TANJA MANDIĆ RIGONAT
Nečija lična trauma ovde se odmah instrumentalizuje, prestaje da bude bitna, postaje sredstvo
Zloupotreba i ljudi i činjenica i doga aja je velika, i vrtoglava. Mentalnom torturom i brzinom pažnja se usmerava i preusmerava, tako da čovek, i ako hoće, ne može sve da isprati, poveže - kaže Tanja Mandić Rigonat, poznata rediteljka.
Osim po svojim rediteljskim uspesima i hvaljenim predstavama, slovi za umetnika koji se ne libi da kaže šta misli, kritički sagledava stvari, a u razgovoru za “Blic nedelje” govori o položaju žene kod nas, seksualnim aferama, dominantnim mehanizmima...
- Afera je mnogo. Jedna potapa drugu. Mnoge nisu razrešene, zagubile su se u nizu drugih, potonule u vremenu. Šta im je zajedničko: činjenice postaju nebitne, omalovažene, a interpretacije superiorne i potpuno proizvoljne, kako kome i za šta odgovara. Zloupotreba i ljudi i činjenica i događaja je velika, i vrtoglava. Kao da se vrtimo na nekom poludelom ringišpilu. Pažnja javnosti se vrtoglavom brzinom usmerava i preusmerava s jedne teme na drugu, tako da čovek, i ako hoće, ne može sve da isprati, poveže. Meni je godinama neki orijentir da budem u toku sa događajima nedeljnik “Vreme”. Nemam više kapacitet za dnevne frizirane vesti, za taj trening mozga. Svesno odbijam da budem štelovana na tu frekvenciju. Za mene je pozorište moje mesto, iz kojeg i u kojem mogu da govorim i o vremenu u kojem živim, i o ljudskoj drami egzistencije, i da postavljam pitanja i tragam za odgovorima. Pozorište je jedino mesto u ovoj zemlji u kojem reč ima težinu i značenje, u kojem se dijalog čuje, čuje se misao. Mesto u kojem je moguće misliti izvan i mimo zadatih matrica.
U ZONI NADREALNOG
Pominjemo njenu predstavu “Balkanski špijun” u nacionalnom teatru kojoj se bliži 50. izvođenje a bavi se društvenom paranojom, političko-medijskim manipulacijama i proizvodnjom
Pozorište je jedino mesto u ovoj zemlji u kojem reč ima težinu i značenje, u kojem se dijalog čuje
neprijatelja. Zatim, predstavu “Dabogda te majka rodila” u Ateljeu 212, pozorišno preispitivanje porodičnog nasilje, trauma, kao i onu na kojoj sada radi “Venera u krznu”, čija je premijera krajem aprila u UK “Vuk Karadžić” a koja se, između ostalog, bavi muško-ženskim pozicijama i igrama moći.
- Gledala sam dokumentarni film Danijele Štajnfeld “Zaceli me”. Taj film je njen lični, ljudski i umetnički podvig. Producirala ga je, režirala, montirala, dramaturški postavila. Kroz film o traumama žena i muškaraca koji su bili seksualno zlostavljani, silovani, i onih koji su počinili ta dela ona je sa nama podelila i svoju trauma. Film ima snažnu poruku: Ne ćuti, govori, pričaj o traumi, o zločinu. Priča vodi ka isceljenju, povratku izgubljenog poverenja u ljude, u život. U priči je ključ - sloboda ili bar mogućnost oslobađanja. Trauma je izašla iz tišine njenog bića, iz prostora seansi sa psihoterapeutima. Kroz oblikovanje umetničkog dela postala je subjekat, kreator, izašla iz trpnog stanja prošlosti koja se stalno vraća. Sa Danijelom sam radila predstavu “Zli dusi”, 2011. Glumila je Lizu sve dok nije 2012. otišla u Ameriku. Moje uspomene na nju i našu saradnju su lepe. I ja se nadam da je snažna da izdrži medijsku torturu kroz koju prolazi, kroz mizogine komentare koji su zaista u zoni nadrealne konfabulacije.
Mandić Rigonat ističe da je celovita i poštena poruka koja može da se uputi žrtvama silovanja i raznih drugih oblika seksualnog i drugog zlostavljanja: - Nisi kriv/a što si zlostavljana, silovana, ne stidi se, prijavi počinioca, a kad prijaviš, nećeš proći kroz javno silovanje, orgiju medija, tvoje svedočenje neće iscuriti u javnost iz tužilaštva ili policije. Bićeš subjekat priče, a ne ponovo objekat. To ti se neće ponoviti. E to je nemoguća misija! Uzalud su Novinarke protiv naslja pisale i upozoravale kako izveštavati. Danijela je zloupotrebljena. I ne samo ona. Žena je zloupotrebljena. Objekat je. Izložena je svemu i svačemu, a
Nadam se da je Danijela snažna da izdrži medijsku torturu kroz koju prolazi
PRIČA O PRAVU I PRAVDI, SUDSTVU PREBAČENA JE NA POLIGRAF. PREDSEDNIK REKLAMIRA POLIGRAF. POLIGRAF JE I U RIJALITIJU, I TO MU DOĐE KAO REKLAMA ZA AFRIČKU ŠLJIVU ZA POTENCIJU, SNAGU PRAVOSUDNOG SISTEMA U ZEMLJI DEVASTIRANIH INSTITUCIJA
sve navodno u ime žene i žrtve. To je zločin u kojem manje-više svi učestvujemo.
