Film „Another Round“
Nezadovoljstvo je kao brat ili sestra koje nikad niste želeli da imate. Ne možete da ih se otarasite, ma koliko brzo trčali i ma koliko daleko pobegli jer nekim čudom će vas stići. Njegovo prisustvo je loš saveznik i još lošije društvo. Toliko je naporno i teško da postoje samo dve opcije. Osećaj nekontrolisanog besa koje hrani alavog nezadovoljnika dok dobronamerni napuštaju vaše okruženje ili katatonična smirenost i prepuštanje dok vas ova čudna zver polako grize, sve dok ne odluči da vas proguta. Niko ne zna koliko je vekova tu i da li je starije od samog čoveka, ali kad njegovo veličanstvo sa velikim „N“pokuca na vrata, nema tog opijata ili opsesivne zavisnosti koji će ga oterati, ma koliko brzo trčali, ma koliko god daleko pobegli.
Martin (Mads Mikelson), profesor istorije u danskoj srednjoj školi, sve manje liči na čoveka, sve više na predvidivi obris umornog prosvetnog radnika. Tu je svakog jutra u učionici sa pomahnitalim tinejdžerima i više ne zna ni o čemu priča – da li je predavanje o industrijskoj revoluciji, Prvom ili Drugom svetskom ratu. Uostalom zar je i bitno? Život pre ili kasnije postane jedna izlizana kuhinjska kripa sa flekama od ajvara koju treba zameniti nekom drugom i počistiti nered.
Martinu časovi džez baleta, entuzijazam ka doktorskim studijama i želja za šarmiranjem deluju kao neki drugi život. Živeo ga je, ali više ga ne živi. Dovoljan je jedan pogled na ćutljivog profesora. Ako je bilo iskre u njemu, umrla je. Šta se desilo? Onaj na „N“što lupa na vratima, ali Martinu je uveliko seo u krilo.
Mada, ne treba da čudi zašto se u tekstovima autora koji su pisali o filmu, ali i u opisima „Another Round“napominje da je Martin u „krizi srednjih godina“. Kao što je termin depresija zloupotrebljen u svakodnevnom govoru i pripisuje se svakom osećaju dosade, umesto jednoj od najtežih mentalnih bolesti sa najvećom stopom smrtnosti zbog sucida, tako je i „kriza srednjih godina“odjednom postala odraz teškog nezadovoljstva praćena anksioznošću. Naš profesor je stegnut, previše zabrinut i previše svestan onoga što govori. Do te mere da blokira samog sebe. Nije u krizi srednjih godina. Anksiozan je i nezadovoljan.
Dve stvari će mu promeniti život. Jedna je stigla u vidu opomene od strane đaka i roditelja koji su nezadovoljni njegovim radom, a druga je stigla u vidu ideje norveškog filozofa i psihologa koji je zagovornik teze da se ljudi rađaju sa deficitom alkohola u krvi, tačnije 0,5 promila. U šašavoj ideji da dnevna doza od 0,5 čoveka čini rasterećenijim, pristupačnijim i efikasnijim u radu, Martina i trojicu kolega iz škole spakovaće u pijani kombi. Na početku će se veselo ljuljati na 0,5 promila sa razdraganim i kreativnim pristupom u radu, ali kad kombi krene nizbrdo, bojim se da norveški filozof nije informisao svoje sledbenike – gde je kočnica?
„Another Round“autora Tomasa Vinterberga zaista podseća na veselog pijanca. Beskrajno je simpatičan, neminovno je duhovit, ali uvek se desi još jedna čaša posle koje postane tužan i uplakan. Organska komičnost filma počiva na tragediji. Na kraju krajeva, uvek ispred velike tuge stoji veliki osmeh.
Scene polupane četvorke koja baulja i igra ulicama ili doživljava katarzu na predavanjima dok su tinejdžeri zabavljeni pitkim predavanjima, kad promili iščeznu, vraćaju se na staro dobro nezadovoljstvo. Tragikomična scena profesora čija deca stalno piške u krevet, životnom ironijom posle daleko više od 0,5 promila ga tera da se upiša u bračni krevet. Što je za njegovu suprugu bio kraj svih krajeva.
