NATAŠA BOGOJEVIĆ: USPOMENE SAMO NAVIRU
sumnjiv, otvoren, ispunjen živošću, ritmovima, svežim idejama i povišenim nadahnućem. I takav je ostao sve vreme. Uvek svež, s prividnom lakoćom i optimizmom koji se neodoljivo širio na izvođače i publiku.
Naša poslednja velika saradnja bila je oko tribine “Novi zvučni prostori” na festivalu BUNT 4.0, održanoj u prepunoj Svečanoj dvorani SANU. Predstavili smo Isidorinu “Klin čorbu” u dve verzije, na početku i kraju tribine, uz nadahnute govore Dušana Mihaleka, Maje Čolović Vasić, Zorice Premate i Borka Čičovačkog. Ostala mi je u glavi i srcu slika Isidore koja sedi, osmehuje se i praktično igra dok muzičari sviraju njenu kompoziciju! Neka ta scena ostane u meni kao nešto neprolazno!
Do pre nekoliko dana smo bili na vezi, molila me je za note flautske sonate njenog voljenog profesora Vlastimira Trajkovića, o čijoj zaostavštini se strastveno brinula! Hvala ti, Isidora, na prijateljstvu, saradnji, društvenim aktivnostima protiv nepravdi, i pre svega na muzici koju nam ostavljaš sa samo tebi svojstvenom ljubavlju i strašću!
Isidora Žebeljan nije ostavila nikakvog prostora za patetiku, zato citirajmo i neke izjave kolega, prijatelja koje su se pojavile ovih dana.
Ono što osećam u ovom trenutku nije jednostavno opisati rečima. Od kada smo bili deca, u dramskoj i literarnoj sekciji naše osnovne škole, zatim kao tinejdžerke kada smo otkrile savremenu muziku u srednjoj školi, a potom pohađale predavanja na akademiji, uživale duh našeg tada divnog urbanog Beograda, delile mnogobrojne koncerte, festivale i putovanja, radost, ljubavne priče, premijere u pozorištu, neprospavane noći, nezaboravne žurke na kojima smo komponovale zajedničke zezatorske opere i pevale na krovu tvoje kuće na Petlovom brdu, osnovale 7 veličanstvenih u kafani, išle na intervju kao dadaisti sa propelerom na glavi … toliko je uspomena koje samo naviru ovog tužnog jutra ove strašne 2020. godine. Čak i kada smo se razdvojile geografski i ja sam otišla preko okeana, ti si uvek bila tu za mene. Naše prijateljstvo se nikada nije promenilo. Tvoj prozor u svet je imao poseban vidik, od tebe je uvek dolazilo samo najbolje, tvoja ljubav je bila nesebična za sve nas, za Srbiju i za ceo svet. Tvoja energija, kreativnost, mudrost, duhovnost i duhovitost bile su poseban dar koji se ne može pronaći tek tako. A muzika!!! Ja ne mogu da verujem da će tvoj opus sada utihnuti. Nisam poznavala kompozitora koji je toliko bio vredan i posvećen muzici. Tvoj odlazak je neizreciv gubitak za sve nas koji smo te voleli, a posebno za muziku! Želim da ti zahvalim za životno prijateljstvo i sve divne momente u predhodnih pet decenija. Neka ti je večna slava! Počivaj u miru draga Isidora. Večnaja pamjat.
Krajem 80-ih se pojavila grupa mladih kompozitora pod imenom Sedam veličanstvenih