MASA JE GLADNA USPEHA I SPEKTAKLA
A uspeh u Srbiji je kada uđete u samoposlugu i imate para da kupite sve što vam je potrebno, kaže Srđan - Đile Marković.
ZA SLIKARA, STRIP autora i muzičara Srđana - Đileta Markovića pandemija je bila vrlo plodno doba. Došlo je do ekspanzije kupovine slika, pa beogradski multimedijalni i andergraund umetnik, kako ističe u razgovoru za „Blic“, čak nije uspevao da postigne sve. Kad je već zbog korone izostalo more, neutrošeni novac otišao je na kupovinu slika!
Dosta Markovićevih slika se i nalazi po privatnim kolekcijama, a umetnik kolekcionare naziva važnim, istorijski gledano, jer brže reaguju nego muzeji.
- Muzeji se drže neke mrtve priče, ispričane pre 30 godina. A da su naši kolekcionari progresivniji, i likovna scena bi bila progresivnija. Uvek ste, kao umetnik, omeđeni tom nekom opštom predstavom o tome šta lokalitet misli da umetnost jeste, i vi tu lavirate i nekako plivate - priča Marković, koji je sa delom „Mračna vladavina“učestvovao na grupnoj izložbi „Akt 2020“u beogradskoj galeriji „X Vitamin“.
- Danas je pristup aktu potpuno drugačiji. S eksplozijom novih tehnologija više nema rada po modelu, već po fotografiji. Ali, ono što nije drugačije jeste to da je akt i danas subverzivan. Ako na Fejsbuku izložite golu ženu, zabrane vam nalog. Seks je opasan, ruši države. Mnoge države su se rušile zbog neuzvraćenih ljubavi. I dalje je najsubverzivnija slika na svetu naga žena. Iza toga stoji opšti moral, koji ne postoji, već se glumi. Znate, ovo je jedno vreme gde je kolektivna stvarnost nova religija. Moja „Mračna vladavina“je neka aluzija na rijaliti programe. Umetnici su puno puta pravili aluzije na rijaliti programe, pa Ulaj je snimio film u kome je do detalja prikazivao kako se leči od raka. Rijaliti može da bude neka nova forma, ali ne ovako kako se nama servira!
Rijaliti koji je ovde sinonim za uspeh vraća nas na Markovićevu samostalnu izložbu „Success“, s kraja 2007. godine. I tada, kao i danas, smatra da je uspeh ono što opija mase:
- Imate onu čuvenu rečenicu Forda da „ništa ne uspeva kao uspeh“. Jer, uspeh je kao spektakl. Da citiram Debora kada kaže da „spektakl nema potrebe da ništa objašnjava, već samo pokaže rukom na sebe i kaže - tako je, ne može biti drugačije“. E isto to je i uspeh. Masa je gladna uspeha i spektakla. A uspeh u Srbiji je kada uđete u samoposlugu i imate para da kupite sve što vam je potrebno - konstatuje Marković, koji se, pored likovne umetnosti, čitavog života bavi i muzikom. Ali, za njegov bend „Supernaut“, kako ističe, ovde trenutno nema prostora.
- Ovde samo narodnjaci sviraju, a svima ostalima je to onemogućeno. Kod nas je, nažalost, prisutno neko insistiranje na zaglupljivačkoj kulturi. Možda to čak nije ni insistiranje, već je ta zaglupljivačka kultura potpuno na frekvenciji onih koji je promovišu i odobravaju. A mi ostali radimo, pa šta nam bog
Ako sebe i vidim u nečemu što je narod, onda je to u onom Nikojih - napisao je Peter Handke u knjizi “Istorija iza pripovesti, eseji o Jugoslaviji”.
REČ JE O zbirci u kojoj je sabrano osam eseja pisanih od 1991. do 2011. godine (izdavači “Prometej”, RTS, Štampar “Makarije”, Srpsko narodno pozorište Novi Sad), a naslov je za ovu priliku dao sam autor, kako se napominje, stavljajući pripovedanje i umetničko delovanje naspram istoriografije.
Treba li podsećati da je svojim esejima, primerice “Pravda za Srbiju”, pokrenuo svetsku lavinu polemike koja je iznova buknula i kada je prošle godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.
U svakom slučaju, koliko god se (ne)slagali sa njegovim stavovima, svim ili nekima od njih, reč je o majstoru pera i, između ostalog, otvaranju akutnih pitanja među kojima i legitimizacije dvostrukih aršina na svetskoj sceni, tačnije, u onom delu razvijenog sveta u koji su oči uprte.
