RAZMERE ZLOČINA PROTIV ČOVEČNOSTI POSREDNO SE NALAZE I U BROJU PORODICA KOJE SU OSTALE BEZ HRANITELJA, BROJU RATNE SIROČADI, RAZORENOJ PRIVREDI
Vladavina kralja Milutina višestruko je promenila tok srednjovekovne, i ne samo srednjovekovne srpske istorije.
„Hteli bi, ali ne možemo početi kao što su stari letopisi počinjali — Ljeta Gospodnjeg toga i toga. Jer godina u kojoj se dogodilo ono što ćemo ispričati ni po čemu nije bila godina Božija, osim što je Bog kao i uvek svojim suncem obasjavao zle i dobre i davao dažd pravednim i nepravednim. Inače to je bila godina ljudska, a ne Božija. Jer je Bog popustio bio grešnim ljudima da tvore volju svoju, a ne volju Njegovu. Uzalud su milioni hrišćana jutrom i večerom čitali Oče naš... Sprovodila se samo volja ljudska, tvorila se samo dela ljudska, pravili se samo planovi ljudski, slavili se samo ljudi, satiralo se, ubijalo, rušilo, pljačkalo, mrzelo - sve radi sreće ljudske, mimo Boga i nasuprot volji Božijoj.“
Na mapi stradanja u Drugom svetskom ratu u Srbiji, u Kraljevu je izvršen jedan od najtežih ratnih zločina nad civilnim stanovništvom. Streljanjem talaca u masovnoj odmazdi, od 15. do 20. oktobra 1941. jedinice regularne vojske nemačkog Vermahta, izvršile su ratni zločin protiv čovečnosti.
U sadržaju naredbi komandujućih generala, među kojima i Franca Bemea, koje su cevi mitraljeza uperile u civilno stanovništvo Srbije kako bi se ugušio ustanak, odzvanja ton osvete za nemačke gubitke u Prvom svetskom ratu: „Vaš je zadatak da prokrstarite zemljom u kojoj se 1914. potocima lila nemačka krv Vi ste osvetnici tih mrtvih. Za celu Srbiju ima se stvoriti zastrašujući primer koji mora pogoditi celokupno stanovništvo.“Usled ogromnih ljudskih gubitaka i u srpskom narodu tinjali su odrazi Velikog rata, iz koga je Kraljevo izašlo kao grad u crno zavijenih udovica, opustelih domova, grobova ratnika, krajputaša, ratne siročadi. Privredno uznapredovalo u međuratnom periodu, zahvaljujući Fabrici aviona, Železničkoj radionici i železničkom čvoru za transport vojske i naoružanja, Kraljevo je za nemačku vojsku bio važan regionalni centar. Kako je „Aprilski rat“, u slobodarskoj svesti srpskog naroda imao karakter nedovršenog rata, usledilo je formiranje odreda pokreta otpora nemačkoj okupaciji. Ustanak, stvaranje slobodne teritorije, predstavljaju zajedničke poduhvate partizanskih i odreda JVUO, koji će se, različiti u ideološkom i vojno-strategijskom smislu, iza opsade i neuspeha da u napadima na nemački garnizon od početka oktobra 1941, kordiniranim iz zajedničkog štaba u selu Drakčiči, Kraljevo oslobode, od 31. oktobra 1941. potpuno i trajno razdvojiti.
PREKI SUD
Od kraja septembra 1941. represivne mere u cilju gušenja ustanka, pretvaraju se u odmazdu nad celokupnim stanovništvom. Oružani napadi partizansko-četničkih jedinica na 717. diviziju Vermahta (regrutovana sa područja Bruck an der Lajta, Porndorf, Austrija), u kojima je poginulo 14, a ranjeno 10 nemačkih vojnika, neposredno su poslužili za doslovno sprovođenje naredbi prema kojima: „Treba imati u vidu da jedan čovečji život u dotičnim zemljama često ne vredi ništa i da se zastrašujuće dejstvo može postići samo neobičnom surovošću“. U lancu vojne odgovornosti Vermahta, iz štaba 717. divizije (65. korpus), naredbe za čitavo područje borbi u rejonu Kraljevo - Gornji Milanovac - Kragujevac, prosleđene su komandama pukova zaduženim za sprovođenje masovnih odmazdi: majoru Oto Dešu, 749. puk sa sedištem u Kraljevu; majoru Kenigu u garnizonu Kragujevca i Alfonsu Macioviču, komandantu mesta Kraljeva.
