Od umetnosti se ne odustaje uprkos svemu
Čak 49 umetnika različitih generacija zastupljeno je na izložbi “Vajari/ke Srbije 2020”, koja je juče otvorena u Umetničkom paviljonu “Cvijeta Zuzorić”. Osobenost postavke, koja će trajati do 4. oktobra, jesu radovi malog formata.
Izložba stoga potcrtava radikalnu promenu uslova u kojima su umetnici ove, 2020. stvarali, ali i neke od dugogodišnjih problema savremene skulpturalne produkcije, poput nedostatka primerenih prostora za rad i odsustva sistemske podrške. Otuda sasvim „prikladno“zvuči naslov rada Ljubomira Lackovića - „Da li se čujemo“, koji je uvršten u postavku. Skulptura, prema rečima iskusnog vajara, prikazuje raka, motiv, kojim je u poslednje vreme okupiran:
- Radio sam ga u metalu. Forma je vrlo realistička, raku je mobilni telefon na leđima, a slušalice na ušima. Iako za mesec dana idem u penziju, eto jednog savremenijeg pogleda na skulpturu - priča Lacković za „Blic“.
On se osvrnuo usput i na stvaranje u jeku zdravstvene krize:
- Meni ova pandemija nije mnogo toga lošeg načinila, jer u svojoj kući imam atelje i radionicu, tako da imam gde da stvaram. Ali, onemogućila je publiku da dođe do naših radova.
DOK NAS SMRT NE RASTAVI
Dva rada umetnice Lane Vasiljević, fragmenti nedavno održane izložbe u Salonu MSUB “Nemi govor”, predstavljena su na postavci u “Cvijeti Zuzorić”:
- Moja želja je da kroz igru povezivanja geometrije i reči ostavim zapis nesvesnog. Tako predmeti počinju da govore, nemo, kao znaci, simboli otvoreni za lična tumačenja i prepoznavanja. Sve stvari su često međusobno nevidljivo povezane. U tišini ponekad primetimo te paralelne linije. Tišina je često ubedljivija, ona nadjačava - priča Vasiljevićeva, naglašavajući da se njen rad sastoji od objekata različitih formi i materijala, koji korespondiraju u međuprostoru emocija i misli, stvarajući tako intimnu arheologiju sećanja, ondosno mapu uma.
Rad mlade umetnice Mije Trnavac „Dok nas smrt ne rastavi“ nastao je 2016/2017, ali kako autorka kaže, u potpunosti odgovara na zadatu temu izložbe “Ljubim te i otkrivam”:
- Promenom osnovne dimenzije, širine, dobijamo skoro disfunkcionalan predmet i narušavamo udobnost kreveta, koju treba da ima kao mesto namenjeno za sanjanje udvoje. Hladan, neprijatan, nalik na mrtvački sanduk, ovaj krevet postaje mesto aktivnog “odmora”. Mesto na kome su konzumenti primorani da se
...Izložba beogradske autorke Jovane Tucović u Galeriji Zadužbine Ilije M. Kolarca bavi se prisutnošću onih kojih nema.
Dok tabloidi prigodnim bajkama strastveno obeležavaju godišnjice likvidacija „odranije dobro poznatih policiji“, jedna cura postavkom svojih radova daje godišnji pomen ocu. Rano otišlom umetniku sa životne scene koji je svojim delom obeležio prelom vekova u ovdašnjem slikarstvu. Pritom se mnoge stvari podudaraju. Tata je završio vajarstvo, a upoznali smo ga kao slikara. Ćerka takođe školovana vajarka, sada se takođe predstavlja sa slikama. On je prvu postavku priredio upravo na mestu na kojem mu naslednica 27 godina kasnije odaje znake poštovanja i zahvalnosti. Kao svedok obe izložbe, ne mogu da sakrijem emocije.