A sam je rekao: „Nešto me je vuklo da zavirim iza ogledala; teralo me da otputujem u tu, svakim člankom, svakim komentarom, svakom analizom nepoznatiju i istraživanja ili čak samo gledanja sve dostojniju zemlju Srbiju. I ako neko sada kaže: Aha, prosrpski! ili Aha, jugofil! taj bolje da dalje ne čita.“
Zidovi, mera, granice
Posvetimo prstohvat pažnje eseju “Oproštaj sanjara od devete zemlje”, ne samo zato što je prvi (u ovom hronološkom rasporedu), nastalom 1991. i sa podnaslovom “Stvarnost koja je prošla: sećanja na Sloveniju”.
Danas se sa raznih strana, uključujući i svetske centre moći, čuje kako Zapadni Balkan, tj. ovaj region ne treba da gleda u skoriju, krvavu prošlost, rastakanje bivše nam države, već da se okreće budućnosti i povezuje. Ostavimo po strani teme i dileme koje to nužno otvara, ne zato što u povezivanju ima nečeg spornog, naprotiv, ono je, valjda, jedino životvorno, nego zato što nije lako progutati tako gorku pilulu da smo se (umesto eventualnog redefinisanja onog što je trebalo) tako strašno i krvavo raspali, suštinski, da bismo preraspodelom kapitala postali neokolonijalna tačka na mapi, narod svih nacija osiromašio, nekolicina besramno obogatila, a i dalje taj proces teče. Ostavimo, dakle, po strani brojne teme i dileme, od toga da li je u osvit krvavog raspada velikosrpski hegemonizam, o kome se toliko govorilo, bio dominantno raspoloženje kod većine stanovništva na prostoru Srbije, pa nadalje…
Pišući o svom viđenju i doživljaju Slovenije, odakle mu je majka, Handke govori i o obeležjima te povezanosti u različitosti koja je nekad bila, a koja sad opet treba da bude.
Bila je to država, piše nobelovac, u kojoj su “stvari išle čoveku naruku”, odnosno bile manjeviše po meri običnih ljudi, zatim da je na neki način “zavideo istoriji otpora velike Jugoslavije”, za zapadnomedijsku pripremu raspada beleži “pljačkaški pohod na jezik i identitet”…
Između ostalog, piše: “Raspad takozvanog Titovog carstva očigledno nije ni za jednog jedinog Slovenca bio neko lično iskustvo, u svakom slučaju, koliko istražih stvar, nijedanput nisam takvoga sreo: to što sam čuo delovalo mi je samo kao blebetanje. Odavno je komunizam bio gotovo samo još legenda. Praksa u Sloveniji, u kulturi, a pogotovo u privredi, bila je liberalna. (…) Slovenci su bili slobodni, baš kao i mi ovde, po zakonima koji odavno nisu više bili tumačeni kao zakoni autoritarne države (s izuzecima, kao i ‘kod nas’): sloboda privređivanja, sloboda stanovanja, sloboda pisanja, govora.”
Zatim, veli da je toliko plutanje sve dalje od svoje velike Jugoslavije, “u Srednju Evropu”, ili “ka Evropi”, ili “ka Zapadu, shvatio, odavno, kao stvar lošeg raspoloženja:” “Sve češće slušah tako, i svaki put čudnije ganut, od poznanika, ali i od sasvim nepoznatih, na ulicama i na mostovima Ljubljane ili Maribora, da reke uvek otiču u Dunav pa u Beograd, da Slovenci i Hrvati treba da na južnim granicama, pred, Srbima i ‘Bosancimai i tako dalje, podignu ‘Zid’, viši i od berlinskog - tada je ovaj još postojao ‘na dva sprata!’. I kada sam pitao za razloge tome, pri odgovorima ‘oni dole ne rade - ti na jugu su lenji - nama na severu uzimaju stanove - mi radimo, a oni jedu’ - obuzimalo me je poznato glupo osećanje. Ponešto od toga je možda bilo i razumljivo, ali zar u tom obliku; jer o tako povoljnijim transportnim i trgovinskim uslovima, ili o plodnijem zemljištu, nije pala nijedna reč.”
Prisećajući se mladićkih dana napominje: “Tada sam tim slovenačkim, srpskim, hrvatskim, makedonskim, hercegovačkim studentima, radnicima, sportistima, plesačima, pevačima, ljubavnicima - svaki mi je izgledao kao Svi u Jednom - usrdno zavideo na njihovoj mladosti, i tada mi je Jugoslavija zaista značila najstvarniju zemlju u Evropi. Epizoda. Ali nezamislivo mi je da je ta mladost - za te koji su, svojevremeno, u znaku zajedništva pošli na put, čak i ako su u trenutku pojedinačno za sebe čuvali stražu iza svih tih graničnih ogra