Koncert dva virtuoza: Vasil Hadžimanov uz Stefana Milenkovića
U OKVIRU DOČEKA 7529, Stefan Milenković i novosadski kamerni orkestar Camerata Academica ugostiće veliko ime džez muzike, pijanistu i kompozitora Vasila Hadžimanova.
Nastup vrsnih muzičara predstavlja jedinstven događaj u pripremi Novog Sada za titulu evropske prestonice kulture. Hadžimanov će se Milenkoviću pridružiti u izvedbi numera „Preko brda, preko brega” i „The Christmas Song”, a ceo koncert publika će moći da isprati 13. januara u 20 sati, kako onlajn, putem platforme visitns.rs, tako i na Drugom programu Radio-televizije Srbije.
Novi Sad će otvoriti svoju prvu Gradsku koncertnu dvoranu, ali i vrata novosadske Akademije umetnosti budućim predavačima, Milenkoviću i Hadžimanovu. Dolazak dva virtuoza u grad kulture označava nastavak izgradnje novih mostova kojima ljudi i procesi stvaraju prostore i programe, odnosno trajne legate projekta „Evropska prestonica kulture”.
Muzičaru čija su sva dela proglašena umetničkim delima od kulturnog značaja za Srbiju, kompozitoru, pijanisti, nezaobilaznoj sponi za srpski džez Vasilu Hadžimanovu i violinisti koji je proglašen umetnikom veka, u čije mnogobrojne nastupe spadaju koncerti s Berlinskim simfonijskim orkestrom, Helsinškom filharmonijom, orkestrom Boljšoj teatra i mnogim drugim, Stefanu Milenkoviću neće biti prvi put da nastupaju zajedno.
U kombinaciji sa orkestrom Camerata Academica, koji je Isidora Žebeljan uporedila sa renomiranim evropskim orkestrima, Vasil i Stefan, kombinujući različite muzičke stilove, talenat i strast, 13. januar učiniće magičnim i neponovljivim.
Jedinstveni doček u Novom Sadu koji spaja dve Nove godine, dva kalendara i dva računanja vremena, 31. decembar i 13. januar, prvi put će biti realizovan u onlajn formatu, predstavljajući nove prostore za kulturu, kao što su Fabrika, Skladište i Biro na Velikom Limanu, buduća Čeličana, mreža kulturnih stanica i prva Gradska koncertna dvorana.
SUBOTA, 24. SEPTEMBAR 1966. Džimi je još uvek bio na njujorškom vremenu kada je avion sleteo u London (9.30 pre podne lokalno, za Džimija pola pet ujutru). U avionu je bilo toliko hrane (file minjon, jastog) i toliko pića (šampanjac, vrhunski škotski viski i brendi) da se Džimi iscrpeo. Nenaviknut na duga putovanja i probuđen u četiri sata ujutru, pošto je pre toga uspeo da odrema samo dva sata, Džimi je predstavljao mešavinu lošeg zadaha, hladnog znoja i krvavih očiju nespremnih za ono što se sprema.
Pošto su putovali prvom klasom, on, Čaz i njihov tehničar Teri Makvej (pozajmljen od Animalsa) prvi su izašli iz aviona i prvi se našli na carini. Džimi se smeškao, ali je bio vrlo zabrinut. Nelagodnost je narušavala njegovu pojavu i zbog tog se osećao trapavo. Obeležen svojim crnilom, osetio je da to napadno američko crnilo radi protiv njega.
Teri je nosio kofer sa Džimijevom gitarom. Džimi nije imao radnu dozvolu. Priča koju je Čaz smislio: Džimi je profesionalni pesmotvorac, došao da pokupi novac od autorskih prava. Službenicima na carini nije se dopala ova priča. Znali su da je sumnjiva, ali krupni belac u odelu delovao je kao neko ko zna šta priča (oni su čuli za Animalse), pa su propustili crnju nepouzdanog izgleda sa sedmodnevnom vizom bez mogućnosti zapošljavanja.
Džimi, njegov sasvim novi pasoš i njegove farmerke i njegova frizura u stilu Boba Dilana. Sve ostalo što je posedovao nalazilo se u koferu za gitaru: pozajmljeni stratokaster, jedna preobuka, teglica antibakterijske kreme za lice (te jebene bubuljice, čoveče) i ružičaste papilotne za kosu.
