OPTUŽNICA PROTIV GENERALA LERA
Maksimovića, koji je tu dužnost obavljao u dva navrata, od 1929. do 1932. i od 1939. do 1940. godine. Važio je za dvorskog radikala i brutalno se obračunavao sa protivnicima monarhije i centralističkog uređenja države, posebno između 1924. i 1927. godine, kada je obavljao dužnost ministra unutrašnjih poslova. Činjenica da je nekadašnji ministar policije, poznat po politici „čvrste ruke“, zbog koje je dobio nadimak „Boža Kundak“, bio imenovan za ministra prosvete, govori o svesti tadašnje jugoslovenske političke elite o značaju obrazovanja, kulture i nauke. Stoga ne treba da čudi njegov odnos prema Narodnoj biblioteci Srbije, odnosno potpuna nevidljivost te ustanove za resorno ministarstvo. Ironijom sudbine, nakon bega iz zemlje 1941. godine, Maksimović je živeo u Sjedinjenim Američkim Državama, a jedno vreme je radio i u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu. Osim Božidara Maksimovića, dužnost ministra prosvete, u razdoblju kraćem od jedne decenije, obavljali su političari Dragutin Kojić, Radenko Stanković, Ilija Šumenković, Stevan Ćirić, Drago Marušić, Dobrivoje Stošović, Dimitrije Magarašević, Bogoljub Kujundžić, Anton Korošec, Mihe Kreka i Miloš Trifunović. Već i sâma činjenica da je čak dvanaest lica obavljalo odgovornu dužnost ministra prosvete u deceniji koja je prethodila Drugom svetskom ratu na teritoriji Kraljevine Jugoslavije dovoljno govori o mogućnostima koje su stajale na raspolaganju nacionalnoj biblioteci za rešavanje osnovnih infrastrukturnih, stručnih i bezbednosnih problema sa kojima se suočavala.
Valjalo bi podsetiti i na još jedan bizaran detalj koji je “došao glave” Narodnoj biblioteci Srbije. Iz dostupnih izveštaja vidi se da je biblioteka pogođena u večernjem bombardovanju 6. aprila, i to najverovatnije zapaljivim projektilom koji je dugo tinjao na krovu zgrade. Da je nekoga, kao što je trebalo, bilo u zgradi biblioteke mogao je taj projektil da ugasi, ali u zgradi više nije bilo nikoga... Slična sudbina mogla je da zadesi i Muzej Srpske crkve, u neposrednoj blizini, ali je tadašnji njegov upravnik ugasio zapaljive projektile u neposrednoj blizini Patrijaršije.
- Dragoslav Ilić, upravnik Narodne biblioteke Srbije, i nekolicina poslužitelja bili su tog tragičnog jutra u ustanovi, očekujući obećani i najavljeni dolazak dva kamiona i desetak pripadnika oružanih snaga kako bi bila izvršena evakuacija najvećih dragocenosti koje su činile nacionalni bibliotečki fond. Umesto te najavljene i obećane pomoći, upravnik i poslužitelji dočekali su prva dva vazdušna napada do kojih je došlo toga dana, a koji su izazvali delimično oštećenje zdanja naše nacionalne biblioteke. Nakon što su ta dva vazdušna udara minula, oni su se povukli iz zgrade kako bi otišli kućama i obišli svoje najmilije za čiju su sudbinu opravdano bili zabrinuti. Od tog trenutka zdanje naše nacionalne biblioteke bilo je pusto, zabravljeno i potpuno prepušteno svojoj tragičnoj sudbini koja je usledila u narednim satima istog tog dana. S druge strane, znameniti dr Radoslav Grujić, upravnik Muzeja SPC koji se tada nalazio u zdanju Konaka kneginje Ljubice, sve vreme bombardovanja ostao je u tom objektu i zajedno sa jednim poslužiteljem, rizikujući život, deaktivirao sve zapaljive projektile kojima su nacisti zasipali tu dragocenu ustanovu kulture. Zahvaljujući odgovornosti i hrabrosti dr Grujića spašeno je od uništenja neobično značajno nacionalno blago. Nažalost, Narodnu biblioteku Srbije u tim dramatičnim satima nije imao ko da štiti.
Ono što je zajedničko vlastima koje su došle posle završetka Drugog svetskog rata jeste da je rupa na Kosančićevom vencu, na mestu gde je nekad bila Narodna biblioteka Srbije, sve te godine uredno zarastala u korov. Niko ni spomenobeležje da postavi za ovih 80 godina... Mi kao da se trudimo da pomognemo u tom trijumfu zaborava, s obzirom na odnos svih bivših vlasti prema ovom stradalničkom mestu naše kulture?
General Aleksander Ler je, na kraju, doživeo da mu upravo u Beogradu bude suđeno za ratni zločin počinjen bombardovanjem Beograda. Ali zanimljivo je da tokom suđenja koje je trajalo devet dana zločin počinjen bombardovanjem i uništenjem Narodne biblioteke Srbije nije uopšte pomenut...
- Uništenje našeg nacionalnog bibliotečkog fonda zaista nije postalo deo optužnice. No, kako taj podatak ne bi postao izvor nekakve nove teorije zavere treba pojasniti da u pravnoj nauci i praksi u to vreme u čitavom svetu nije postojala definisana i utvrđena vrsta ratnog zločina koja bi se odnosila na potpuno ili delimično uništenje kulturnog nasleđa. Važno je naglasiti i to da ni tokom znamenitog Nirnberškog suđenja nikome od optuženih u krivicu nije bio stavljen ratni zločin koji bi obuhvatio i uništenje kulturnih dobara. Štaviše, upravo zahvaljujući tragičnom iskustvu Drugog svetskog rata, a tek znatno docnije po njegovom okončanju, u međunarodno pravo uveden je pojam ratnog zločina koji podrazumeva delimično ili potpuno uništavanje kulturnih dobara. Drugim rečima, generalu Leru nije moglo biti suđeno i za taj ratni zločin budući da on nije postojao u ondašnjoj pravnoj nauci i praksi. To, međutim, nikako ne znači da taj i takav ratni zločin nije bio počinjen.
NACISTIČKA IDEOLOGIJA JE PORED OSTALOG TEŽILA POTPUNOJ ELIMINACIJI NEPOŽELJNIH POJEDINACA, DRUŠTVENIH GRUPA I ČITAVIH NACIJA