MNOGE MI LAŽI ZNAMO KAZIVATI ISTINI SLIČNE, ALI, KAD HOĆEMO, ZNAMO OGLASITI I ISTINU PRAVU.
Savremenici su svedočili kako je plenio markantnom pojavom i prisutnima ulivao strahopoštovanje. Natprosečno visok za doba u kojem je živeo, krupne i izuzetno skladne građe, pogleda od kojeg su podjednako strepili podanici i protivnici...
Naša Crkva se nikada zvanično nije izjasnila u vezi s razlozima za svoju odluku da kralj i car Stefan Dušan IV Silni ne bude proglašen svecem
Veliki zakonodavac, daroviti vojskovođa i vešt ratnik. Energičan državnik sa vizijom. Moćan i neustrašiv. Sve je to bio poslednji kralj i prvi car među Nemanjićima. Kralj i car Stefan Dušan IV Silni. Biografija ovog po mnogo čemu izuzetnog monarha pleni pažnju i interesovanje i posle toliko vekova nakon njegove iznenadne i neočekivane smrti i umnogome intrigira njegove sunarodnike. Ko je zaista bio kralj i car Stefan Dušan IV Silni? Da li mu je bilo namenjeno da svojim osvajačkim pohodima drevno i hiljadugodišnje, ali već tada uveliko iscrpljeno i posustalo Romejsko (Vizantijsko) carstvo zameni mladim, poletnim i moćnim srpskim? Da li bi, da je poživeo, postao car i vasilevs?
Sa druge strane, zagledani u prošlost u kojoj pokušavamo da u što većoj meri sagledamo stvarnu ličnost tog velikog kralja i cara, svesni smo i toga da njegovu zanimljivu biografiju prati čitav niz nepoznanica, pa čak i kontroverzi.
PROGONSTVO U CARIGRADU
Jedna od najpoznatijih i u javnosti najčešće spominjanih nedoumica odnosi se na činjenicu da najmoćniji među Nemanjićima nije proglašen svetiteljem. Posebno buni činjenica da je ovaj nesumnjivo značajan monarh poticao iz vladarske porodice koja je poznata kao svetorodna. Takođe, u javnosti se često može čuti i to kako je kralj i car Stefan Dušan IV Silni jedini od svih nemanjićkih vladara koji nije proglašen svetiteljem. Može li istorijska nauka da nam pruži odgovore na ova pitanja?
Dahauu, ali da li je mučen, zlostavljan ili je bio u tzv. počasnom objektu? Sličnih pitanja, nedoumica, nepoznanica ili verovanja ima pregršt. Poznati istoričar Dejan Ristić, prvom i veoma popularnom knjigom ,,Mitovi srpske istorije” naučnim dokazima razvejao je neke od naših najznačajnijih mitova i vratio nas bistrim izvorištima nauke.
Ovom knjigom, sazdanom na naučnim saznanjima i otkrićima, u 20 poglavlja ide još dalje, dublje, strastvenije i ubedljivije da naše istorijske zablude i nepoznanice iznese pred nas.
Ovi uzbudljivi i autentični istorijski eseji predstavljaju rezultat obaveze nauke i istraživača da se veličanstvena viševekovna istorija srpskog naroda rastereti i oslobodi teškog bremena mitomanije i istorijskih zabluda.
Knjigu „Zablude srpske istorije” Dejana Ristića možete poručiti direktno od izdavača „Vukotić Media” na internet adresi www.vukoticmedia.rs. „Blic nedelje” će u nekoliko brojeva preneti delove ove izuzetne knjige, na čemu zahvaljujemo izdavaču.
6. SEPTEMBAR 2020. /
/
navodno „pomogao“svom ocu kralju Stefanu Urošu III (Dečanskom) da ode na onaj svet kako bi pobedio u trci za vlast, nije bila prepreka da se on ceni kao vladar i moralna ličnost. Nigde ne pronalazimo da se ovaj postupak naziva oceubistvo već je pravdan navodnim višim razlozima. Ipak, ako je to zaista bilo srednjovekovno shvatanje, zbog čega on nije pribrojan „Diptihu svetih“?
U pokušaju da se nađe odgovor na ovo pitanje poseže se, kao što je naglašeno, za najmanje četiri razloga. Prvi, verovatno najprivlačniji i unekoliko tajanstven, ali istovremeno i najmanje uverljiv, tiče se carevog nepoštovanja strogih pravila jedinstvene „republike“pravoslavnih monaha – Svete Gore Atonske. Kao što je poznato, srpski car se, podseća nas dr Radivoj Radić, sklonio na Aton pred kugom, poznatom pod imenom crna smrt, koja se pojavila u prostranim azijskim stepama i odatle, sledeći karavanske puteve, širila kako na Istok tako i na Zapad. Ova strašna pandemija je u razdoblju od 1347. do 1353. pokosila trećinu ondašnjeg evropskog stanovništva. Prema nekim procenama stručnjaka za istorijsku demografiju, ova pošast odnela je oko 75 miliona ljudi. Da bi svoje najbliže i sebe spasao bolesti kojoj nije bilo leka, tada već uveliko car Stefan Dušan IV Silni u zimu 1347/1348. sklonio se u najbolji mogući karantin – Svetu Goru Atonsku.