Uspostavljene proporcije u rasističkoj ideologiji o vrednosti jednog života nemačkog vojnika naspram 100 života civila u Srbiji, obznanjene su plakatiranom naredbom o uvođenju „Vanrednog stanja sa prekim sudom za grad Kraljevo od 15. oktobra“. Tog dana počelo je doslovno sprovođenje odmazde nad taocima zatvaranim od početka oktobra u lokomotivskoj hali „sabirnom logoru“u krugu Železničke radionice, koje su savremenici po skladištima vojnog materijala Jugoslovenske vojske nazivali „lagerom“. Ispred mitraljeza, do 20. oktobra, poslednjeg dana streljanja, u grupama po stotinu, iz hale su na gubilište izvođeni taoci: radnici, službenici i šegrti iz kraljevačkih fabrika, železničari, zaposleni u Opštini, Sreskom načelstvu, službi Pošte i telegrafa, Okružnom i Crkvenom sudu, prosvetni radnici i školski nadzornici, učenici iz Ratarske škole i Gimnazije; članovi Žandarmerijske i Vatrogasne čete, uz ostale građane u raciji pokupljene iz kuća, sa ulica i iz gradske bolnice – pod sumnjom da su ranjeni na ustaničkim položajima... Posle izvršenog streljanja nemački oficiri su hicima ubijali žrtve koje su pokazivale i najmanji znak života.
SPISAK ŽRTAVA
Kraljevo, kao mesto života i zaposlenja stanovništva različitog porekla, uzrasta, delatnosti u međuratnom periodu, ili kao izbegličko utočište u ratu – postalo je neumitno ishodište za najmanje 2198 poimenično utvrđenih stradalnika. Mnoge porodice izgubile su više svojih članova u oktobarskom streljanju (Blažići, Dimitrijevići, Radomirovići, Markovići, Obradovići, Petrovići, Ljubica i Milica Ristić, Ružica i Jovanka Jončić...). Istovremeno su nemačke kaznene jedinice, na nizu manjih stratišta i na kućnom pragu, ubijale meštane okolnih sela.
Iza stradalnika – meštana Kraljeva, ili onih pridošlih, koji su, poreklom iz svih krajeva nekadašnje kraljevine Jugoslavije, uhlebljenje našli u Kraljevu između dva rata; onih izbeglih od goreg nasilja – ostala su sećanja potomaka i sugrađana, lični dokumenti, predmeti, spiskovi. Sa mesta najveće tragedije u istoriji kraljevačkog područja, preživelo je nekolicina talaca, čija su svedočenja zabeležena kao dragocena memoarska građa. Spiskovi streljanih različite provenijencije (uprave fabrika, ustanova, škola), nastali nepunu godinu iza lagerskog streljanja, u aprilu 1942. po naredbi Okružnog načelstva, gde su do 28. maja 1942. objedinjeni u „Spisak lica sa teritorije Žičkog sreza koji su poginuli u vreme komunističkih nereda“, kao poimenične „evidencije ljudskih gubitaka“, uz svedočenja preživelih i porodica streljanih, predstavljaju najvažnije izvore i polazište svih istoriografskih istraživanja. U njima mapirana imena stradalnika, svedoče o ličnim, porodičnim, demografskim gubicima. Od imenom i prezimenom utvrđenih 2.198 lagerskih žrtava, najveći broj bio je u najplodotvornijem životnom i radnom dobu, između 25 i 55 godina starosti, mahom radnika i službenika u prestižnoj Fabrici aviona oko 21%, zatim u železničkim službama i u Železničkoj radionici, čak 31% i zaposlenih u ustanovama i školama.
Kraljevo je postalo neumitno ishodište za najmanje 2198 poimenično utvrđenih stradalnika
UBIJANA I DECA
Razmere zločina protiv čovečnosti posredno se nalaze i u broju porodica koje su ostale bez hranitelja, broju ratne siročadi, razorenoj privredi. O krahu humanosti govore utvrđeni podaci iz istorijskih izvora – da je u lageru streljano najmanje 106 osoba mlađih od 19 godina, koje nisu dočekale vreme da postanu očevi i majke. Ovo potvrđuju i reči svedoka Ferida Azabagića, tumača u nemačkoj Komandi mesta - pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora, 16. marta 1945: „Poznato mi je tačno da su sem radenika i drugih građana-muškaraca streljane i žene kao i deca, koja su kao šegrti bili zaposleni po fabrikama na izučavanju zanata, koji su mogli biti stari od 14, 15 i 16 godina.“Među streljanima je bilo 29 žena. Sačuvani protokoli umrlih vođeni tokom rata po parohijama Srpske pravoslavne crkve i matice pokojnih Katoličke crkve u Kraljevu, svedoče o streljanju civila pretežno pravoslavne veroispovesti i 73 katolika, među kojima najviše Slovenaca.