S druge strane graničnog prelaza Džimi je usplahiren, oduševljen, kao vatromet pred pucanje. Čaz, koji je čitavim putem u avionu kovao planove, odlazi do telefonske govornice i počinje igru sa novčićima. On zove kancelariju grupe Animals i razgovara sa Triksi Saliven, ličnom asistentkinjom Majka Džefrija. Triksi je potpuno upoznata sa Čazovom namerom da napusti Animalse i krene, sa Majkom, u menadžerski posao. Njoj se dopada Čaz, prepoznaje kakav je on: poštenjačina, talentovan muzičar, srdačan u društvu. Međutim, ona zna kako on nije ništa bez Majka. Majk je, kaže Triksi, „neko vrlo poseban... zajeban lik i prokleto pametan“.
Čazov naredni telefonski poziv upućen je njegovoj devojci, Šveđanki Lote. Čaz i Lote imaju rezervisane sobe u hotelu Hajd park tauers u Bejsvoteru. Jedna je za Džimija. Čaz joj kaže da će oni doći kasnije popodne pošto on i Džimi svrate na neka mesta. Kaže joj da se spremi. Večeras idu u klub Skoč of Sent Džejms.
Skoč (ušuškan među kaldrmisanim ulicama oko Trga Sent Džejms, nedaleko od Parlamenta) jedno je od nekoliko noćnih žarišta razigranog Londona, koja pružaju ugostiteljske usluge novoj pop aristokratiji, zajedno sa mestima kao Ad Lib na Lester skveru ili Blejzis i Kromvelijen u Kensingtonu. Pripita mladež plave krvi, otmeni gangsteri, napadni fotografi sa noćnim naočarima za sunce, modne kraljice ravnih grudi i pilulama nakljukane starlete. To je ona vrsta posleponoćnog šampanjskog geta gde bi se mogli pojaviti Pol Makartni i Mik Džeger, okruženi posvećenicima pop života kao što su Robert Frejžer, Dejvid Bejli, Staš i Piter Maks, ili besprekorno odevene boginje kao Tvigi, Merijen Fejtful, Džuli Kristi i Žaklin Bize.
Čaz kaže Lote da pozove ljude u Skoču, obavesti ih da dolaze te večeri i ostave im dva stola. Skoč je najverovatnije odredište za subotu uveče u Londonu u tom trenutku, veliki izlog za pokazivanje Džimija iako on još uvek ne može legalno javno da zasvira.
Naredni poziv je starom pajtosu Zut Maniju.
Zut je pevač i orguljaš sopstvenog sastava Big rol benda, koji je upravo imao omanji hit sa pesmom „Big Time Operator“. On toga još uvek nije svestan, ali Džimijev budući uticaj preobraziće Zutov bend od prosečnih ritam i bluz izvođača (stepenicu iznad pristojnog, uštogljenog dečaka Džordžija Fejma, a stepenicu niže u odnosu na divljeg Brajana Ogera) u kratkovečnu psihodeličnu grupu, po svim propisima „leta ljubavi“, Dantalijans čeriot (Dantalian’s Chariot po mitskom Vojvodi Pakla koji predvodi trideset šest demonskih legija).
Zut ima finu gajbu u Fulamu, od aerodroma udaljenu kratku vožnju taksijem. Čaz je smislio da Džimija najpre odvede tamo, da dune, popije čaj, malo zableji sa likovima sličnim sebi pre nego što bude zvanično predstavljen ljudima u Skoču. Druga mogućnost je da odvede Džimija pravo u hotel. Usamljena soba sa jednim prozorom, bez društva, bez atmosfere, bez duvke.
Zutova gajba je kao glavna železnička stanica za sve frikove i muzikante u prolazu kroz zapadni London. Kada se Čaz pojavio oko jedanaest sa Džimijem, Zut je baš opušten. Džimi spazi opremu Big rol benda naslaganu u predsoblju i kapira da je na pravom mestu. Ovaj Čaz zna znanje. Džimi smernog lica pita Zuta da li može da zasvira njegov beli telekaster, a Zut mu odobravajuće klimne glavom kroz venac dobrog dima.
