LJUBOMIR SIMOVIĆ Maske
Sa svih strana, iz svih ulica i prolaza, iza svakog ćoška, iskrsavaju maske!
Iz kioska me gleda prodavac duvana i novina, na vratima mi zvoni poštar, u kafani mi prilazi konobar: svi na licima imaju maske!
Masku nosi i bronzani kalemegdanski Pobednik! Čak i bronzani soko, koji mu je sleteo na dlan, nosi masku!
I mesec, koji se iznad ušća Save u Dunav podiže i usijava, takođe nosi masku!
A ni za sunce koje nas greje nisam siguran da li je zaista sunce, ili to nad nama sija maska mraka!
U kapiji Karla VI, u Donjem gradu, jedna drvena maska spušta poljubac na usnu svilene maske!
Među dunavskim alasima vlada uzbuna, jer i ribe, koje izvlače u mrežama, imaju maske!
I piljari, i ne samo piljari, nego i jabuke, breskve i
da. S tim što ovde vrhuška ne misli da zaglupljuje masu. Njoj se to sviđa i to je najluđe u svemu. Nemojte misliti da oni znaju za bolje. Ovo je jedna selendra i vi morate mimezis da ispoštujete. Jer, samo mimezis oni kapiraju. Ako uspete, uz mimezis, još nešto da proturite i ako vam pođe za rukom, super.
Ni likovnom kritikom Marković se više ne bavi, jer, kako kaže, isuviše je subjektivan čovek.
- A to nije dobro ni za kritiku, ni za novinarstvo, pa sam mislio da je bolje da se povučem. Stvarno ne mogu da se zainteresujem za stvari koje me ne dotiču. I mnogo sam neprijatelja stekao radeći kao likovni kritičar. Ovde je likovna scena još manja nego muzička scena, i tu ako nekome kažete da ne radi dobro, on se uvredi do smrti. To su velike sujete, bolje je to ne dirati.
Na muziku i likovnu umetnost, kako ističe, poslednjih decenija najviše utiču tehnološke revolucije.
- Kada se pojavila fotografija, Pikaso je rekao: „Sad bar znamo šta nije slika.“Međutim, sada se promenila situacija i fotografija je danas ta kolektivna stvarnost. Ta stvarnost se projektuje preko fotografije, i vi morate to da uzmete u obzir, jer to su slike koje vas napadaju. Čudo je gde su otišle tehnologije, doslovce je moguće štampati slike - priča Srđan - Đile Marković, koji od ciklusa slika „Belgrade underground”, koji je započeo još 1988, ne odustaje ni danas.
- To je jedna stara strategija gde subvertirate stvarnost preko njenih komercijalnih simbola. Andergraund je popularna umetnost koja nikad nije postala popularna. Korišćeni su pop motivi, ali u drugom kontekstu. Međutim, ti konteksti nisu mogli da prođu kod dušebrižnika. Mene mejnstrim zanima samo u onom smislu što je glavni finansijer novih tehnologija, preko kojih se projektuje stvarnost. Ali, ipak, slika je slika, ili kako reče grupa „Psihomodo pop“: „Slika nije knjiga, slika nije film, slika je... porno magazin!“
Prema njegovom mišljenju, ne valja često izlagati jer, kako kaže, možete u rekordno vreme svima da dosadite.
- Setite se benda „T. Rex“... Na svaka dva meseca su imali svetski hit i posle dve godine ljudima su se smučili sa svojim hitovima. Pa, svi mi klinci, u mojoj školi, kleli smo se u Marka Bolana, a danas se deca kunu u narodne pevačice... Muzika mi je malo postala dosadna. Stalno se vrti u jednom krugu, i to je malo zamorno, doduše možda sam previše u životu slušao muziku. Ne dotiče me danas ništa od muzike, zato što je to sve prepakovana prošlost. Dizajner Frenk Kozik je jednom za muzičku scenu rekao da se svako folira da je neko iz prošlosti, neko bitan... Ni u slikarstvu nije bolje, ali tu je spasonosno što radite sami, puno stvari i ne umete, ali morate da folirate. E u tom foliranju i greškama je inovacija i originalnost. Što reče Majls Dejvis samo su greške originalne!