Sedam veličanstvenih
Poslednjih godina TV serije polako zauzimaju mesto u kinematografiji, sve su ozbiljnije u produkcionom i umetničkom smislu, kazao je Goran Marković, jedan od laureata.
Tako, kao slavni vestern, zvala se grupa kompozitora, mlađih ili posve mladih, možda još i nesvršenih studenata beogradske Muzičke akademije (to jest: Fakulteta muzičke umetnosti, nikad neću razumeti zašto se te četiri umetničke škole ne zovu akademijama), tamo negde krajem osamdesetih.
Šta su hteli? Jednostavnu stvar: da uštogljenost ondašnjeg načina slušanja ozbiljne muzike dekonvencionalizuju, poremete, uznemire, kao i da druga muzička iskustva unesu u svoje partiture. I da budu duhoviti.
I bili su. Kao što nisu bili tašti i nisu imali problem da slušaju i izvode muziku drugih. Nataša Bogojević, Ana Mihailović, Ognjen Bogdanović, Igor Gostuški, Srđan Jaćimović. I, naravno, Isidora Žebeljan. Bio je i neko sedmi, ko je rano otpao iz grupe, tako da je Sedam veličanstvenih u stvari bila šestorka. Beogradska šestorka, moglo bi se reći.
Kao i sve takve mladenačke stvari, to nije dugo trajalo. Počeo je raspad zemlje i smisla, razišli su se kao rakova deca, London, Holandija, Čikago, Beč. Iz Beča se, beše li, Igor vratio. U Beogradu, ostali su Srđan i Isidora. Srđan je, ako me sećanje još služi, bio najstariji u toj grupi. Otišao je pre petnaestak godina, sa četrdeset pet. Isidora pre neki dan.
Svako od njih ostavio je – i ostavlja – ozbiljan trag. Neki od njih u elektronskim muzičkim formatima, neki u živoj i akustičnoj zvučnoj sferi. Svako od njih, posve različitih, sa svojim unutarnjim svetovima koji se tiču i nas koji smo im ne samo savremenici nego i ispisnici, baš kao i sveta u koji šalju svoja dela. Jer, da, oni su čuvari sećanja na taj veliki Beograd kog skrnavi sadašnjica, baš kao i zloba dece ovog vremena. I, ne, nije reč o „zlatnoj mladeži osamdesetih“, nego o pojedinačnim i raskošnim darovima što su, tada, imali gde i kod koga naučiti kako da te svoje talente razbokore.
Isidora Žebeljan bila je takav dar, i mi koji smo znali njena rana dela nismo se čudili njenim svetskim uspesima. Poput proseva onog duhovitog klarineta što stupa u dijalog s Geršvinom iz njene, beše li, diplomske kompozicije, diskretno, nežno i s puno humora, Isidora je bila tu postojano, ali diskretno prisutna. Ono što je htelo Sedam veličanstvenih pre više od trideset godina, ona je učinila, neagresivno, ali precizno. Sagradila je, Strenglersi bi rekli „zvučnu skulpturu“, visoku i trajnu vrednost srpske umetnosti.
Za razliku od drugih spomenika, taj je već sada upisan u večnost.
Isidora Žebeljan bila je takav dar, i mi koji smo znali njena rana dela nismo se čudili njenim svetskim uspesima
Igrana serija „Senke nad Balkanom 2” osvojila je Zlatnu antenu za najbolju u sezoni 2019/2020. na svečanoj ceremoniji Festivala drama i serija - Fedis, održanoj u sredu uveče u Domu omladine Beograda.
