Prodajem film da platim troškove snimanja
Ja nisam filmski producent, ne znam da iskamčim novac, pa sam odlučio da film prodam na ovaj način. Verujem da ćemo uspeti, treba nam relativno malo novca - kaže Filip Gajić, glumac, reditelj, scenarista i osnivač Dorćolskog narodnog pozorišta, koji je odlučio je da proda vlasništvo nad svojim filmom “Abrakadabra”, čije snimanje počinje za nekoliko dana.
- U ambijentu mlaznog kapitalizma, drobilice prirode i društva, duše i duha, kultura se zvanično tretira kao bilo koja druga roba, kao krpe ili kese. Ipak, ja sam protivnik kuknjave, a zagovornik borbenosti. Novac nam je potreban za proizvodnju i pokrivanje troškova snimanja filma. Ja nisam filmski producent, ne znam da iskamčim novac, pa sam odlučio da film prodam na ovaj način. Verujem da ćemo uspeti, treba nam relativno malo novca: da svakoga dana nahranim ljude na setu, da kupimo neophodno i platimo najnužnije. Na čitav taj deo starinskog Dorćola namerili su se investitori, srušiće i poravnaće bagerima čitav taj svet koji svedoči o devetnaestom i dvadesetom veku, uključujući i naše pozorište, želim da sve to filmujem dok još postoji - priča iskreno i neposredno Filip Gajić u razgovoru za “Blic”. (Oni koji žele da pomognu mogu da ga kontaktiraju na imejl filip.gajic@gmail.com.)
Šta to podrazumeva? Da će zainteresovani kupci biti producenti filma?
- Ideja je i da običan svet, radni, skromni ljudi mogu da postanu suvlasnici filma. Film će trajati devedeset minuta to je 5.400 sekundi, dakle, svaki čovek ima priliku da postane suvlasnik filma, barem jedne sekunde čija je cena 1.000 dinara. Verujem da će mnogi ljudi poželeti da se pohvale da je ovaj film i njihov. Moji prijatelji su već najavili kupovinu, ima indicija da će kupovati po 10, 20, 30 sekundi, neki čak i čitav minut. Svi koji budu vlasnici više od pet minuta filma moći će i da se pojave u filmu, film će prikazati život običnih ljudi, pa je svaki čovek dobrodošao.
Svedoci smo koliko se i na koji način ulaže u kulturu u Srbiji. Kakva su onda tvoja očekivanja? Postoji li zain teresovanost?
- Naučio sam sebe da nemam očekivanja. Umetnost je uvek bliža ljudima koji su na ivici egzistencije. Umetnost ne može i ne treba da zavisi od države. Država ulaže određenu masu novca, ali kako ne postoji jasna strategija, to nije ulaganje, već pre raspršivanje sitniša na što veći broj ljudi, u komisijama su ljudi koji usmeravaju novac prema ličnom ukusu i subjektivnoj proceni prateći smernice nametnutih trendova. Oni koji bi da budu umetnici da bi dobili novac slede te trendove i time napuštaju svoje izvorno osećanje i doživljaj sveta i retko mogu i umeju da se vrate na čistinu sopstvenog bića. Trend je na suprotnoj strani od umetnosti, takvi ljudi i sami postaju roba, potčinjavaju se ideološkom biznisu i budućoj patnji.
Stvaranje filma ispada si zifovski posao. Podsetimo, pet godina je prošlo od tvog filma “Sizif K”. Šta si tada naučio i šta te je navelo da se upustiš u novi pro jekat?
- Taj film sam radio punih šest godina. Pravio sam silne greške i prema sebi i prema ljudima s kojima sam radio. Sve je bilo haotično i ludo. Ipak, u svemu tome plivao sam i učio. Radio sam izvan svih pravila u koje su me gurnule okolnosti koje sam sam stvorio, i na izvestan način naslov filma i sudbina glavnog junaka su se prelili na moj život i nemogućnost isterivanja tog kamena na vrh brda. Ipak, izgurao sam ga, i dalje tamo stoji, i na dnu i na vrhu istovremeno.
Koja je tema filma “Abraka dabra”?