Osećaj neizbežne katastrofe, iako stvari deluju kao da su pod kontrolom, lebdi u vazduhu tokom čitavog filma. Težina čak i duhovitih scena je posledica tragedije koja će se desiti u filmu, ali i tragedije koja se desila iza kamere.
Tomas Vinterberg je četvrtog dana snimanja filma bio na telefonu sa bivšom suprugom koja je vozila njihovu ćerku za Pariz u poseti prijateljima. U tom trenu se desila saobraćajna nesreća u kojoj je njegova ćerka (19) izgubila život. Reditelj je želeo da ćerka debituje u filmu i nekoliko puta se konsultovao sa njom u toku pravljenju scenarija kako bi pogodio tanku žicu senzibiliteta učenika danske škole koji su replika njenog iskustva i prijatelja koje je imala.
Kako je objasnio u intervjuu u svakoj pori filma je njegova ćerka. Iako se „Another Round“ne bavi porodičnom tragedijom koju je doživeo Vinterberg, neverovatano je prisustvo iskonske usamljenosti i apatije, čak i onda kad je film komičan i duhovit.
„Another Round“je retka sorta. Na kraju ono što je bilo smešno više nije uopšte smešno. Ono što je tužno, još je tužnije. Možda pomogne „još jedna tura“koja sve pod tepih gura, a možda ne.
OSEĆAJ NEIZBEŽNE KATASTROFE, IAKO STVARI DELUJU KAO DA SU POD KONTROLOM, LEBDI U VAZDUHU TOKOM ČITAVOG FILMA. TEŽINA ČAK I DUHOVITIH SCENA JE POSLEDICA TRAGEDIJE NA FILMU I IZA KAMERE
IAKO SE „ANOTHER ROUND“NE BAVI PORODIČNOM TRAGEDIJOM KOJU JE DOŽIVEO VINTERBERG, NEVEROVATANO JE PRISUSTVO USAMLJENOSTI I APATIJE, ČAK I ONDA KAD JE FILM KOMIČAN I DUHOVIT
dali moji najvoljeniji. Božana je kao maestro među kostimografima tražila od materijala da se dematerijalizuje. da til bude još providniji, organdin još nestvarniji, svila još prefinjenija... Tome me je i otac učio kao režiser u čijim sam predstavama, na svoju sreću, glumila. To i jeste umetnost, kada svaka stvar ili reč ili slika dobiju svoj oreol, svoje duboko značenje, svoj odraz u našem srcu. Mi ljudi zaista, svaki od nas ponaosob imamo neki svoj materijal. svi ljudi, pa i oni van scene smo režiseri, kostimografi, koreografi naših sudbina.. ljudi su danas sve više od sintetike, sve lažniji, krući i plastičniji, a ja sam bila srećna, tako kaže Grigorije - tata mog stefana, što je većinu mojih uloga kreirala i Božana “svojim rukama od satena”.
Čime se sad bavi Grigorije? Bilo je vesti da ste se mirili i da ste zajedno...
- novinari prvo nešto izmisle, pa onda to objavljuju i to po nekoliko puta. Uopšte nisu kreativni, već isključivo profitabilni... Ali jedno jesu pogodili. kao otac i majka deteta se jako dobro slažemo. Grigorije je u Vinči osnovao svoj teniski klub i steva je veoma često sa tatom u sportskom fazonu. Vreme rastanka i tuga zbog njega davna je prošlost i sada sa radošću odem u taj njihov sportski klub. Pod brezama, u Vinči, na toj njihovoj prelepoj sportskoj terasi, posluže me zajedno sokom od zove. Meni je onda stvarno drago što steva uči od tate ne samo teniske već i džentlmenske poteze.
Kako vidite svoj dalji posao?
- naizgled situacija po umetnost je u celom svetu veoma sumorna, ali ja imam puno nade. Po meni umetnost je i bila već dugo na nekoj svojoj raskrsnici, počela je da proizvodi ne smisao - već zabavu i profit, i sad u ovoj velikoj krizi htela - ne htela mora da iznađe svoju novu misiju. Odavno sam govorila da će glumci jednog dana otuđene ljude učiti kako se voli, kako se izjavljuje ljubav. Možda upravo zato u ovo teško vreme za opstanak