Vreme kada je umetnost spajala različite svetove
Odnosi Jugoslavije i Indije u oblasti umetnosti i kulture, kao i slike Petra Lubarde u fokusu su izložbe „Prometeji novog veka“, koja je, inspirisana 60-godišnjicom od održavanja Prve konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu, otvorena prošle nedelje u
Ufokusu izložbe su odnosi Jugoslavije i Indije u oblasti umetnosti i kulture, kao i radovi Petra Lubarde, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih slikara koji je imao važnu ulogu u predstavljanju Jugoslavije Nesvrstanima.
Izložba čije su autorke kustoskinje Muzeja Jugoslavije Ana Panić i Jovana Nedeljković biće otvorena do 14. novembra.
Publika zahvaljujući raznovrsnoj muzejskoj građi može bliže da se upozna sa indijskom kulturom i kulturnom razmenom između dve zemlje, a jedan od segmenata izložbe odnosi se na posetu Josipa Broza Tita Indiji 1955-1956. godine, koja se smatra prelomnim događajem za definisanje spoljnopolitičke strategije Jugoslavije upravo u pravcu nesvrstavanja.
- Kako je jedan od ciljeva nesvrstane politike bio da se podrži emancipacija od ekonomske, kulturne i ostalih podređenosti svakog naroda, menja se i spoljna politika Jugoslavije na planu kulture, kao i odnos prema geografski udaljenim, a ideološki bliskim zemljama. Još u prvoj polovini 50-ih godina počinje kulturna razmena izložbi i studenata, među kojima je bio veliki broj umetnika čije radove prikazujemo prvi put - objašnjava Jovana Nedeljković.
I ovu izložbu trebalo bi posmatrati u kontekstu otvaranja Jugoslavije prema Zapadu, ali i Trećem svetu.
- Zaokret u spoljnoj politici Jugoslavije nakon sukoba sa Informbiroom 1948. i definitivnog raskola sa SSSR doneo je i novu kulturnu politiku, otvaranje prema Zapadu, atmosferu opšte liberalizacije 50-ih, i u prvi plan je stavio kulturu kao „izvozni proizvod“. Kultura oko 1950. godine postaje sastavni deo spoljne politike – jugoslovenski umetnici i ansambli redovni su gosti međunarodnih festivala, a Jugoslavija domaćin umetnicima sa Zapada, razmenjuju se izložbe,
Javne zgrade nastale u vreme socijalističke Jugoslavije krase mozaici, vitraži, tapiserije, zidne slike i freske u kojima uživaju svi
prevode knjige, studenti i naučni radnici se šalju na studije i stručna usavršavanja, a u Jugoslaviju dolaze strani studenti - pojašnjavaju autorke izložbe.
Posebna pažnja se posvećivala studentima iz tzv. zemalja u razvoju, bivših kolonija u Africi i Aziji. Još u prvoj polovini 50-ih počinje kulturna razmena izložbi i studenata između Jugoslavije i Indije.
- Prva izložba indijske umetnosti pod nazivom „Izložba indijske umetnosti i zanatstva“u organizaciji Savezne komisije za kulturne veze sa inostranstvom održana je već 1955. u novim prostorijama Muzeja primenjene umetnosti. Narednih godina odnosi dve zemlje se sve više intenziviraju, a interes indijske javnosti za Jugoslaviju je sve veći, čemu je doprinelo putovanje Josipa Broza Tita u Indiju, krajem 1954. i početkom 1955. godine. Jugoslavija se Indiji tih godina usled nedostatka sredstava predstavljala dosta skromno i u skladu sa mogućnostima – pokretnim foto-izložbama koje su prikazivale život u Jugoslaviji, ekonomski i društveni razvoj i industriju ili izložbama reprodukcija fresaka, skulptura, crteža Ljube Ivanovića i dečjih knjiga - kažu naše sagovornice.
Zanimljivo je da je tih 60-ih godina prošlog veka u Indiji na poseban način promovisana Jugoslavija, odnosno njen tadašnji politički sistem.