Ovo, kako ga dr Radić naziva „najcvetnije monaško središte istočnog hrišćanstva“Srbi su pod svojom vlašću držali od 1345. do 1371. Srpski car je na Aton došao sa suprugom Jelenom i sinom Stefanom Urošem (V). Pritom je narušio striktno pravilo prema kojem je ženama bio zabranjen pristup teritoriji drevne monaške republike. Neki smatraju da je to bio neoprostiv prestup zbog kojeg kralj i car Stefan Dušan IV Silni nije kanonizovan. Iako domišljat i primamljiv, ovaj razlog najpre može da se svrsta među one uz koje ide pridev anegdotski, zaključuje dr Radić.
Drugi veoma važan razlog za izostanak careve kanonizacije svodi se na tešku optužbu – oceubistvo. U svakom slučaju, ovaj razlog ima priličnu težinu i nikako ga ne bi trebalo zanemariti.
Treći razlog zbog kojeg kralj i car Stefan Dušan IV Silni nije postao svetac zasniva se na podacima da je bio spreman da svoj narod prevede u rimokatoličanstvo, što je bio potez koji radikalni pravoslavni krugovi i dan-danas najoštrije osuđuju. U nameri da pokrene rat protiv Osmanlija, koji su sredinom 14. stoleća bili velika opasnost za hrišćanske države na Balkanskom poluostrvu, srpski car, ukazuje nam Radivoj Radić, vodio je pregovore s papom rimskim Inoćentijem VI (1352-1362). Uz to, Srbija je imala i nevolje zbog upada ugarske vojske kralja Lajoša I Velikog (1342-1382), koga je izgleda mogao da umiri samo rimski prvosveštenik. U pregovorima s Kurijom Stefan Dušan IV Silni bio je spreman da prihvati papski primat i rimokatoličku veru, očekujući da će ga rimski papa u predstojećem ratu protiv Turaka imenovati i blagosloviti za kapetana hrišćanske vojske, što su bili zaista krupni ustupci. Međutim, kada je delegacija pape rimskog Inoćentija VI
stigla u Srbiju, njeni članovi su naišli na hladan, pa čak i neprijatan prijem. Ugarska opasnost je minula, pa Stefan Dušan IV Silni, napominje dr Radić, više nije istrajavao na olako datim
obećanjima. Sve su to činjenice koje u znatnoj meri obesmišljavaju ovaj razlog kao motiv Srpske crkve da prvog srpskog cara ne proglasi svecem.
I najzad, četvrti i po svemu sudeći najznačajniji razlog zbog kojeg kralj i car Stefan Dušan IV Silni nije udostojen svetačkog oreola jeste u neslaganju pojedinih visokih vaseljenskih i srpskih crkvenih krugova zbog njegovog proglašenja i krunisanja za cara i uzdizanja Srpske crkve iz ranga autokefalne arhiepiskopije u rang patrijaršije, naglašava dr Radić.
ČETVRT VEKA PREGOVORA
Otimanje pojedinih crkvenih oblasti (mitropolija) Vaseljenske patrijaršije ubrzo nakon carskog krunisanja u Skoplju dovelo je, kao što smo napomenuli, i do anateme (prokletstva), na koju je vaseljenski patrijarh 1350. osudio srpskog cara i patrijarha. U onovremenim istorijskim izvorima srpske provenijencije može se pročitati da je kralj i car
/
/ 6. SEPTEMBAR 2020.
Najverovatniji razlog leži u neslaganju pojedinih visokih vaseljenskih i srpskih crkvenih krugova zbog Dušanovog proglašenja i krunisanja za cara i uzdizanja Srpske crkve iz ranga autokefalne arhiepiskopije u rang patrijaršije
Stefan Dušan IV Silni „gledao lakomim očima tuđe gradove“, da je „nekanonski stvorio samorukopoloženog patrijarha“i da mu je potčinio nemali broj mitropolija iz sastava Vaseljenske patrijaršije, odnosno tzv. Majke crkve.
Bilo je, dakle, očigledno da je unutar srpske države najpre doveden u sumnju, a zatim i osuđen postupak prvog cara, napominje dr Radić. Neslaganja sa onim što je car Stefan Dušan IV Silni učinio bila su saopštena na način koji nije ostavljao nikakvu sumnju u vezi sa onovremenim dominantnim mišljenjem: „Uzvisi se srcem, i ostavivši praroditeljsku vlast kraljevstva [...] venča se na carstvo i izabra sebi patrijarha srpskoga ne po zakonu ni sa blagoslovom carigradskog patrijarha, kao što priliči. [...] Odagna carigradske mitropolite koji su po gradovima njegove oblasti...“
Iako je nakon četvrtvekovnih iscrpljujućih pregovora između dve crkve, Srpske i Vaseljenske, tokom kojih su posebno značajnu ulogu imali pojedini Svetogorci isihasti, a među njima i potonji patrijarh Sveti Jefrem I Srpski (13751380. i 1389-1392), do njihovog konačnog pomirenja došlo je 1375, stav prema ličnosti koja je prouzrokovala problem nije bio promenjen.
