Kako je Stepinac „brinuo” o Židovima, Srbima, nearijevcima...
...Ko je Petra Keli? Pamte je šezdesetosmaši kao i antinuklearci, borac za zdraviju životnu sredinu i ljudska prava, slobodu govora i medija. Jedna od osnivača partije Zelenih. Uvela ih je u Bundestag. Članica Zelenih danas je i Viola fon Kramon. Petra je u beogradskom Studentskom kulturnom centru 1985. održala predavanje. Podržala je studentske proteste protiv “verbalnog delikta” odnosno široko primenjivanog člana 133. Krivičnog zakona SFRJ iz 1976. Taj član je bio gusto sito za disidente, političare, književnike, umetnike, profesore, reditelje, slikare, novinare... Ako bi lanuli, napisali, uradili nešto protiv tadašnjih vlasti.
U razgovoru sa beogradskim studentima nemačka parlamentarka kritikovala je Zakon o medijima, ocenivši ga nedemokratskim, zakonom koji uskraćuje slobodu medija i ugrožava profesiju novinara.
U REAKCIJAMA NA IZVEŠTAJE I IZJAVE EVROPARLAMENTARACA OVDAŠNJA POLITIKA, OD NJENOG VRHA DO DNA, NE PRAVI ISKORAK. NAPADAJU, ČESTO I BEZ MERE. POSEBNO ŽENE: FAJON, FON KRAMON... PRE SKORO 40 GODINA I PETRU KELI...
Tada nije bilo tabloida, ali je Petra Keli s predanošću današnjih, provučena kroz katran politički osuđujućih komentara, dok je perje prepušteno - tadašnjem botovanju - “svesnim građanima” - koji su u njenom delovanju prepoznali “mračne namere” i podrivačku aktivnost u rušenju vlasti.
I tzv. ozbiljni, politički komentatori odjekivali su, po pravilu, s leve strane novine, od jednog do dva stupca, uvek u okviru kao plaćeni oglas ili čitulja. Jedan od revnosnijih komentatora u temeljnom dvodnevnom istraživanju, utvrdio je da ideološko posrtanje i zastranjivanje
Petre Keli potiče i od njenih “nejakih grudi” (!!!).
Petra Keli je inače na Tribini u SKC-U nosila majicu na kojoj je pisalo: “Protiv verbalnog delikta“. Uz sinhronizovanu akciju vlasti i medija a sve zbog naravno “uznemirene javnosti”, Petra Keli je proglašena nepoželjnom osobom i proterana. Nepunih 16 godina kasnije ondašnji medijator i prevodilac razgovora Petre Keli sa studentima postaje srpski premijer.
Izveštaj poslanika Vladimira Bilčika o napretku Srbije na evropskom putu koji je usvojio Evropski parlament nije obavezujući, kaže presednik Skupštine Ivica Dačić, ali će ga skupštinski Odbor, eto, ipak razmotriti i analizirati. Ne samo ovaj izveštaj nije švedski sto sa koga će se (pro)birati, bez obzira da li su neka od “jela” manje ili više začinjena. Neracionalno je relativizovati ga, ponajmanje zbog Evropskog parlamenta.
Nije nepoznato da prvi čovek SPS-A posle svake piruete na političkoj sceni ostaje na nogama, pa i posle izjave da evroparlamentarci nisu zabrinuti za stanje životne sredine u Beogradu ili Čačku, ali jesu tamo gde su Kinezi. Oni jesu pomenuti, jedino ako Dačić Beograd i Čačak smatra malim gradovima, jer Evropski parlament, između ostalog, “apeluje na vlasti da preduzmu mere za poboljšanje kvaliteta vazduha, posebno u velikim gradovima i industrijskim područjima poput Smedereva, Bora i Kolubare”.
Činjenica je da kineske investicije i projekte, ne samo u Srbiji, Brisel prati povišenim stepenom pažnje i posebnom optikom. Ali to ne znači da je vazduh u Smederevu, Boru, Čačku, Beogradu ili Valjevu kvalitetan i čist. To bi bez dvoumljenja potvrdio i direktor Agencije za zaštitu životne sredine Filip Radović, bez obzira kojim tablicama obračunavao stepen zagađenja vazduha. Pojedini navodi u Izveštaju nose aromu zluradosti, poput recimo navodnog “nedostatka medicinske opreme”, ali valja takođe podsetiti da i Predrag Kon, pre godinu dana, nije krio da testova nije bilo dovoljno, kao i da su se nedostajuće rukavice i maske nalazile u magacinima, ali da ih zdravstevne ustanove nisu blagovremeno trebovale. Na stanju dakle postoji, ali tamo gde treba toga nema - dešavalo se i to.