- U važnijim indijskim gradovima od aprila 1961. uvedena je praksa održavanja manifestacije Nedelja Jugoslavije koja je kroz različite izložbe (umetnička fotografija, savremeno slikarstvo itd.) koje su otvarali predsednici vlada pojedinih indijskih država, guverneri, ministri i druge ugledne ličnosti, promovisala Jugoslaviju, a pre svega njen politički sistem. Izložba savremenog jugoslovenskog slikarstva pod nazivom “Contemporary Paintings from Yugoslavia”, održana 1962. godine u više indijskih gradova (Bombaj, Ahmedabad, Nju Delhi, Laknau, Kalkuta i Madras), predstavljala je izvesni zaokret u kulturnoj politici prema Indiji i imala je veliki publicitet u štampi, a ocenjivana je kao najbolja grupna izložba predstavljena u Indiji do tada. Bio je to prvi prodor jugoslovenske umetnosti u tom delu sveta koji je sigurno uticao na to da već sledeće godine Petar Lubarda dobije poziv indijske Komisije za kulturne veze sa inostranstvom da bude njihov gost šest nedelja
Monumentalna Bogorodičina crkva episkopije Gradčaničke, kako je naziva srpski arhiepiskop Danilo II u Žitiju ktitora, svog pokrovitelja i novog sveca, srpskog kralja Milutina, predstavljala je jednu od najveličanstvenijih građevina najvećeg zadužbinara u srpskoj istoriji.
ugogodišnji saradnik kralja Milutina, nekadašnji iguman Hilandara a zatim episkop Banjski i episkop Humski, Danilo II se u godinama pre podizanja Gračanice brinuo o izgradnji grobne crkve kralja Milutina posvećene kraljevom, i zaštitniku svetorodne loze Nemanjića, crkvi svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana u Banjskoj, a samo dve i po godine nakon upokojenja kralja Milutina, nakon što su se na kraljevom grobu očitovali znaci svetosti a njegovo telo pronađeno potpuno očuvano i nepropalo, sada već kao arhiepiskop srpski (1234– 1337), Danilo II je sastavio i Život kralja Milutina u kome je ostavio izuzetno značajna svedočanstva o delatnosti jednog od najvažnijih vladara evropske istorije druge polovine trinaestog i prve polovine četrnaestog veka.
Opisujući bogatu ktitorsku delatnost kralja Milutina, koja se protezala od svetog grada Jerusalima, preko Carigrada, Svete
Gore, Soluna, do novog središta srpske države od Milutinovog vremena nadalje, prostora Kosova, Metohije, Skopske kotline i obronaka planina koje sa južne strane oivičavaju Vranjsku kotlinu, Danilo II izričito spominje da je crkva episkopije Gradčaničke bila posvećena prazniku Blagoveštenja Presvete Bogorodice. Podatak bliskog saradnika kralja Milutina jedini je koji nagoveštava da je, možda, prvobitna Gračanička crkva bila posvećena Blagovestima, slično kao što Danilo II jedini svedoči o episkopiji gračaničkoj, s obzirom na to da se radilo o starom sedištu Lipljanske episkopije. Svi ostali istorijski podaci i sedam vekova živa tradicija Gračaničke crkve svedoče o njenoj posveti prazniku Uspenija Presvete Bogorodice, istovetnoj sa posvetom Studeničke crkve, prazniku upokojenja Hristove majke, koji se proslavlja 15. avgusta (po julijanskom kalendaru) i predstavlja do danas, nakon Hristovih praznika, pre svega Božića i Vaskrsa, najveći praznik u pravoslavnom godišnjem ciklusu, poznat kod nas pod imenom Velika Gospojina.
Tokom svoje dugotrajne, gotovo četvorodecenijske vladavine (1282–1321), kralj Milutin je posebno nastojao na povezivanju sa svojim pradedom, utemeljiteljem svete vladarske loze, Stefanom Nemanjom – Svetim Simeonom. Nedovoljno jasni, često suparnički odnosi sa starijim bratom kraljem Dragutinom, koji se svojim postupcima takođe neposredno naslanjao na pradedu Svetog Simeona Mirotočivog, i nastojanje da svojoj porodičnoj grani obezbedi prvenstvo u srpskoj
vladarskoj porodici, snažili su namere kralja Milutina da stalno ističe vezu sa osnivačem loze Nemanjića, koje je podrazmevalo i ugledanje na svog pradedu, tako očigledno i u ktitorskoj delatnosti kralja Milutina na širokom prostoru pravoslavnog Istoka. Bogorodica Studenička bila je u tom smislu uzor i kralju Milutinu kao i ostalim potomcima Stefana Nemanje – Svetog Simeona, ideološki, ali i vizuelno najvidvidljive u kraljevom mauzoleju Svetog Stefana u Banjskoj, a u Gračanici na istovetnoj posveti crkve velikom prazniku Uspenija Presvete Bogorodice.
GRAČANIČKE FRESKE
Petokupolna crkva Uspenija Bogorodice kralja Milutina sazidana je na temeljima starijih hramova, prvog iz vremena ranog hrišćanstva i drugog koji je verovatno sazidan na osnovama ovog u dvanaestom ili trinaestom veku, kada se ovaj prostor nalazio pod vlašću Pravoslavnog rimskog carstva – Vizantije. Kao sedište episkopije i katolikon manastira Gračanice, crkva kralja Milutina odiše veličanstvenim skladom, sa snažnom vertikalnom usmerenošću ka nebu i Nebesnom Caru, više od ijedne druge sačuvane zadužbine ovog velikog ktitora, čiji se veliki jubilej, sedam vekova od upokojenja 29. oktobra 1321. godine, obeležava ove godine.