Da bi se sagledala praznina iza otišlih, nije nužno biti mudri filozof pa u toj upražnjenosti tražiti nešto posebno. Bolje je biti darovit umetnik. Jer je talenat talog duše, prostora i vremena. Svaki stvaralac poseduje duhovnu antikvarnicu. Inventarišući po njenom fundusu, on svojim snovima dodaje stvarnost. Upućuje na nešto izvan svog ostvarenja, nešto što jeste sastavni deo tog dela.
Kao što je dugo, vekovima i godinama postojao svet a da mu nismo bili potrebni, ni naša osećanja, ideje, radosti ni muke, tako će svet postojati i posle naše civilizacije. Neće mu biti neophodna posebna ideologija, ni velike reči ili zakoni. Nedostajaće samo ljudskost. U praznini Jovaninih izloženih slika shvatam koliko je čovek potreban samo čoveku, ničemu drugom. I u tom je ideja izložbe „Oni koji su otišli“. Sve pravo, istinito, dobro i plemenito uvek je ispod površine i na prvi pogled neuočljivo. Da bi se to videlo i shvatilo, valja zaviriti malo dublje. Baš kao i da biste opstali, osim sposobnosti pamćenja bitnog, valja razvijati i sposobnost selektivnog zaboravljanja nevažnog.
Jovana Tucović (1990. Beograd) diplomirala je 2014. na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu na Odseku za vajarstvo u klasi Mrđana Bajića, a potom 2018. i na čuvenoj milanskoj Akademiji lepih umetnosti „Brera”, odsek Vizuelne umetnosti.
Osim dve samostalne izložbe u Srbiji, imala je jednu u Japanu. Učesnica je mnogih grupnih postavki. Njeni radovi su deo nekoliko privatnih i javnih kolekcija.
Svojim radom Jovana samo nastavlja kontinuitet porodične umetničke kulture. Likovnim iskustvom prati
Sve pravo, istinito, dobro i plemenito uvek je ispod površine i na prvi pogled neuočljivo
Na većini izloženih dela nema nikoga, ali su čovek i ljudsko prisustvo u centru pažnje. Svako odsustvo priziva prisustvo! Izloženi radovi prikazuju različite prostore, enterijere i eksterijere, koji za cilj imaju arhitekturu radi akcentovanja onoga što odista u njoj nedostaje. A to su ljudi. Oni svakoj stvarnosti daju vrednost i svakoj samoći smisao. Ta postavka, od lika derana („Jutro“) što nas širom otvorenih očiju posmatra iz podrumske sablasnosti pa do grandiozne slike „Oni koji su ostali“koja podseća na fajront posle nezaboravne predstave, sve je omaž Roditelju i Učitelju. Reč je o ličnom odgovoru na pitanje „praznine iza otišlog“u kome se najbolje očitava umetnički dijalog s očevim platnom „Samo da ne budem zauvek ja”, inače ispunjenim ljudima (inspirisanim istoimenom pesmom Vojislava Karanovića). Na toj suprotnosti zapravo počiva slika i opomena - „Oni koji su ostali“.
Slikar i vajar Milan Tucović (1965– 2019), osim dubokog poznavanja opšte umetnosti, nikad se nije udaljavao od zlatnog traga naše kulture. Radoznalu maštu oplemenio je čudima sveta. Duh mu je stalno osluškivao glasove prošlosti i pratio procese vremena, dokazujući da to njegovo majstorstvo „ovovremenih tradicionalista” nije bez porekla. Kao znalac slike i skulpture, medalja i fresaka, gradova i riznica, epoha i stilova, bajki i snova, radije je slikao mudrost tišine nego buru i neobuzdanost euforije. U tome ga nasleđuje rođeno čedo.
Već spomenuh da je Jovanin otac, u istom prostoru 1993. priredio prvu izložbu slika. Na dan zatvaranja prišao mu je ugledni akademik, naklonio se, uzeo i poljubio umetnikovu ispruženu ruku. I rekao: Sada mogu na miru da umrem. Prohujale su godine i istorija od tog događaja. Iz iste galerije sada ponesoh saznanje: Porodica Tucović ima još toga da nam kaže.