Nema odustajanja
“Planirali smo premijeru u septembru, 2020. godine. Cela godina je prošla u otkazivanjima i pomeranjima proba i predstava. Danas verujemo da će Beograd dobiti sasvim novi komad, i to u martu 2021. Radimo i brinemo”, napisao mi je pre nekoliko dana Dimitri
KAO FIGURA OD najfinijeg porcelana na samoj ivici stola. Padne i polomi se. Sakupimo sve komadiće, zalepimo i ponovo postavimo na ivicu stola. Novi lakat će je uskoro gurnuti na beton. Udarac. Sve iz početka. Rad i briga postali su definicija umetničkog postojanja u vremenu pandemije. Bar za one koji žele da postoje i u vremenu posle. Ma kakvo ono bilo. Možda možemo da pretpostavimo, ali ne i da biramo.
Dimitrisov komad, još uvek bez naslova, otvara 18. Beogradski festival igre. Zreo, nametljiv, zahtevan, veliki i hrabar, baš po meri ozbiljnog punoletstva. Sva sreća, stari smo znanci. Biće ovo treće gostovanje čuvene atinske trupe pred beogradskom publikom. A da li će biti pred beogradskom? Neizvesno, jer prestonica možda neće imati scenu za velike pozorišne produkcije.
I dok Papajoanu traži svoj naslov, kreirajući spektakularnu igru u bazenu, jedan naslov s naše liste zvuči ohrabrujuće: “Normalno”! I, već se nadamo da će biti tako. U pitanju je novi rad Đulijerme Botelja, Brazilca koji godinama pravi sjajne produkcije za ženevski Alias. Predstava neponovljive preciznosti i jedinstvene estetike izvodi se po baletskom podu ispod koga je debeo sloj sunđera. Za svaki slučaj!
Redak dragulj izbrušen 2020. godine je i novi komad Adija Butrosa iz Tel Aviva. Redak, jer novih komada ove godine gotovo da nema. Adi je tajno radio s igračima u Izraelu, po garažama i stanovima. Uprkos problemima i suludim epidemiološkim protokolima u Izraelu, mladi umetnici nisu želeli da izgube datume u pariskom Teatru de la Vil. S direktorkom ovog pozorišta Kler Verle srela sam se u oktobru na Bijenalu igre u Veneciji. Tada mi je rekla: “Adi je uspeo da oduševi parisku publiku, pet večeri zaredom. Bojali smo se da štampamo brošure i letke, da plaćamo oglase, lepimo plakate i trošimo novac na TV reklamu. Jednostavno, dok momci nisu sleteli u Pariz, nismo ni verovali da će doći. Samo nekoliko postova na društvenim mrežama, i desilo se čudo. Odmah nakon prve večeri, usijali su se telefoni. Najbolja reklama su ljudi. Taj komad moraš imati!” Sledećeg jutra sam joj rekla: “Adi dolazi u Beograd. Sve smo se dogovorili!” Nije verovala.
Koreografski centar Roberta Zapale u Kataniji zatvoren je već nekoliko meseci za publiku. Probe se dešavaju gotovo krišom, iza nekoliko zakatančenih kapija. Ministarstvo kulture Italije je finansijski zbrinulo svoje trupe i umetnike, tako da zime nema. Naročito ne na Siciliji. Nedostaje jedino život predstava pred publikom. U Beograd stižu sa predstavom o Svetoj Agati, u izvođenju neverovatnih igrača i ostrvskih muzičkih virtuoza. Obožavam ovo delo i srećna sam da sam imala prilike da uživam u njemu nekoliko puta. U Teatru Belini u Kataniji, Teatru Verdi u Gorici i u Teatru Vali u Ređo Emiliji. Retki su umetnici koji imaju dar da prenesu priču, da vladaju pokretom, ritmom, vremenom, režijom… Zapala je opasan tip, baš kao i Frank Šartije koji potpisuje komade koje će na 18. Beogradskom festivalu igre izvesti neprevaziđeni belgijski Peeping Tom. Živi horor film, to je Šartijeov “diptih”. Komadi “Vrata koja nedostaju” i “Napuštena soba” sigurno će obeležiti nekoliko sezona na najpoznatijim svetskim scenama i festivalima. Zato valja krenuti od Beograda!
Velika francuska dama savremene igre Magi Maren preporučila mi je svoj komad “Linija grebena”... Iako nije poslednja produkcija koju potpisuje, čini se da ovim radom ona beskompromisno odgovara na aktuelna pitanja, objašnjavajući brojne pojave čiji smo nevoljni svedoci. A onda mi je poslala eksplikaciju predstave. Njen autorski tekst. Odličan. Video nisam otvorila. Želim da uživam u pozorištu, zajedno s beogradskom publikom!
Kada je u martu počelo sve da se ruši, čula sam se s Akramom Kanom. Njegovo “Nadmudrivanje đavola” već je bilo u našem kalendaru za april 2021, a ja sam mu u dahu prepričavala moje vrišteće iskustvo sa Njujork siti baletom i njihovom turnejom koju smo planirali osam godina i koja je prekinuta nakon nastupa u Budimpešti, na dva koraka ili dva dana pre izvođenja u Novom Sadu i Beogradu… Uspeo je da me uteši i ubedi da budem strpljiva. To strpljenje me je držalo kratko, ali neprekidan rad u nametnutim uslovima postajao je važan saveznik. Upornost i dar za lepljenje one porcelanske figurice smo pokazali. Od razbijenih komadića, ponovo smo stigli do ozbiljnog festivala. Iza nas je teška godina, ali i 11 odigranih predstava! Iz inostranstva. Uspeh kojim se retki festivali mogu pohvaliti. Sada idemo dalje jer treba “nadmudriti đavola”, “proći kroz vrata koja nedostaju”, odigrati nešto po “liniji grebena” i vratiti se na “normalno”. Uz blagoslov Svete Agate.
Nadam se da Papajoanu neće ponuditi suviše izazovan naslov. Krilatica nema odustajanja ionako je zgazila sve slogane. Od čistih do rekonstruisanih senzacija.