Za racionalno poimanje prošlosti bila su neophodna imena iza brojeva. Potraga za „ljudskim likom i imenom žrtve“vodila je ka knjigama „Pomenika“, gde je svaka strana posvećena po jednoj žrtvi, kao pisani spomenik, u stalnoj postavci Narodnog muzeja u Kraljevu.
n
Svojim postupcima, političkim opredeljenjima, istrajnošću u ostvarenju ciljeva, mudrom diplomatijom i strpljivim sprovođenjem svojih namera, kralj Milutin je osnažio Srbiju, koja je u njegovo i u vreme njegovih 0naslednika zauzela novu, hijerarhijski višu poziciju u specifičnom zajedništvu pravoslavnih država na Balkanu uz Vizantiju–pravoslavno rimsko carstvo i Bugarsku. Stoga ne treba da čudi da je još pre tri i po decenije grčki proučavalac Vizantije i Srbije ovog doba Leonidas Mavromatis upravo kralja Milutina izdvojio kao osnovu svih uspeha koje će ostvariti njegov unuk, kralj i car Stefan Dušan, nazvavši svoju knjigu “Stvaranje srpskog carstva. Kralj Milutin”.
Suštinske promene, koje je kralj Milutin svojom vladavinom doneo u istoriji srednjovekovne Srbije, mogu se grupisati u tri najvažnije kategorije: promena toka dinastije Nemanjića, jer su do kraja svetorodne loze potekle od Stefana Nemanje– svetog Simeona, vladali isključivo neposredni potomci kralja Milutina: sin Stefan Dečanski, unuk Stefan Dušan i praunuk car Uroš; snažno povezivanje sa Vizantijom–pravoslavnim rimskim carstvom i carem u Carigradu, koje je je definisano kao jedinstvo srpskog kralja i vizantijskog cara; i stvaranje novog središta srpske države na prostorima južno od dotadašnjeg centra nemanjićke Srbije,
Kraljicamajka Jelena nije dala svoju saglasnost za poslednji brak njenog mlađeg sina sa carevićkom Simonidom
na Kosovu i Metohiji, Skopskoj kotlini i predelima južno od vranjske kotline, koje je kralj Milutin u poslednje dve decenije svoje vladavine ukrasio brojnim zadužbinama, podizanjem novih i obnovom starih svetinja, od manastira Svetog Stefana u Banjskoj, preko Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, Gračanice, zadužbinama u i oko Skoplja, sve do obnove manastira Prepodobnog Prohora Pčinjskog, utrvši put svojim naslednicima koji će ovu njegovu delatnost nastaviti i nadograditi. Ovim promenama, kralj Milutin je uveo Srbiju u jedan sasvim novi period njenog razvoja u srednjem veku, sa posledicama koje su se snažno osećale vekovima na ovim prostorima, čiji će se karakter promeniti tek sa velikim seobama krajem sedamnaestog stoleća.
DIPLOMATSKI BRAKOVI
Stefan Uroš II Milutin rođen je 1254/55. godine kao drugi sin kralja Uroša (1243–1276). I sama godina rođenja budućeg kralja Milutina odisala je značajem i simbolikom nestalnosti prilika na pravoslavnom Balkanu, koja će pratiti i čitav život i vladarski vek srpskog kralja. Godine 1254. umro je car pravoslavnih Rimljana–vizantinaca Jovan III Vatac, vladar koji je osnažio moć Carstva koje je još imalo središte u maloazijskoj Nikeji
i doveo Vizantince pred vrata prestonice Carigrada, kojim su od Četvrtog krstaškog rata 1204. godine vladali zapadni, katolički prinčevi. Borbe unutar vizantijskog vladarskog roda koje su usledile iznedrile su novog cara Mihaila VIII Paleologa koji će se trijumfalno vratiti u Carigrad 1261. godine i pokrenuti ambicioznu politiku obnove moći Carstva. Važno mesto u carevim planovima zauzeće uskoro mladi srpski princ Milutin.
U trenucima kada je dostizao punoletstvo 1270. godine – po srednjovekovnim normama sa petnaest godina – budući kralj Milutin je bio veren Anom, ćerkom cara Mihaila VIII Paleologa, uz dogovor da on, kao budući carski zet, nasledi svog oca na vlasti u Srbiji. Do samog braka nije došlo zbog uzrasta carevićke Ane, koja nije dostigla dvanaest godina, dozvoljeni uzrast za udaju devojčica u Vizantiji i srednjovekovnoj Srbiji, do 1274. godine, kada je car Mihailo VIII Paleolog iz korena promenio svoju politiku sklapanjem Unije crkava sa papom, i time izazvao politički zemljotres u samom Carstvu i na Balkanu, okrenuvši brojne svoje pravoslavne saveznike protiv sebe. Iako nije postao carski zet, princ Milutin je iz ovog iskustva izvukao pouke, koje će dosledno primenjivati tokom čitave svoje vladavine – o značaju diplomatskih brakova i neophodnosti uključivanja u postojeće snažne rođačke saveze i, najpre, o neprevaziđenoj ideološkoj snazi i pozitivnim političkim posledicama orođavanja sa samim carem pravoslavnih Rimljana u Carigradu.
