Priče s obe strane slučaja
Žika Bogdanović: “Priče s obe strane slučaja: Godina ubrzanog življenja”, Ateneum/ Realisaction, Beograd Početkom aprila je preminuo Žika Bogdanović (Zemun, 1932-2021), književnik, kritičar (filmski, stripski, muzički...), prevodilac, novinar, urednik i izdavač. Iza sebe je ostavio neizbrisiv trag u kulturi, kao i mnoštvo od strane stručne javnosti nepročitanih knjiga, što autorskih - što prevedenih ili priređenih, koje je o svom trošku izdavao u malim tiražima (2050 primeraka), ulažući u njih gotovo uvek celu svoju tzv. nacionalnu penziju, koju je za doprinos srpskoj kulturi zasluženo primao. Bilo ih je tek toliko da ostanu sačuvane u Narodnoj biblioteci, za prijatelje i za one zanemarljivo malobrojne novinare, još zainteresovane za njegovo nesporno visokoprofesionalno stvaralaštvo “stare škole”. Iako je u svojoj maloj porodičnoj kućnoj manufakturi, uključivši u to suprugu Emiliju, takođe novinarku ali i svojevremeno košarkašku reprezentativku Jugoslavije, kao i sinove Vida i Ognjena, od penzionisanja devedesetih objavio preko 60 izdanja, o njima je u ovom našem tužnom kulturnom okruženju redovno pisao samo “Blic”, i povremeno nedeljnik NIN. Kako je Bogdanović, kao dete za vreme rata i posle njega odrastao na stripovima, filmovima i (naučno)fantastičnoj književnosti (mitovima, bajkama, legendama Nf-romanima, avanturističkim knjigama svake vrste), postavši urednik, pored ostalih premijernih serioznih publicističkih dela, utemeljio je edicije “Zenit” i “Dečji klasici”, a obnovio “Plavu pticu”, “Kentaur”... Kada je ova poslednja Nf-biblioteka kod državnog izdavača “Prosveta” bila na izdisaju, sa Zoranom Živkovićem je početkom osamdesetih pokrenuo prvu privatnu Nf-ediciju “Polaris”, u istoriji srpske NF apsolutno nezaobilaznu. Pre dve godine je konkurisao za NIN-OV roman godine Nf-naslovom “Android” (“Blic” br. 7939). Pred nama je još jedna od takvih skorašnjih “nepročitanih” knjiga, Bogdanovićeva zbirka 12 priča o kojoj je nepotpisani recenzent na „klapni“prednje strane, između ostalog, napisao: „U već deset objavljenih romana, Žika Bogdanović, pisac od ukusa i stila, vezan je upravo za taj plod, simbiozu realnog i fantastičnog. To je slučaj i u prozi sabranoj u ovoj knjizi čija se neobičnost, možda i više nego ranije, ogleda u njegovoj strukturi, nagoveštenoj već u dvojakom naslovu: jedan se temelji na reči ‚slučaj‘, a drugi na reči ‚godina‘„. Navedimo samo naslove i po rečenicu nekih od priča: “Adam”, “Ispovest” (“Streljali su me jutros, u sam osvit, a do večeri je stigla poruka da se usled izvesnih novih okolnosti, suđenje mora ponoviti...”), “Kritičar” (“Zadavao je, poglavito prljave udarce na sve strane, pošto je odabrao da bude književni presuditelj savremenicima”), “Krug” (“Jedna ljudska sudbina može biti tragičnija nego sve ostale zajedno, i upravo na tome se zasniva najveći deo litarature...”), “San” (“Nije mu velik broj dana činio život, ali onaj u kojem se ubistvo zbilo bio je važniji od svih proteklih, a takođe, kako se pokazalo, i svih potonjih...”), “Pesnici” (“Može li imati smisla poezija uvređenog pesnika, zato što svemir nije uređen preme njegovim očekivanjima...”), “Sreća”, “Izabranik”, “Veteran” (“Ova noga prešla je sa mnom preko čitave Albanije i ostaje deo mog tela do samog kraja”), “Spermatozoid” (“Jedan sam od neizbrojivih milijardi kojima je dodeljeno da stvaraju i oblikuju ljudska bića...“), “Tragovi” i “Ili/ili” (“Sve je bilo drukčije od onoga na šta smo bili navikli; čak se i sam smisao snove beše izmenio...”).
Knjiga završava ovako: “Ponekad pomislim da je prispela poruka, koja je meni stigla, samo jedna među mnogim odaslatim; i nada sa kojom živim jeste da ću sakupiti dovoljan broj godina kako bi i ostale prebrodile okean svemira, te da ću najzad naći spokoj svojoj napaćenoj duši.” Neka pisac počiva u miru.