Džimijevim licem preleteo je širok osmeh.
Zut ga sluša pažljivo. Pokušava da ukapira. On čuje bluz, soul, gospel. On čuje crno i belo, čuje čistu blistavu svetlost. Zvončići. Poljupci. Ujedi. Smeh. On baci pogled na svoju suprugu Roni i primeti da je vidno napaljena. Vrišti u sebi. Ovlažila je.
Džimijev pogled je stidljiv, ali on zabacuje međunožje i telekaster u njegovim rukama počinje da plače.
Roni ne može da veruje. Ona trči na sprat u stan svoje prijateljice Keti.
Mnogo godina kasnije, u sasvim drugom životu, Keti Ečingem mi je preko telefona ispričala da joj je Roni doviknula: „Keti! Brzo silazi dole! Čaz je doveo nekog tipa iz Amerike koji izgleda kao divljak sa Bornea!“
Keti je ležala u krevetu i pušila. Nije joj se žurilo. Ona je čula buku, ali prethodne noći je došla kući u bogzna koje vreme. Zut i Roni su redovno dovodili mnoge moguće divljake. Keti ima dvadeset godina, vrlo je moderna i veoma lepa. Krupne smeđe oči, tamna ravna kosa. Keti radi kao frizerka. Međutim, kada izađe uveče sa Roni, ona je ponekad disk-džokej u Kromvelijenu ili Skoču.
Keti i medena plavuša Roni su odličan spoj. Keti je seksi, slobodna, prava riba razigranog Londona, a Roni je topla boginja majka, nedodirljiva Zutova žena. Njih dve su u centru pažnje gde god da se pojave. Roni je zaštitnica. Darbiširskoj curi, Keti, zaštita nije neophodna. Ona je već bila sa Brajanom Džounsom, Kitom Munom, takvom ekipom. Keti je sada velika devojka sa cigaretama umrljanim karminom i hašišom.
Keti odugovlači sa silaskom i tada je već prekasno. Čaz i Džimi odlaze. Nije važno. Dogovaraju se da se vide uveče u Skoču.
Džimi želi da vidi i Lindu Kit. Linda je glavni razlog što je Džimi uspeo da stigne ovako daleko. Džimi želi da vidi sve što treba videti. Ipak, Linda je još uvek Kitova riba, pa iako je potpuno odlepila što je Džimi najzad u Londonu, a sve njenom zaslugom, ona kaže da će se naći tek kasnije u Skoču.
Kada se pojavio te večeri sa Čazom i Lote, predstavljen je kao ćutljivi, stidljivi Džimi. Sve dok nije dobio priliku za malu demonstraciju na bini posle koje su svi popadali, u fazonu: „Šta je ovo?“
Ovo nije Džimi u ulozi „Divljaka sa Bornea“, već ozbiljan muzičar koji uručuje svoje akreditive. Mladi crni američki bluzer, kapirate? Slušajte kako nailazi voz. Bez predstave, samo svirka. Orkan u zatvorenom prostoru. Modovi u elegantnim odelima i musavi post-bit polaznici umetničkih škola ne mogu da veruju onome što čuju. Lepuškaste ribe u minisuknjama zabacuju kose, sve ustreptale kao da bi bilo gotivno voleti ovog crnog, inostranog baticu.
Pre Džimija, ovamo su dolazili bezopasni obojeni likovi iz SAD i svirali prosti akustični bluz. Big Bil Brunzi je već bio zašao u pedesete, pa je smatran antikvitetom. Dolazili su i opasnici zlokobnog električnog bluza, kao Madi Voters, ne mnogo mlađi od Big Bila, ali beskrajno strašniji. Šašavi matorci koji su se dopadali momcima, ali su ih devojke gledale s visine.
Sada se pojavio Džimi Džejms, mlad, lep i sladak, mrmljajući nežne reči u mikrofon. Razmahivao je gitarom kao čarobnim štapićem, kao Pan što svira svoju frulu sa ivice prozora kada padne mrak i svet duboko utone u snove.
