijeni usljed robije u ograničenom prostoru. Prosto takav „život“postane navika usljed određenog roka trajanja robije. I vrlo brzo se po izlasku osuđeno lice oslobodi takvog vida stega. Međutim psihološki strah od slobode je tu ključan i vrlo često su se filmovi bavili takvim vidom tematike.
Primjera radi „Bjekstvo iz Šošenka“se upravo bavi ovim vidom problema. Jedan od likova po izlasku iz zatvora ne može da se snađe u novom ili starom, ali opet novom sistemu života i onda nažalost dođe do negacije samog života. Sloboda se ne može uništiti ali se može itakako zloupotrijebiti u razne svrhe. A to jeste i negdje suština vrlo melanholičnog tumačenja slobode.