Cilj razgovora, debate, rasprave ne samo sa evroparlamentarcima ne treba i ne sme da bude pobeda, već napredak
Predsednik Srbije je reagujući naveo da su se “evroparlamentarci izgubili u prostoru i vremenu i čitali neki izveštaj iz 2011, a ne iz 2021”. Šta su čitali, ne znam, ali znam da nema tog fotošopa koji bi provukao Infektivnu kliniku kako bi (o)dala sliku sistemske brige o toj zdravstvenoj ustanovi. Takva je bila 2011, 2012, 2013, 2014... Kada je korona zakucala i na naša vrata, nadležni su je se setili. I za to nam ne trebaju izveštaji. Bilo koji pogrešan podatak, nepreciznost, neobjektivnost, zamerke pa ni politička opredeljenja evroparlamentaraca ne smeju da budu tepih ispod koga će da se pometu Savamala, Krušik... To su afere koje su se izgubile u vremenu i prostoru, sa svežijom „krštenicom“od 2011.
Bez obzira što političari brzo uoče da je iskrenost skupa roba u javnom životu, cilj razgovora, debate, rasprave ne samo sa evroparlamentarcima ne treba i ne sme da bude pobeda, već napredak. Što pre to budemo shvatili, bolje po Srbiju. U suprotnom, i budući izveštaji Evropskog paralmenta biće obeleženi kao verbalni delikt.
Još jednom ću ponoviti. Nikada nisam napisao ili rekao da zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca zbog njegova ponašanja i njegovih izjava iz perioda postojanja NDH treba smatrati zločincem. Ali ću i ovom prilikom objasniti zašto mislim da su neke njegove izjave i njegova (ne)činjenja iz tog perioda za mene problematični.
Pa ću eto u tom smislu navesti još nekoliko “bizarnih” tumačenja Stepinčevih stavova. Uza sve navedeno u prošlotjednom tekstu problematičnim kod Stepinca smatram i to što mi se čini da on (u pismima i javnim nastupima) prije svega nastupa kao zaštitnik Katoličke crkve i katolika, a ne svih ljudi (u konkretnom slučaju građana NDH), pa čak niti svih kršćana. To ga naravno ne čini zločincem, ali otvara prostor za razgovor o tome što je za vrijeme rata činio, i je li imao prilike učiniti nešto drugačije.
“HUMANA” SELIDBA
Tako npr. u jednom pismu (14. lipnja 1941) on papu obavještava da je s Antom Pavelićem i Slavkom Kvaternikom pričao o tome da bi se određeni broj Slovenaca (200 tisuća) preselio u Hrvatsku, a isti toliki broj Srba “prebacio” u Srbiju. Stepinac se u razgovoru i pismu niti jednom riječju ne protivi ideji “humanog preseljenja”, a koja bi se danas na svakom sudu okarakterizirala kao primjer etničkog čišćenja.
I naravno da se niti jednom riječju ne pita što o protjerivanju sa svojih vjekovnih ognjišta misle sami Srbi. O tome kako se Stepinac odnosi prema katolicima, a kako prema nekatolicima govori i jedno ranije pismo koje nadbiskup (23. travnja 1941) upućuje ministru unutarnjih poslova NDH Andriji Artukoviću u kojem kaže: “Povodom najavljenog donošenja protužidovskih zakona čast mi upozoriti Vas na sljedeće: imade dobrih katolika koji su židovske rase i koji su iz uvjerenja konvertirali iz židovskog vjerozakona... imade među njima i takovih koji su se istaknuli kao dobri hrvatski nacionalisti. Smatram da bi bilo dobro da se kod donošenja potrebnih zakona uzme u obzir takove konvertite”.
Iako će Stepinac kasnijih godina javno govoriti protiv rasizma, premda za rasizam nikada javno neće optužiti ustaški režim, iz ovog je pisma vidljivo da je zagrebački nadbiskup imao priliku, ali da ministra unutrašnjih poslova nije upozorio da su rasni zakoni u prvom redu duboko nehumani i nekršćanski. Naprotiv, u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. Stepinac i dalje ne protestira zašto uopće postoje rasni zakoni (i logori) i što se na temelju istih nevine ljude progoni, nego protestira što se “tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore”.
TUMAČENJE BOŽJE ZAPOVESTI “NE UBIJ!”
Dakle, Stepinac ne moli Pavelića da ukine rasne zakone, zatvori logore i prekine s deportacijama nego predlaže “da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari...”. Zanimljiva je i Stepinčeva upotreba rasističkog termina “nearijevac”. Jednom mi je prilikom “objašnjeno” kako se on samo koristio terminologijom koja je u tom trenutku bila uobičajena. Naravno da ga ta činjenica nije obvezivala da je i on koristi. Uostalom, nakon 1945. je bilo uobičajeno da se ljudi nazivaju drugovima i drugaricama, pa se Stepinac nije priklonio toj praksi.
