Hari, bogovi i drugi demoni
Uvek sam smatrao da kultura spaja ljude a ne razdvaja - govorio je proslavljeni reditelj.
NJEGOV I KVANTITETOM i kvalitetom bogat opus obeležili su i filmovi koje je radio u svetu. Kako je to zabeležio g. Đorđe D. Sibinović: „Ne postoji nijedan naš filmski stvaralac, izuzev Gorana Paskaljevića, koji se odvažio, upustio i preživeo rizik da kao gost i stranac hrabro ulazi u različite kulture i da iz njih izlazi kao domaćin i starosedelac. Samo je čovek koji je rođen bez granica u kojem žive sve patnje i radosti sveta mogao da snimi filmove u Indiji, Americi, Irskoj, Italiji, Albaniji, Jugoslaviji, Srbiji, kao domicil predodređen da govori dok svi mi gledamo i slušamo našu istinu njegovim slikama i rečima, pokazujući koliko mi pripadamo i stajemo u svetsku baštinu, mnogo više nego što smo u stanju da sami vidimo i razumemo.”
Film Kako je „Kako je Hari postao drvo” (2001), snimljen u Irskoj, premijerno je prikazan Venecijanskom festivalu gde je najavljen kao irsko-italijansko-francusko-engleska koprodukcija jugoslovenskog autora. Na opasku medija da mu je to četvrti film na toj prestižnoj manifestaciji, kazao je:
- Ali prvi put pod normalnim okolnostima. Kad sam učestvovao sa filmom „Zemaljski dani teku“odlučeno je da Festival ne bude takmičarski, već samo smotra. Po kritikama, „Zemaljski dani“bi bili možda čak i prvonagrađeni film. Sledeći, „Tango argentino“1992. godine bio je u zvaničnoj konkurenciji, ali je nekoliko dana posle te odluke proglašen embargo, pa su se Hrvati pobunili. I onda mi je tadašnji direktor Festivala Đilo Pontekorvo predložio da film igra u velikoj sali, u uslovima kao da je u konkurenciji. I tada je FIPRESCI, internacionalno udruženje filmskih kritičara, napisao protestno pismo da se embargo ne može odnositi na kulturu. Da bih smirio duhove, pristao sam na predlog Pontekorva. Kad sam došao u Veneciju, tamo nije bilo naše zastave. Zahtevao sam da je stave inače ću povući film jer me je vređalo da zbog sulude politike naša zemlja nema zastavu. Smatrao sam da kultura spaja ljude, a ne razdvaja. I, treći put, učestvovao sam sa filmom „Bure baruta“, i opet peripetije.
Nije igrao u zvaničnoj konkurenciji, i dobio je nagradu kao najbolji film na Festivalu od žirija kritike.
Film „Kako je Hari postao drvo” nazivao je metaforom…
- Ja ne pravim filmove sa didaktičkim porukama. Inspirisan je kineskom pričom koja govori o čoveku koji je izgubio smisao života i pronalazi ga u mržnji i stvaranju neprijatelja. Setite se da je do 5. oktobra prošle godine u modi bilo stvaranje neprijatelja na sve strane. Shvatio sam da u svetskoj kinematografiji nikada nisam video tu temu, da čovek stvara sebi neprijatelja pokušavajući da ga uništi dokazujući time svoju snagu. Bacio sam se na adaptaciju priče, sa namerom da film radim ovde. Ali, kako posle svih napada nisam bio u situaciji da to učinim, bio sam primoran da film uradim na drugom mestu. Jer, ja nikada nisam sedeo i čekao. … Kristin i ja smo napravili prvu verziju scenarija pa se uključio Stiven Volš, irski pisac. Od irskog fonda smo dobili pola miliona maraka, a kad je film bio gotov, šef njihovog fonda Rod Stoleman mi je napisao pismo da je to najirskiji film snimljen u Irskoj za poslednjih deset godina. Proveo sam tamo osam meseci s ekipom, i ušao u avanturu pravljenja irskog filma koji treba da bude univerzalan, a da pritom inspiracija dolazi iz mog stomaka, iz Srbije, jer Srbija je moj stomak, ne misao ili pamet, nego stomak.
To da kultura spaja, a ne razdvaja ljude na ovaj ili onaj način zrači iz svakog njegovog filma, iz života, načina mišljenja… Primerice, bio je jedini reditelj koji je usred turbulentnih zbivanja oko Kosova imao svojevrsnu retrospektivu u Albaniji, filmom „Zemlja bogova” na neki način sve nas poveo u tu daleku, mnogoljudnu zemlju u kojoj je to ostvarenje otvorilo i festival književnosti i kulture „Mussorie Monuntain festival” na Himalajima...
- Film je odgledalo preko 10 miliona ljudi, a ovo je posle festivala u gradu Pune novo bioskopsko prikazivanje u Indiji. Ova manifestacija u Musoriju ima u Indiji i ne samo u Indiji izuzetan značaj. Posvećena je umnogome literaturi, kao i prirodi, istoriji i kulturi Himalaja. A meni je sve skupa, još pre početka, izmamilo i osmeh. Jer kad čovek dođe ovde, ima utisak da se popeo na vrh sveta a onda ti kažu, ma ti si u podnožju Himalaja.