5. 10. 2000: poslednji put
Mnogo je reči prosuto o petom oktobru dvehiljadite poslednjih dana. Suviše. I sam sam, u prilično meri, toj poplavi doprineo. Ipak, moram još jednom. Oprostiće mi, nadam se, poštovani čitalac što ću i ovaj napis posvetiti ovom događaju, tj. njegovim posledicama.
Svaka Se kritika Može UPUTITI petooktobarcima za nedoslednost, kompromiserstvo, potkupljivost, vlastoljublje... Nismo se proslavili. Nismo nikako. Narod nam je dao punih dvanaest godina vremena da pokažemo šta znamo, šta smo naumili i šta ćemo ostvariti. razočarani, na kraju su nas kaznili za izneveru glasajući za današnje vlastodršce. Nisu to većinom učinili iz ubeđenja. Naprotiv. Učinili su to iz ogorčenja. ogorčenja i ljutnje. Poklonili su nam poverenje, a mi smo ga izigrali. Tu bismo lekciju morali da naučimo zasvagda. Bitnija je od svakog pokušaja opravdavanja. a da su okolnosti bile teške, jesu. Da su pritisci dolazili sa svih strana, iznutra i spolja, takođe je svima poznato. Zaboga, pa prvi nosilac te reformske bujice svoju je upornost glavom platio. Posle njegove pogibije, ništa više nije bilo isto. ko udari u osinje gnezdo, ulazi u životni rizik. Poruka je bila kristalno jasna: „Gospodo, manite se ćorava posla, inače...“Mračna ruka Srbije.
No, bez obzira na brojna i oprečna tumačenja petog oktobra, jedno je dostignuće bilo nesumnjivo: zemlja je, najzad, postala demokratska. ono što je pod Titom bilo isključeno, pod Miloševićem ugroženo, pod petooktobarcima je postalo temeljno. Temeljno i neupitno. Na vlast se dolazilo i sa vlasti se silazilo slobodno izraženom voljom građana iskazanom na poštenim izborima. To se videlo ne samo po ukupnoj političkoj atmosferi, nego i po izbornim rezultatima. razlike između pojedinih stranaka i individualnih kandidata bile su toliko male, da se pobednik do poslednjeg momenta nije mogao predvideti. Vlade su, po pravilu, nastajale u komplikovanim koalicijama, a opozicija je nastupala u znatnom mnoštvu i, neretko, zaglušujućom bukom. U odnosu na prethodna doba, Srbija je uistinu delovala kao ideal političkih sloboda. Da vladajući režim onomad nije zloupotrebljavao državnu televiziju („TV Bastilju“), ne bi bilo 9. marta 1991. Da politička prava nisu bila gažena, ne bi bilo Vidovdanskog sabora 1992. Da izborna pobeda opozicije na lokalnim izborima 1996. nije poništavana sudskim presudama, ne bi bilo tromesečnih demonstracija. Ni petog oktobra ne bi bilo da je Milošević odmah priznao svoj ubedljiv poraz te 2000. Naša borba za osvajanje demokratije predstavljala je dugotrajan i mukotrpan proces. To jeste, nesporno, najvrednija tekovina petog oktobra.
U stvari, kad se trezveno pogleda, ovi današnji vlastodršci najveći su dobitnici petog oktobra. Njihov dolazak na vlast 2012. postignut je zahvaljujući petooktobarskom osvajanju demokratije. Da im je tad suparnik bio Milošević,