Linda Kit je posmatrala ovo sedeći za stolom, uz mešavinu ushićenja i straha. Bila je u pravu: Džimi je zaista buduća zvezda. Ali tek sada joj je sinulo šta će se potom dogoditi, pa nije bila sasvim
sigurna šta oseća. Džimi je bio Lindino veliko otkriće, Lindin posebni prijatelj. Sada će Džimi pripadati svima ostalima. Ko je uopšte ta Linda?
Kada je Keti stigla (namirisana kosa, suknjica do dupeta, ludačka energija) ponovo je zakasnila. Džimi je već završio svoj mali nastup. Čaz je mahnuo njoj, Roni i Zutu da se pridruže društvu za stolom. Povukao je stolicu i postavio Keti odmah pored Džimija.
Džimi je zadovoljan. Pokazuje Keti da mu priđe bliže, a onda joj šapuće u uvo: „Mislim da si prelepa.“Poljubi je u uvo i smeši se. Onda priča neke druge stvari. Stvari kakve momci pričaju devojkama razrogačenih očiju.
Roni prati šta se dešava. Srećna je zbog svoje drugarice, kikoće se. Ovo je sada već prokleto previše za Lindu, koja odlepi. Prosipa svoje piće na Roni. Tanjiri počinju da lete. Stolovi se prevrću. Džimi uhvati Keti za ruku i oni beže. Čaz im dovikne da uzmu taksi i da se nađu kasnije u hotelu. Keti i Džimi se smeju, istrčavaju na ulicu držeći se za ruke.
Opet u baru hotela, Džimi obrađuje Keti. Stidljiv je, sladak, učtiv, pažljiv i Amerikanac i zabavan. Čaz kaže da će on biti zvezda. Džimi se skromno buni, a Keti pokušava da se pravi ’ladna.
Ujutru, opuštanje, u krevetu sa Keti koja ga drži za ruke i gleda ožiljke na njegovim zglobovima. Džimi se skoro usrao kada su se vrata naglo otvorila i Linda Kit upala u sobu.
„Hej, mala...“Linda ga ne sluša. Zgrabila je stratokaster koji mu je dala i ponovo istrčava iz sobe. „Kretenu!“Džimi kaže Keti da je sve u redu. To je riba Kita Ričardsa. Prolupala ludača, zaboravi je. Keti nema ništa protiv... za sada. Sve je ovo možda samo pustolovina za jednu noć... možda i nešto više, Keti to još ne zna, ali poradiće na tome.
Džimi je potpuno oduševljen što je otvoreno bio sa belom ribom. Kod kuće bi zbog ovoga u nekim državama još uvek mogao biti linčovan. U većini država međurasni brakovi još uvek su smatrani zločinom. Učesnici belačkih protestnih marševa mržnje i dalje su se pojavljivali sa svojim transparentima „Mešanje rasa je komunizam“, kada god je to potrebno za televizijske vesti.
Čak ni drugar Frenka Sinatre Semi Dejvis Džunior, najveći „počasni belac“u industriji zabave, nije se provukao sa muvanjem bele ženske. Posle venčanja sa vrelom švedskom filmskom kraljicom Mej Brit 1960. godine, grupe belih mrzitelja okruživale su dvorane u kojima je nastupao i mahale natpisima: IDI KUĆI, CRNČUGO.
Lavina pisama ispunjenih mržnjom sručila se na njih sa svih strana. Pretnje smrću pred koncerte u Rinu, San Francisku, Čikagu... Ispred kluba Lotus u Vašingtonu, Američka nacistička partija postavila je svoje straže, a Semi je uznemireno izvlačio svoje stakleno oko.
Usledile su i javne i lične kritike od američkih crnaca. Optuživali su ga da je postao Čiča Toma, a novinski naslovi postavljali su pitanje: „Da li se Semi stidi što je crnac?“Prestravljeni Semi je unajmio celodnevno naoružano obezbeđenje. On i Mej su prestali da izlaze. A kada bi izašli, Semi je nosio revolver ili štap sa skrivenim nožem u dršci.
Čoveče, Semi je bio čuveni crni umetnik. Kakve šanse bi imao siromašni, bezvredni mešanac kao što je Džimi? Ipak, Džimi je kresnuo mnogo belih riba i ranije. Ali to je uvek bilo strogo skriveno.