- Tema filma je kako je izgledao i kako je ispario način života u kojem je bilo daleko manje društvenih anomalija, izgubljenosti, samoubistava, ubistava, fizičkog i digitalnog nasilja nad pojedincem, čime je surovo obeleženo savremeno doba. O ljudima koji su nesvesno u sebi nosili misao Dostojevskog, a to je da se treba zadovoljiti skromnom sudbinom. Ovaj film neće otkriti zašto je duh klonuo, već će prikazati kako je izgledao duh kada je svet bio mnogo više po meri čoveka, a manje po meri šablona i čipa. Ostaće pitanje da li je moguće povratiti takav svet, ja verujem da jeste. Balon u kojem živimo će morati da pukne, ova pandemija je nagovestila to pucanje, potom će čovek iz početka učiti jednostavnost i lepotu življenja među ljudima, druževnost i zajedništvo.
U prethodnom filmu su igra la zvučna imena. Ko je sada u glumačkoj podeli?
- Za važan film ništa nije garancija, ni zvučna imena, ni odličan scenario, ni pažljiva priprema. U filmu “Abrkadabra” igraju većinom glumci Dorćolskog narodnog pozorišta, veoma daroviti i pametni glumci i glumice.
Kako funkcioniše Dorćolsko narodno pozorište u doba korone?
- U bogatim zemljama gotovo da je nemoguće da opstane pozorište koje nema nikakva ekonomska ili politička leđa, međutim, mi smo opstali evo već petu godinu prkoseći zakonima fizike bez ičije podrške. Institucije su same po sebi trome i spore, mi smo brži i okretniji, iskoristili smo to vreme da napravimo festival.
A zahvaljujući festivalu “Svetkovina sudbina, deset hiljada lia” publika u Srbi ji je imala priliku da gleda predstave postavljene po kineskim autorima. Vi ste im to omogućili...
- Čudno je da su prvi put u istoriji srpskog pozorišta izvedene predstave po kineskim autorima. To što je prvi put ne znači da ima vrednost samu po sebi, ali mi jesmo napravili neobične i odlične predstave koje je publika pozdravila ovacijama, gotovo kao i svaku premijeru, od 24 koje smo izveli u godinama iza nas.
Stiče se utisak da se sve oko tebe vrti oko entuzijazma i često si ispod radara razno raznih komisija koja dode ljuju sredstva u kulturi. Šta te zapravo pokreće?
- Pronalazim smisao u borbi kao načinu života. Kada sve izgleda beznadežno i nemoguće, povedu me snaga inata, upornosti i doslednosti. Pokreće me i ono što sam naučio, a to je da je u svemu što radim ključna motivacija zašto čovek nešto radi. Meni motivacija nije da napravim nekakav “uspeh”, niti da zaradim novac, niti da dobijem neku besmislenu nagradu, za mene je osnovno pitanje šta i kako ja dajem nepoznatom čoveku, šta on od mene dobija time što gleda ili čita delo koje sam stvorio. Kada u nečijim očima naslutim toplinu i zahvalnost - tek tada sav napor dobije smisao. Davanje kao razlog bavljenja bilo čime, kao osnovna pretpostavka za ispunjen život.
Pored svega ovog, najav ljen je i tvoj drugi roman “Pasja jabuka”. Možeš li malo da otkriješ o čemu se radi?
- Roman će uskoro objaviti izdavačka kuća “Metafizika”. Pasja jabuka je narodni izraz za cvet tatulu koji ima halucinantna svojstva. To je višeslojna priča o odnosu sina i oca koji je zaboravio dobar deo svog života osim onaj u kojem je vodio razgovore s Bogom. Sin otkriva dar kojim upada u procepe tuđih sećanja, i zajedno sa svojom braćom pokušava da poremeti predskazanje koje nagoveštava da će jedan od sinova ubiti oca. Takođe, to je priča o ljudima koji su iz nejasnih razloga odbačeni od društva u zemlji koja je iz nejasnih razloga suštinski odbačena od međunarodne zajednice.
Na čitav taj deo starinskog Dorćola namerili su se investitori, srušiće i poravnaće bagerima čitav taj svet koji svedoči o devetnaestom i dvadesetom veku, uključujući i naše pozorište, želim da sve to filmujem dok još postoji