Današnjica je već prestara za sutra
Svet je oboleo od benigne gluposti, a dijagnoza današnjice je kič, preteranost, nasilna sreća, kaže u razgovoru za “Blic nedelje” slikar Damjan Kovačević.
Juče je upravo zatvorena, ako se tako može reći, jedna neobična Kovačevićeva izložba-instalacija koja se sastojala od jednog crteža. Izložbu pod nazivom “Poslepodnevni posetilac” publika je mogla da pogleda u beogradskoj galeriji „Transformart“na krajnje neobičan način: vrata galerije bila su zatvorena, a publika je izložbu posmatrala sa spoljašnje strane pomoću lampe mobilnog telefona.
“Izložba je predstavila jedno iskustvo autora tokom istraživanja fresaka u Makedoniji. Zapuštene i zatvorene crkve ga nisu sprečile da po svaku cenu dozna da li ima fresaka na njihovim unutrašnjim zidovima. Sporazum želje i tehnologije je bio jedino rešenje. Fotografisanje blicem mobilnog uronjenog u mali prozor crkve je oslobađalo freske iz tamnog prostora i izvuklo je osećaj da se može ukrasti slika, ali ne i ceo doživljaj stvarnosti...”, ovim rečima najavljen je “Poslepodnevni posetilac”.
Izložbom “Poslepodnevni posetilac” na jedan nov način predstavili ste svoj rad publici. Da bi se video vaš izložen crtež, trebalo je koristiti mobilni telefon...
- Da. Današnjica je već prestara za sutra i mi smo humanoidni kiborzi umreženi u mašinu uspostavljenih potrošnih vrednosti. Naš džepni svetionik osvetljava razbuktalo i nepregledno more fatalnih svetova i na tom istom tlu plovi žamor i zamor migracije života. Jedni emigriraju iz dosade, drugi iz potrebe. Zamislite kakav bi to nakaradan svet bio da su zaštićene vrste štetočine, a ne rajske ptice. Crtež je skroz crn i stavljen u potpuno zamračen prostor, to je udvostručeni mrak koji ukazuje na težinu razlučivanja. Jednim lakovernim osvetljavanjem mi poverujemo u segment stvarnosti kao apriori i za celovitost.
U vašem radu zastupljena je prepoznatljiva figuracija. Na koji način se ona razvija?
- Te forme dešifrujem kao snoviđenje o renesansi jednog Direra iz paleolitskog doba. Ona je po izgledu nezgrapna. Po sastavu mojih ubeđenja, ta se figuracija može razumeti kao oblik prapočetka a istovremeno joj se može naći smisao i u današnjim kovencijalnim formama. Osećam da je jedini
Osuđeni smo ako ne reagujemo ili ako smo imuni na događaje u kojima nismo ni u kakvom sudelovanju što se tiče angažovanja na poljima društvenih pa i političkih događanja
i idealan izbor u oblikovanju sveta taj praamorfni, jer on najbolje pasuje sa konstantnim promenama. Moja figuracija nema uobičajen razvoj, nego je nalik preobražavanju feniksa, od samožrtvovanja do ponovnog vaskrsenja. Nova konstrukcija sveta se ne oslanja više na gravitaciju, koliko god ona bila relevantna, nego na tranziciju feniksovih sposobnosti transformacije.
Vizantijska umetnost je imala uticaj na vaš rad, a jedno vreme ste oslikavali crkve. Da li može savremena umetnost na duhovni način da se obrati današnjem čoveku?
- Učestvovao sam, u nekoliko prilika, u oslikavanju crkava. Postoje dva elementa koja su uticala na moj rad, jedan je sam smisao slikanja koji je egzaktan i dobronamerno sugestivan, a drugi je sam crtež. Tela sa vizantijskih fresaka su proistekla iz kontraposta antičkih figura koje odišu ležernošću i ponosom. Takav izgled figure je prenesen na Vizantiju sa jednom promenom, glava je pognuta. Tom izlomljenom vertikalom tela preslikava se transcedentnost. Svi resursi simbola duhovnosti su istrošeni, njima nema povratka. Čovek je danas previše utkan u vremenu efikasnosti, minutaža izdvojena za relaks masaže ima na njega bolji uticaj nego umetnost. Aspekt duhovnog koji se smatra validnim je moralnost, međutim, to nije dovoljno da se iznova objedine nove vrednosti današnjeg čoveka sa tom vizantijskom pognutom glavom.
UMETNOST POSEDUJE SVE MANJE VITAMINA POTREBNIH ZA OPORAVAK I FUNKCIONIŠE SAMO NA PLACEBO EFEKTU
Gde se u vremenu kada se svi hvataju za nauku i tehnologiju nalazi umetnost? Koliko nam je ona potrebna?
- Bizarnost je rasprostranjena u sadejstvu sa tehnikom, što je dovelo do toga da svet oboli od benigne gluposti. Dijagnoza današnjice je kič, preteranost, nasilna sreća. Umetnost poseduje sve manje vitamina potrebnih za oporavak i funkcioniše samo na placebo efektu. Ona je u jednom obliku osakaćena tehnologijom. Ljudi često zadovoljavaju potrebe za umetnošću preko sintetičkih projekcija, a ne u dodiru sa stvarnom senzacijom koju ona pruža uživo. Svet može da funkcioniše i sa malim dozama umetnosti.
Govorite o „čudnom odnosu naše svakodnevice na umanjenoj slici sveta“. Na koji način svakodnevica utiče na vaš umetnički rad?
- Današnjica je groteskno inspirativna. Sve promene, malverzacije, senzacije i događaji su usko upleteni u našu dnevnu rutinu, što uslovljava da se filteri za emocije troše na nametnuta saosećanja. Osuđeni smo ako ne reagujemo ili ako smo imuni na događaje u kojima nismo ni u kakvom sudelovanju što se tiče angažovanja na poljima društvenih pa i političkih događanja. Posmatramo ih i reagujemo, tu reakciju smatram čudnom i nedelotvornom. Moj umetnički rad zavisi od svakodnevnih lucidnih odluka uz pomoć kojih se prave bolji uslovi da niknu neke zdrave ideje.