Možda bi se katolici, ali i svi ostali kršćani, mogli zamisliti i nad Stepinčevim tumačenjem Božje zapovijedi koja glasi “ne ubij!”. Naime, u pismu koje nadbiskup šalje Anti Paveliću i u kojem spominje “da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i
Stepinac ne moli Pavelića da ukine rasne zakone, zatvori logore i prekine s deportacijama
Stepinac papu obavještava da bi se odre eni broj Slovenaca (200 tisuća) preselio u Hrvatsku, a isti toliki broj Srba “prebacio” u Srbiju
istrage 260 Srba”, Stepinac ističe da to “po katoličkom moralu nije dopušteno” te moli poglavnika da se “na cijelom teritoriju NDH ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“. Nisam stručnjak za teološka pitanja, ali sam si dao malo truda i proučio nekoliko katekizama Katoličke crkve i nigdje nisam pronašao objašnjenje zbog koje to krivnje netko zaslužuje smrt, odnosno kada je to, osim eventualno u samoobrani, dopušteno da čovjek ubije čovjeka.
Čak i kada je u pitanju tzv. zakonita obrana, kaže Crkva, treba voditi računa da braneći svoj život, javni red i opće društveno dobro, netko ne primijeni više nasilja nego je potrebno. Na ovo posljednje se nadovezuje jedna važna napomena. U trenutku kada je pisano ovo pismo (14. svibnja 1941) nikakve oružane aktivnosti protiv NDH, nikakvog ugrožavanja javnog reda ili ugrožavanja života hrvatskih građana, od strane Srba, nije bilo. Ali to nažalost mnogima nije pomoglo da ne “zasluže” smrt...
DIO JAVNOSTI će, BEZ OBZIRA NA ONO ŠTO PIŠE U DOKUMENTIMA, UVIJEK PRONALAZITI RAZUMIJEVANJA ZA RIJEČI I POSTUPKE ZAGREBAČKOG NADBISKUPA
STEPINAC I MARTIĆ
...Za kraj i nešto oko navoda iz Stepinčeva pisma od 14. lipnja 1941. koje je izazvalo najviše reakcija u javnosti. Dakle, kada govori o “velikom interesu Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu” on kao jedan od razloga navodi da “se ne može negirati niti sva bijeda šizmatičke (pravoslavne) crkve”, te objašnjava da “duboko moralno propadanje njihova klera snosi krivicu za nesreću stanovništva”, odnosno da “nisu dali nikakvu pomoć vjernicima u ovoj oluji koja ih je snašla”.
Da pravoslavni svećenici nisu pomogli srpskom stanovništvu pri masovnim deportacijama i masovnim smaknućima je točno, ali ne zbog njihove moralne propasti, kako navodi Stepinac, nego zato što su među prvima završili u ustaškim logorima i po raznim stratištima. A i o tome je zagrebački nadbiskup također bivao redovito informiran.
Alojzije Stepinac spomenuto pismo zaključuje riječima “Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili ‘likvidirani’ iz Hrvatske” (“tutto liquidati” u originalu). U svezi s ovim posljednjim terminom zamolio sam bolje poznavatelje talijanskog jezika da mi pomognu s mogućim prijevodima. Javila mi se samo jedna osoba, naš ugledni intelektualac i sveučilišni profesor s adresom u Rimu.
Po njegovu mišljenju, “liquidare” bi se moglo prevesti i kao “odstraniti; učiniti da ih u Hrvatskoj više nema”. Iskreno, niti ja ne vjerujem da je Stepinac ikad zazivao fizičku likvidaciju u smislu ubijanja, tako da mi se ovaj prijedlog prijevoda čini prikladnim. Međutim, kao što ističe i sam profesor, i taj “blaži” oblik ipak podrazumijeva ili protjerivanje iz Hrvatske ili pokatoličavanje pravoslavnog stanovništva. A u oba slučaja srpskom se stanovništvu nameće nešto što je bilo protivno njihovoj volji.
Kako tumačiti i ocjenjivati navedene Stepinčeve stavove? Dijelu javnosti oni će sigurno biti neprimjereni i neprihvatljivi, a dio će posegnuti i za težim kvalifikacijama. Međutim, jedan dio će, bez obzira na ono što piše u originalnim dokumentima, uvijek pronalaziti razumijevanja za riječi i postupke zagrebačkog nadbiskupa. Ove posljednje bih zamolio da na trenutak zaborave Drugi svjetski rat i probaju zamisliti situaciju u kojoj u ljeto 1991. neki pravoslavni svećenik, npr. dalmatinski episkop, izgovara sljedeće riječi: “Vjerujem kada bi Mile Martić ostao na čelu Republike Srpske Krajine 20 godina Hrvati katolici bi nestali iz Krajine.” Pritom recimo da pod pojmom “nestali” ne misli na ubijanje nego na protjerivanje, ili posrbljivanje i prelazak na pravoslavlje.
Bismo li takvu izjavu smatrali (barem) duboko problematičnom?