Infantino i počasna garda
Fudbal je na svetskom nivou postao vaga koju treba poravnavati između sporta i politike. Evolucija očigledno čini svoje sa onima koji nisu začaureni u vremenu i prostoru. Za ilustraciju ove tvrdnje dovoljno je pogledati skorašnju agendu putovanja predsednika Fife, sadržaj susreta, kao i stranice novina na kojima su članci sa fotografijom o ovim posetama plasirani - daleko napred u odnosu na sportsku rubriku. Đani Infantino je u Jelisejskoj palati razgovarao sa Emanuelom Makronom o osnivanju kancelarije Svetske fudbalske federacije u Parizu, ali i o uključenju Fife u projekat „Izaberi Francusku“, koji promoviše poreske olakšice i druge mere sa ciljem privlačenja stranih investitora. Naravno, Fifa će uzeti učešće, odnosno izdvojiti sredstva. Dve nedelje pre Infantino je bio gost Donalda Trampa prilikom potpisivanja mirovnog bliskoistočnog sporazuma između Izraela, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata. A još malo pre svečanosti u Beloj kući imao je razgovore u Rimu sa italijanskim premijerom Đuzepe Konteom. E sad, pronađimo nekog svetskog državnika koji je u poslednje vreme kao Fifin predsednik za tri nedelje imao susrete na najvišem nivou u tri jaka politička centra, u Rimu, Vašingtonu i Parizu.
Na delu je očigledna duboka diplomatsko-politička transformacija fudbala. Tu su već neko vreme zastupljene konsultantske kompanije, brokerske i revizorske kuće. Klubovi su postali profitne ćelije, simboli visokih prihoda. I kad si mnogo jak, velik i uticajan zašto da na globalnom nivou ostaneš van glavnih društvenih tokova. U fudbalu stanuje više od tri i po milijarde ljudi, njegova vrednost je veća od 200 milijardi evra, za njega je rezervisano mesto za stolom predstavnika najjačih država sveta, on je ogromno tržište na kome su i svi glavni industrijski igrači i faktori, to je medij kome se podanički veruje.
A ono što fudbal bitno razlikuje i čini posebnim u odnosu na druge države jeste činjenica da nema granice. Njegova površina identična je površini Zemlje! I kako onda da ostane izolovan kao pusto ostrvo na kome je pobodena zastavica „Sport sportistima“. Ti iluzionisti sa sedom bradom do gležnjeva, mogu samo dimnim signalima da šalju poruku upozorenja „Fudbal nije industrija“onima što na brodovima savremenosti, vođenim satelitskom navigacijom, prolaze pored te njihove autonomije na okeanu novih društvenih i ekonomskih odnosa.
I ne treba se plašiti da će se lopta izduvati, ostati bez vazduha, zbog toga što su fudbal i politika u međusobno zavisnom odnosu. Neće fudbal atrofirati zbog uticaja politike iz najmanje dva razloga. Fudbal sam traži eksterni ekvivalent. Dovoljno je čvrsta njegova unutrašnja struktura da bi tek tako popucala pod neopreznim političkim đonom. Fudbal je isto tako toliko porastao da je igralište odavno postalo njegov pretesan teren. On hoće i može van. Kao rezultat umrežavanja sa politikom verovatno će u krajnjem ishodu biti pridobijanje onih van kruga „tri i po milijarde“sledbenika. Podrazumeva se da modernim političarima ne odgovara da stavljaju presu kratkoročnih interesa na privrednu delatnost koja zapošljava veliki broj ljudi, zaokuplja mase, donosi profit i puni državni budžet.
Fudbal je država, ne za sebe nego za ceo svet!
I ne treba se plašiti da će se lopta izduvati, ostati bez vazduha zbog toga što su fudbal i politika u međusobno zavisnom odnosu
A ono što fudbal čini posebnim u odnosu na druge države je činjenica da nema granice