Dragan Bjelogrlić odneo je pobedu i za najbolju glavnu mušku ulogu u seriji „Tajkun”, ali se nije pojavio na
ceca bojković sa priznanjem za celokupan opus u tv dramama i serijama
ćaju, sumnjaju ili znaju da im se ovako nešto dogodilo - izjavila je Nada Šargin. Reditelj i scenarista Goran Marković osvojio je Zlatnu antenu za najbolju režiju mini-serije „Delirijum tremens”, nastale prema njegovom pozorišnom komadu koji se dugo igrao na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, sa pokojnim Predragom Ejdusom u glavnoj ulozi. - Ono što je posebno zanimljivo je da poslednjih godina TV serije polako zauzimaju mesto u kinematografiji, sve su ozbiljnije u produkcionom i umetničkom smislu, i ponekad je zaista veliko zadovoljstvo kada možete nešto da produžite na deset nastavaka, a ne da se borite za svaku sekundu da uđe u tih sat i po filma - naveo je Marković. Inače, za ovu seriju je i Suzana Gligorijević osvojila nagradu za najbolji kostim.
Najbolju žensku epizodnu ulogu ostvarila je Vesna Trivalić u „Senkama nad Balkanom 2”, te je nagrađena gromoglasnim aplauzom.
„Senke” su osvojile i Antenu za najbolju muziku, a laureat Manjifiko se javio putem video-poruke iz Slovenije.
Zlatna antena za celokupan opus u TV dramama i serijama otišla je u ruke Svetlani - Ceci Bojković, koja je u svojoj bogatoj karijeri ostvarila više od 120 uloga na malom i velikom ekranu, ne računajući pozorišne uloge, radio-drame...
- Verovatno ne bih prestajala da se zahvaljujem svima ako bih sada krenula, jer ceo moj sračunati bilans uloga je ostvaren kroz protekle 52 godine - izjavila je Ceca Bojković i dobila ogroman aplauz u sali. Glumac Ivan Đorđević Džudi osvojio je nagradu za najbolju epizodnu mušku ulogu za rolu u seriji „Tajkun”. Za rad na ovoj seriji nagrađen je i Radan Popović, kao najbolji direktor fotografije. Zlatnu antenu za glumačko otkrovenje godine dobio je Filip Đurić za ulogu u seriji „Grupa”, koja je osvojila Zlatne antene i za najbolji originalni scenario i za najbolju montažu (Aref Zaabi).
„Južni vetar” osvojio je nagradu za najgledaniju seriju, dok su za najbolji glumački par proglašeni Luka Raco i Olja Lević za telenovelu „Igra sudbine”, a za najpopularniju TV seriju iz regiona proglašena je „Drugo ime ljubavi” TV Nove iz Hrvatske.
Posvećujem ulogu svim ženama koje misle, osećaju, sumnjaju ili znaju da im se ovako nešto dogodilo, istakla je Nada Šargin
- Novi film. Ima tema koliko hoćete. Ja sam društveno biće i osećam ovo oko nas što se događa... Jednostavno, mene bole stvari. Mnogo manje kad neko kritikuje ono što radim. Ali kad vidim u svom dvorištu da se rascveta jorgovan i da divno miriše i kada ljudi prolaze kroz to dvorište, tokom jednog dana počupaju ceo jorgovan i odnesu buket kući, i sutradan nema više tog jorgovana, to mene vređa i boli. Osećam potrebu da napravim film o tome zašto čupamo jorgovane.
Njegov sledeći, devetnaesti igrani film trebalo je da bude “Mačiji krik” (ili “Mačiji plač”), po istinitoj priči, i posle duže vremena u ovdašnjoj produkciji.
Na prvoj strani scenarija reči Vilijama Blejka: ”Samo je život svetinja”.
- “Mačji krik” je nastao na osnovu ispovesti Zorana Živanovića iz Kragujevca. To je priča o čoveku koji se usprotivio apsurdu da ne može da dobije na čuvanje svoju tek rođenu unuku koju su roditelji odbacili pošto su odmah posle njenog rođenja shvatili da boluje od teške i neizlečive bolesti. Upornost Zoranova da dobije staranje nad unukom Mijom, pomoću svoje supruge Slavice, veličanstvena je pobeda ljudskosti nad surovim svetom punim predrasuda.