Štaviše, iako je po blagoslovu vaseljenskog patrijarha Filoteja (1354-1355. i 13641376) visoka delegacija Vaseljenske patrijaršije 1375. na carevom grobu u njegovoj zadužbini manastiru Svetih arhangela kod Prizrena obavila obred uklanjanja anateme (prokletstva), vladar je i dalje ostao uskraćen za mogućnost da postane svetitelj. Zanimljivo je napomenuti da je isti obred ubrzo obavljen
i na grobu patrijarha srpskog Joanikija II u kompleksu manastira Pećka patrijaršija, kao i to da je ovaj poglavar naše Crkve docnije kanonizovan pod imenom Sveti Joanikije II Srpski. Drugim rečima, iako je vaseljenski patrijarh pod anatemu (prokletstvo) istovremeno stavio cara i patrijarha, ovaj prvi ni do danas nije postao svetitelj, dok je ovaj drugi nedugo nakon smrti proglašen svetiteljem. O tome u kojoj se meri jasan negativan odnos prema prvom srpskom caru održavao u visokim duhovnim
DRUGI VEOMA VAŽAN RAZLOG ZA IZOSTANAK CAREVE KANONIZACIJE SVODI SE NA TEŠKU OPTUŽBU – OCEUBISTVO
i intelektualnim krugovima srednjovekovne Srbije svedoči i to da je učeni Konstantin Filozof (oko 1380 - posle 1431) u uvodu „Žitija despota Stefana Lazarevića“, pored ostalog, zapisao: „Taj Dušan prestupi zapovesti otaca svojih i samovlasno se proglasi za cara”.
U ovom slučaju i upotreba ličnog imena – Dušan, a ne Stefan ili Stefan Dušan – podrazumeva piščevo ograđivanje.
IZNENADNA SMRT
Prvog srpskog cara, podseća nas dr Radivoj Radić, na sličan način označavali su i u većem broju onovremenih, ali i docnijih letopisačkih beležaka. Bilo je očigledno da Srpska crkva i njeno sveštenstvo nisu pokazivali previše razumevanja za jednu od najvažnijih ličnosti celokupne nacionalne povesti. Naravno, ne treba gubiti iz vida ni teško breme navodnog oceubistva, koje je sve do našeg vremena pratilo sećanje na tog velikog vladara. Ovome posebno treba dodati i nekanonsko uzdizanje Crkve u Srba iz ranga autokefalne arhiepiskopije u najviši nivo patrijaršije, za koje je pre svega bio odgovoran sam monarh.
Stoga možemo zaključiti kako su teška etička senka navodnog oceubistva i otvoreno kršenje kanonskog prava opredeljujuće uticali na to da se ime kralja i cara Stefana Dušana IV Silnog ni do danas ne nađe u „Diptihu svetih“. Vladareva iznenadna smrt u nedelju, 20. decembra 1355, najverovatnije u selu Đavol ili Devol, na levoj obali Vardara, severno od sela Bogdanca na putu ka Đevđeliji, bacila je i dodatnu senku na sliku o ovom moćnom caru.
Ni do danas nije pouzdano utvrđen uzrok iznenadne smrti Stefana Dušana IV Silnog, kome je tada bilo svega 47 godina. Neki su kao uzrok smrti pominjali trovanje, dok su drugi ukazivali na moždani udar, groznicu, pa čak i epilepsiju. Bilo je i onih koji su govorili kako je iznenadna i misteriozna careva smrt bila Božja kazna zbog navodno počinjenog oceubistva. Car je ubrzo svečano sahranjen u svojoj velelepnoj grobnoj zadužbini – manastiru Svetih arhangela kod Prizrena. Njegove posmrtne ostatke ekshumirao je 1927. dr Radoslav Grujić i doneo ih u Beograd. Konačno, počev od 1968. posmrtni ostaci kralja i cara Stefana Dušana IV Silnog počivaju u impozantnom bronzanom sarkofagu u beogradskoj crkvi Svetog Marka.
Sa druge strane, tvrdnja o tome kako je kralj i car Stefan Dušan IV Silni jedini među nemanjićkim vladarima koji nije svetitelj ne odgovara istorijskim činjenicama. Osim prvog srpskog cara, za svetitelje nisu proglašeni ni njegovi preci – kraljevi Stefan Radoslav (1228-1234) i Stefan Uroš I Veliki (1243-1276).
n