Podizana u vreme najsnažnije ktitorske aktivnosti kralja Milutina sredinom druge decenije četrnaestog veka, a fresko-oslikana u poslednjim godinama života kralja, Bogorodica Gračanička je tek koju godinu poznija od tri značajne, gotovo istovremene kraljeve zadužbine: Svetog Georgija u Starom Nagoričanu kod Kumanova, crkve Svetih Joakima i Ane u Studenici i mauzoleja kralja Milutina, Svetog Stefana u Banjskoj.
Godine koje su protekle između 1313, kada je okončana gradnja i freskama ukrašena crkva u Starom Nagoričanu i oslikavanja Gračanice koje je završeno 1321, donele su i značajne promene u Srbiji kralja Milutina, pre svega po pitanju naslednika krune, koje je dugo zaokupljalo srpskog kralja. Postavši zet vizantijskog cara Andronika II Paleologa oženivši se njegovom malom ćerkom Simonidom u drugoj polovini aprila 1299. godine, kralj Milutin je upravo u vreme
Petokupolna crkva Uspenija Bogorodice kralja Milutina sazidana je na temeljima starijih hramova
podizanja navedenih zadužbina očekivao sina i naslednika od nekada carevićke, a tada srpske kraljice Simonide. Na sačuvanim fresko portretima i u Svetom Georgiju Nagoričanskom, i u Svetim Joakimu i Ani u kompleksu Studenice, kralj Milutin i kraljica Simonida su predstavljeni zajedno, jedno uz drugo, kao pravi vladarski par čije će očekivano potomstvo naslediti vlast u Srbiji. U Gračaničkoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice, nasuprot tome i nimalo slučajno, kralj Milutin i kraljica Simonida predstavljeni su odvojeno, jedno nasuprot drugom, odražavajući i nove odnose unutar vladarske porodice. Nakon što je u prethodnim godinama postalo jasno da kraljica Simonida ne može imati dece, kralj Milutin je i u svojoj zadužbini u Gračanici na najjasniji način želeo da objavi svoju odluku da njegov naslednik bude njegov mlađi sin Konstantin, čija je majka bila prethodna kraljeva žena, bugarska princeza Ana Terter. Freske u gračaničkoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice, posebno one koje su imale i svetovnu dimenziju, odnosno političku sadržinu, predstavljaju na taj način prvorazredno svedočanstvo o poslednjim godinama života kralja Milutina, najvažnijim odlukama ktitora hrama iz tog vremena, ali i velikih promena do kojih je došlo neposredno nakon smrti kralja Milutina i borbe za njegovo nasleđe između kraljevog starijeg sina Stefana i mlađeg Konstantina, kao i Milutinovog bratanca, sina kralja Dragutina, Vladislava, iz kojih je kao pobednik izašao Stefan, ktitor Dečana i otac Stefana Dušana.
Gračaničke freske, kako je u svom radu pod ovim naslovom na izuzetan način objasnio neprevaziđeni znalac srpske srednjovekovne umetnosti Svetozar Radojčić pre više od četiri decenije, predstavljaju pravu zbirku pojedinačkih remekdela, svedočanstvo o jednom novom dobu i novim umetničkim shvatanjima godina u kojima je Gračanica oslikana, i to ne samo u Srbiji već i na širokom prostoru Vizantije i celokupnog pravoslavnog Balkana. Ako je pravoslavna monumentalna umetnost na ovim prostorima oko 1320. godine stremljenje ka visini u spoljašnjem građevinskom izrazu i simboličko uzdizanje ka nebesima delilo sa gotikom na zapadu, onda je
NAGLAŠAVANJEM SOPSTVENE GREŠNOSTI, ŠTO SE NE SREĆE U TOM OBLIKU I SNAZI NI U JEDNOJ POVELJI KRALJA MILUTINA, A TIME I ISTICANJEM SVOJE ČOVEČNOSTI, OVAJ VELIKI VLADAR I KTITOR ZAOKRUŽUJE SVOJ PROLAZNI ŽIVOT I SVOJE OVOZEMALJSKE PODUHVATE
KRALJ MILUTIN JE I U SVOJOJ ZADUŽBINI U GRAČANICI NA NAJJASNIJI NAČIN ŽELEO DA OBJAVI SVOJU ODLUKU DA NJEGOV NASLEDNIK BUDE NJEGOV MLAĐI SIN KONSTANTIN
specifična težnja ka lepom u vizuelnim predstavama bila odraz produhovljenog odnosa prema stvarnosti jednog vremena u kome je izgledalo da je opasnost od ponovnog napada katoličkih krstaša na pravoslavni istok zanavek minula, a u kome je novo pravoslavno jedinstvo na Balkanu, simbolički potvrđeno najbližim odnosima srpskog kralja Milutina i njegovog tasta u Carigradu, prevladalo neizvesnosti prethodnog stoleća.