Kralj Milutin će postati carski zet tek gotovo tri decenije kasnije, u drugoj polovini aprila 1299. godine. Četvrt veka, od sklapanja Unije crkava u Lionu cara Mihaila VIII 1274. godine, do Milutinovog “ulaska u jedinstvo” sa Mihailovim sinom, carem Andronikom II Paleologom 1299, kako je njihov novi odnos sam car definisao, predstavljali su burno vreme velikih promena u Srbiji i na čitavom Balkanu, i intenzivne, ponekad užurbane delatnosti kralja Milutina da sebi osigura najbolju moguću poziciju u stalno promenljivom političkom okruženju.
Samo dve godine nakon sklapanja Lionske unije, braća Dragutin i Milutin su svrgli oca, kralja Uroša i postali vladari Srbije, uz majku kraljicu Jelenu, stvorivši jednu vrstu zajedničke vladavine u kojoj će stariji Dragutin šest godina zauzimati prvo mesto (1276–1282). Još pre preuzimanja vlasti od oca, i neposredno nakon Lionske unije crkava, Milutin je oženjen ćerkom vizantijskog gospodara Tesalije, Jovana I Anđela, predvodnika pravoslavnog otpora
KRALJ MILUTIN DOBIO JE OD SVOG TASTA CARA ANDRONIKA II ZNAČAJNE TERITORIJE KAO MIRAZ MALE CAREVIĆKE, SA GRADOM SKOPLJEM KAO SVOJOM NOVOM PRESTONICOM
na Balkanu politici potčinjavanja Rimu cara Mihaila VIII Paleologa. I ovaj brak, kao i neostvareni bračni sporazum sa carem Mihailom VIII, i još upadljivije ostala tri braka kralja Milutina predstavljaju svedočanstvo o brzom reagovanju srpskog kralja na uvek nove političke prilike, i njegovom diplomatski veštom povezivanju sa trenutno najmoćnijim vladarima iz regiona. Tako je u vreme dolaska braće na vlast 1276. godine Milutin oženjen Jelisavetom, svastikom starijeg Dragutina, čime je njihovo zajedništvo na još jedan način potvrđeno i tek će sklapanjem svog trećeg braka 1284. godine sa bugarskom princezom Anom Terter Milutin, sada već kao prvi kralj, istupiti iz ove bliske srodničke i političke zajednice sa bratom Dragutinom.
ODNOS DVA BRATA
Blizak, a nedovoljno jasan odnos između braće, uslovio je da su ostale nepoznate najvažnije okolnosti u kojima je kralj Milutin preuzeo prvenstvo od brata Dragutina 1282. godine. Ni iskaz arhiepiskopa srpskog Danila II (1324–1337), ni svedočanstva iz vizantijskih izvora, ne omogućavaju nam da sa sigurnošću proniknemo u razloge promene položaja braće, niti daju naznake o tome kada je kralj Milutin krunisan i ko je taj čin izvršio. Pripovest Danila II o saboru u Deževi zapravo ne svedoči čak ni o tome da je kralj Dragutin predao znake vladarskog dostojanstva svom mlađem bratu, kao što je to utvrdio još pre tri decenije Ivan Đurić, dok činjenica da su braća zajedno već iste te 1282. godine išli u pohode duboko na teritoriju Carstva odlučno govori protiv iskaza budućeg srpskog arhiepiskopa da je uzrok predaje vlasti starijeg brata Dragutina bila njegova ozbiljna povreda nakon pada sa konja. Čini se stoga, da su i stariji Dragutin i mlađi Milutin poneli kraljevski venac istovremeno nakon svrgavanja oca, kralja Uroša, kao što su u nekoj formi zajedničke vladavine obojica nosili titulu kralja, barem do konačne pobede kralja Milutina u sukobu koji je izbio nakon njegovog braka sa Simonidom, i koji je okončan tek početkom druge decenije četrnaestog veka.
Već 1284. godine kralj Milutin će brakom sa bugarskom princezom Anom Terter započeti put postepenog odvajanja od katoličkih zaštitnika kralja Dragutina