Neki drugi Aleksandar
Ove subotnje stupce posvećujem jednoj kritici. I istoriografskoj, i književnoj, i dramskoj. Istorijski roman i igrana serija o kralju Aleksandru Karađorđeviću, u svakom slučaju, zaslužuju poseban osvrt.
kod nas se odomaćio LOŠ običaj da se o istorijskim događajima i ličnostima javnost obaveštava iz beletristike umesto iz istorijskih knjiga. I to, samo po sebi, ne bi bilo neprihvatljivo ukoliko bi ti spisateljski poduhvati odgovarali visokim zahtevima istorijske verodostojnosti. Poznat je primer Aleksandra Dime oca koji je čitave epohe francuske istorije uspeo da prenese čitalačkoj publici u vidu romansirane istoriografije. Za takvo dostignuće, svedoči i rad ovog autora, neophodan je ogroman, detaljan i precizan uvid u onaj korpus činjenica bez kog je nemogućno postići potrebnu istorijsku autentičnost.
Kod nas se, međutim, svemu pristupa olako, aljkavo, nekako ofrlje. Sve se radi na brzinu, površno, sa minimumom uloženog napora. Da stvar bude gora, piše se o proteklim vremenima sa neprihvatljivom dozom pristrasnosti. Sopstvena se predubeđenja projektuju u prošlost, istorijske okolnosti se predstavljaju u svetlu piščevih maštarija, opisuju se nepostojeći susreti, dijalozi, stavovi. Iz jedne takve, suštinski pogrešne, vizure nije mogućno dočarati prohujala razdoblja i ljude u njima. Dobili smo, sledstveno, jedan narativ opterećen ne samo fantazijom nego i neistinom. Otud i priče, i prizori, i karakteri deluju izveštačeno do mere otužnosti.
Veoma je zahtevan pokušaj pisanja o Aleksandru, stvaranju Jugoslavije i prvim decenijama u životu te nesrećne zemlje. Razumeti ondašnje doba i njegove aktere još je teže. U odnosu na sadašnjost, i duhovi i ideje bili su dijametralno drugačiji. Proniknuti u njihovu bit riskantna je avantura. U sebi krije mnoge podvodne hridi o koje se autor lako može olupati. Pisac romana „Aleksandar od Jugoslavije“, nažalost, sapleo se na prvoj prepreci. Namerio je više no što su mu realne moći i znanja dozvoljavale. Zlatno pravilo svakog posla svodi se na ovo: Ne bavi se onim o čemu pojma nemaš. Obrukaćeš se.
Aleksandar ponuđen ovdašnjem čitalaštvu i gledalištu jeste intrigantna osoba, ama vrlo malo ima dodira s istinskim Aleksandrom. Zajedničko im je ime, titula i uniforma – sve ostalo je veoma različito. Istinski Aleksandar bio je čovek tvrdog kova, krut i netolerantan, nadmen i u mnogo čemu hirovit. Taština mu je bila veća od zemlje nad kojom je vladao. Opasan egaloman sa žezlom u ruci, on nije imao preteranog poštovanja za demokratiju i nezavisnost javnih institucija. Sklanjao je protivnike i neistomišljenike, okruživao se laskavcima i beskičmenjacima. Uvodeći svoj režim 6. januara 1929. konačno je pokazao svu svoju samovolju. I samovolju i uobraženost. Vladao je manje kao diktator, više kao komandant. I narod, i politički činioci, i uverenja, morali su biti podvedeni pod vojničku disciplinu i upodobljeni njegovim, neretko, pogrešnim pogledima i procenama. Aleksandar nije uvažavao nikog, još je ređe ikog slušao. Bio je vladalac onog soja što svoju sopstvenost