Posebno Tanja Mandić Rigonat napominje da Danijeli Štajnfeld veruje i zbog filma i zbog njenih javnih iskaza.
- Ali moja vera, moje ubeđenje i dokazana istina nisu jedno te isto. Eto ja sam žena, rediteljka i verujem Danijeli. Vida Ognjenović je žena i rediteljka i dala je izjavu da je sve to oko Lečiča velika nepravda i neka politička igra. Ni ona ni ja nismo vlasnice istine. Svakako da sam za podršku žrtvama, da ne ćute. Ali sam i za zadršku u javnoj osudi, bez presude. Protiv sam savremenog ostrakizma koji se medijski uspostavlja i ostvaruje prema raznim ljudima. Pa šta to znači da budeš kriv i odstranjen iz društva bez dokazane krivice? To je odmazda nad ljudima. Medijski Goli otok. Ili ova perverzija od konstrukcije pod nazivom kultura kanselovanja. Nečija vera i dokazana istina, kako rekosmo, nisu isto. A ispostavilo se da
je između to dvoje prostor za javno iživljavanje, za manipulaciju, za igre života i smrti. Strahovito je opasna poruka koja se često mogla čuti da svi koji kažu ‘sačekajmo sud’ rade protiv žrtve. Jasno se vidi da nas instrumentalizuju da budemo horda, da prihvatimo da su zakoni i sud sekundarni, a primaran je doživljaj istine, vera u nekoga ili nevera, presuđivanje preko tzv. i provladinih i opozicionih medija... Kolika god da je, trauma se instrumentalizuje, prestaje da bude bitna kao takva, postaje sredstvo.
AFRIČKA ŠLJIVA
Komentarišemo da je u javnosti odnos prema Branislavu Lečiću dao potpunu legitimizaciju lovu na veštice, tj. (nazovimo ih) informbirovskim metodama obračuna, zahvaljujući kojima je dovoljno da nekome, iz ko zna kojih razloga, padne na pamet da uzvikne „taj je to i to“i da mašinerija krene meljući živo meso, bez obzira ko šta (ni)je uradio, i da sve to bude povod za osudu i u odnosu na sve ostale jer jesu ili nisu za ili protiv...
- Uz to, celokupna priča o pravu i pravdi, suđenju, sudstvu prebačena je na poligraf. Predsednik reklamira poligraf. Poligraf je i u rijalitiju, i to mu dođe kao reklama za afričku šljivu za potenciju, snagu pravosudnog sistema u zemlji
devastiranih institucija. A
Gledala sam dokumentarni film Danijele Štajnfeld “Zaceli me”. Taj film je njen lični, ljudski i umetnički podvig
zna se da poligraf nije mera istine. Uz tu spravu u paketu ide i poligrafista. A u zemlji u kojoj nema više poverenja ni u šta logično je pitanje: ko je poligrafista? Za mene jedino normalno je imati zahtev: neću da budem horda, želim da budem građanin. Neću da se mnome manipuliše da budem deo političkog matriksa. Ne smemo pobrkati veru u nekoga i nešto sa zahtevom da postoje institucije sistema. Kao da se temeljno radi na tome da izgubimo svest o važnosti i neophodnosti pravosudnog sistema. Nedopustivi su natpisi u medijima tipa: Glumci, zašto ćutite!!! Kao svi su kukavice, ljudski problematični, ako kao po komandi ne bace kamen ili stenu, danas na Lečića, a sutra na nekog drugog, ne zauzmu stav i ne viknu glasno: Kriv si! Ti koji tako medijski nastupaju saučesnici su u zločinu negiranja važnosti institucije suda i podstrekači su huškanja čoveka na čoveka. Svi mi postajemo velika porota, koju kljukaju doziranim informacijama ili lažima o ljudima i događajima.
DVA OSNOVNA STUBA
Razgovaramo kako je žena danas u lošijem položaju nego nekada, kako je degradirano, pa i praktično negirano ono što je socijalizam uradio za položaj i status žene.
- Ne znam koliko se to može negirati, jer se istinska emancipacija žene dogodila u vreme SFRJ. Generacije žena živele su i vaspitavane u tom vremenu. Plus seksualna revolucija šezdesetih i parola: Vodite ljubav a ne rat! Ali je moguće na sve to atakovati. Žene borci u Drugom svetskom ratu borile su se i na frontu. Njima ništa nije poklonjeno. Izborile su se za sebe u novom vremenu. Socijalistička stvarnost bila je stvarnost u kojoj su se žene suštinski emancipovale. Dva osnovna stuba slobode žene su pravo da odlučuje o sopstvenom telu, o rađanju, i pravo glasa. Sve ostalo su finese. U socijalizmu je bilo besplatno obrazovanje, zdravstvo... Još pedesetih godina započela je legalizacija abortusa u SFRJ, a 1974. pravo na pobačaj zvanično je upisano u Ustav. Bili smo jedna od tri zemlje na svetu koja je to reproduktivno pravo imala zapisano u federativnom Ustavu. Sve to bilo je u SFRJ pre nego u mnogim zemljama razvijenog Zapada. Ali od devedesetih do danas svašta se promenilo. Jednu od tih promena ilustruje i grafit: Maknite teologije iz moje biologije !!!! Uslikala sam ga u Rijeci, na Trsatu. Tamo kao i ovde, malo-malo pa se problematizuje abortus. Pogledajte šta se dešava u Poljskoj. Jednom osvojena prava nisu zauvek osvojena.