U toj produhovljenoj lepoti predstavljanja stvarnosti na gračaničkim predstavama, portreti ktitora kralja Milutina i kraljice Simonide, kao i loze Nemanjića zauzimaju posebno mesto, zajedno sa tada politički izuzetno aktuelnom predstavom kralja Milutina i njegovog sina Konstantina, koja je ubrzo nakon pobede Stefana Dečanskog u borbi za očevo nasleđe prebojena predstavama kralja Milutina i njegove majke, kraljice Jelene, u monaškom obličju. Kralj Milutin sa modelom svoje crkve Uspenija Presvete Bogorodice u rukama, u Gračanici oslikan primetno stariji nego u svojim zadužbinama sedam ili osam godina ranije, Svetom Georgiju u Starom Nagoričinu i takozvanoj Kraljevoj crkvi, Svetim Joakimu i Ani u Studenici, potpisan je (u savremenom srpskom obliku) kao “Stefan Uroš, u Hrista Boga verni, milošću Božjom kralj i samodržac svih srpskih zemalja i pomorskih i ktitor”. Simonida,
kao horizontalni, ali ipak odvojeni par kralja Milutina, simbolišući i na taj način njeno odvajanje – u odnosu na prethodne kraljeve zadužbine – od vertikalnog niza ktitorove loze, potpisana je kao “Simonida, kraljica Paleologina, ćerka cara Andronika Paleologa”.
Mesto kraljice Simonide u obezbeđivanju produžetka porodične grane kralja Milutina i njegovog vladarskog roda u stvarnosti Srbije u vreme oslikavanja Gračanice zauzeo je mlađi kraljev sin, Konstantin. Konačnim odabirom Konstantina kao svog naslednika, nakon višegodišnjih pokušaja iznalaženja odgovora na ovo pitanje, posebno nakon slanja starijeg Stefana sa porodicom u Carigrad početkom 1314. godine, kralj Milutin je na najjasniji, gotovo monumentalni način na kraju svoje vladavine obelodanio svog naslednika u Gračaničkoj crkvi Uspenija Presvete Bogorodice. Na prvobitno naslikanoj fresko-predstavi sin i otac, gledano sleva nadesno, Konstantin i kralj Milutin, kleče dok ih Hrist Emanuil kruniše krunama koje drži u rukama. Božanska milost, u kojoj na ovoj fresko-predstavi kralja Milutina on učestvuje zajedno sa svojim odabranim naslednikom, bila je vizuelna objava njegovog izbora i vizuelni nastavak, produžen u vertikali budućnosti, natpisa uz ktitorski portret kralja Milutina u kome se upravo milost Božija posebno ističe. Nedugo nakon smrti kralja Milutina i pobede Stefana Dečanskog u borbi za očevu krunu, ova predstava je preslikana figurama kraljice Jelene, Milutinove majke, i samog kralja, ktitora Gračanice, oboje u monaškom obličju, dok su krune u rukama Hrista Emaunila zamenjene monaškim rizama. Svoje mesto – doduše sporedno – u vladarskoj porodici svog oca kralja Milutina, Konstantin je zadržao u vertikalnoj lozi Nemanjića u Gračanici, kojom se ktitor Gračaničke crkve Uspenija Presvete Bogorodice još jednom najneposrednije povezao sa svojim pradedom, Stefanom Nemanjom – Svetim Simeonom.
U Gračaničkoj osnivačkoj povelji, koja je ostala sauvana samo kao fresko-zapis u njegovoj zadužbini crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Gračanici iz poslednje godine njegovog života, kralj Milutin kao ktitor i srpski kralj, šalje jasnu i veličanstvenu poruku smernosti u veličini svojim savremenicima, naslednicima i potomcima. Višestrukim naglašavanjem sopstvene grešnosti, što se ne sreće u tom obliku i u toj snazi ni u jednoj sačuvanoj povelji kralja Milutina, a time i isticanjem svoje čovečnosti, ovaj veliki vladar i neprevaziđeni ktitor zaokružuje svoj prolazni život i svoje ovozemaljske poduhvate isticanjem težnje za večnim životom i potrebom za večnom istinom otelotvorenom u Hristu, Sinu Božijem i Njegovoj Majci kojoj posvećuje svoju veličanstvenu zadužbinu neprolazne duhovne lepote.
n